N. Prkačin: Marijan Gubina „260 dana“
„Što to znači živjeti s ratom i sjećanjima na rat u sebi? To znači da živite dva svijeta.
U jednom što traži nadu i drugom,beznadnom.
U jednom što traži smisao i drugom, uvjerenom da je jedini smisao života taj da nema smisla.
Clarissa Pinkola Estes („Vjerni vrtlar“)
Knjiga Marijana Gubine „260 dana“ već nekoliko dana stoji na mome stolu u redakciji TV Kalendara. Moje kolege sa zanimanjem ju uzimaju u ruke, čitaju, mašu glavom u nevjerici, zatvaraju, ponovo otvaraju, čitaju, opet mašu glavom.
– „Strašno…“ čujem poznatu riječ.
Pridjev „strašno“ izgovorio je i moj otac kad je naposljetku zaklopio knjigu.
Ja sam je pročitala dva puta. Do sada. Dobro poznajem svaku njezinu stranicu, pa ipak jedva skupljam hrabrost napisati moje dojmove o njoj.
Tražim čvrsto uporište za koje bih se uhvatila i pustila rečenice iz sebe. Nisam sigurna da su to rečenice Clarisse Pinkole Estas čije su djetinjstvo obilježile priče njezinog ujaka, mađarskog seljaka i izbjeglice koji je preživio strahote Drugoga svjetskoga rata.
Možda bih između njezinih rečenica ubacila misao da se pogled na „drugi svijet“, svijet rata, mijenja kroz vrijeme. Ne znam, niti imam pravo dopisivati jer je pitanje koliko ih uopće preživi i što od njih ostane da bi o ratu pisali u prošlom vremenu.
Knjiga „260 dana“ za mene je puno više od knjige, puno više od sjećanja danas odraslog muškarca koji se kroz rečenice koje zrače nevjerojatnom lakoćom pisanja vraća u djetinjstvo, posve drukčije od onog o kojem smo navikli čitati u školskim lektirama. Više stoga što sam kao novinarka Hrvatskog radija Osijek bila u indirektnoj vezi s događajima o kojima knjiga svjedoči. Na neki se način osjećam dijelom toga, ali dobro zaštićena debelim staklom kroz koje su dopirali tek pokoji zvuci.
Marijan nas upoznaje s događajima koji su se zbili „na krivom mjestu, u krivo vrijeme“ koje je dijelio „zajedno sa svojom šesteročlanom obitelji“.
Doista, nije bilo izbora za obitelj koju su činili majka, otac i četvero djece.
Početkom devedesetih obitelj Gubina živjela je u obiteljskoj kući koja se, pokazat će se, slučajno i neovisno o njima našla u povijesno tamnom dijelu Istočne Slavonije.
Obiteljska kuća malo je podalje od središta sela čije ime i danas mnogim, posebice hrvatskim braniteljima, budi nelagodu. To je Dalj.
Neki događaji koji su možda mogli promijeniti njihov život jednostavno su ih zaobišli jer im se kuća nalazila pokraj Željezničke stanice, a time i od središta zbivanja. To znači da nisu imali nikakve šanse promijeniti budućnost koja im se spremala. Nisu npr. stigli tog kobnog 1. kolovoza 1991. otići u Aljmaš na šlep, i tako izbjeći strahote koje su se spremale Hrvatima na njihovim ognjištima. Dobrim dijelom zahvaljujući njihovim susjedima Srbima.
Marijan i njegova obitelj u trenutku su kao kroz neka paklena vrata ubačeni u budućnost koja će se dvadeset godina poslije u knjizi „260 DANA“ iščitavati kao tragična prošlost s kojom treba biti pomiren.
Da nije tako, da nije pomirenosti, ne bi se moglo živjeti.
To nam govori Marijan svakom svojom rečenicom. Čak i kad opisuje jezivu scenu u kojoj su njega, desetogodišnjeg dječaka, natjerali da tačkama kupi masakrirana tijela daljskih policajaca.
Ta ista tijela vidjela sam u krugu osječke bolnice kada su ih nekoliko dana poslije podbula i puna crvi konačno dopremili hladnjačom i pokazali novinarima.
Stanje tih tijela nakon svih muka koja su prošla bila su previše i za odrasle!
Marijan u paklu zarobljavanja, premlaćivanja, odvođenja na lažna strijeljanja, susreta s do jučer mirnim susjedima srpske nacionalnosti i drugih teških događaja kroz koja je prolazila obitelj i drugi nesretnici čiji je krimen bio to što su Hrvati, s puno ljubavi opisuje svoje tri sestre, posebno majku i oca. Toliko vjerno da sam ih doslovce prepoznala u jednom kadru priloga koji govorio o prognanicima iz Dalja a koji sam slučajno ugledala dok sam pregledavala televizijsku arhivu iz 1992. godine.
Bio je to 261. dan od zatočenja, prvi u slobodi.
Jedno je čuvati prošlost u vlastitim mislima, a drugo je gledati je u oči. Kao da se u tom trenutku prošlost ponovo odvija pred tobom. I htio bi je gumbom zaustaviti, raspremiti je, preduhitriti je.. Ali, ne ide…
Budućnost se mora dogoditi kao posljedica prošlosti, i zalog druge budućnosti, one s nadom.
One u kojoj si slobodan od svega, naročito sjećanja s kojima se moraš pomiriti kako se više ne bi događala ni tebi ni bilo kome, posebno djeci.
To je uspjelo Marijanu, barem iz kuta čitatelja njegove knjige.
Želim mu tako i u stvarnosti.
Kao i da njegova knjiga bude predložak za scenarij filma koji će obići svijet i reći što se događalo u Hrvatskoj.
A o čemu smo, iz razloga o kojima bi se dugo, dugo dalo raspravljati, skloni šutjeti…
Nada Prkačin
Uz večerašnje predstavljanje knjige:
