„Nitko nije odgovarao“

Nedjelja, 25 studeni 2012 17:11
Written by: admin
Leave a reply

Hrvatska udruga Benedigt iz Splita organizirala je 17. studenog, prije svečanog održavanja obljetnice stradavanja, posjet mjestu mučeniku Škabrnji. U punom autobusu bilo je i mnogo mladih.

{jathumbnail off}Ova posjeta u tišini, bez prigodnih govora raznih izaslanika koja se ponavljaju svake godine i koja završavaju sa „nitko nije odgovarao“ i iza kojih ostaju neispunjena obećanja, omogućila nam je da stvarno osjetimo patnju stanovnika Škabrnje kroz cijelo prošlo stoljeće. O strahotama rušenja kuća, crkve, grobnica zbog traženja zlata pokojnika, pokolju stanovništva i branitelja se piše, bar na danima sjećanja. Dok Škabrnjani i dalje svakodnevno žive s bolnim sjećanjima. Uspjeli su obnoviti mjesto, imaju sagrađenu novu crkvu, život se polako vraća u normalu, a najvažnije je, da imaju školu punu djece.

U tišini smo zapalili svijeće i pomolili se. Nije bilo ćuti niti pojedinačnih izljeva mržnje ili osvetoljubivosti. O opraštanju ili zaboravu ima svaka osoba svoj stav, jer ne može se nametnuti kolektivno davanja oprosta. Ali moramo se upitati gdje su koljači i rušitelji živjeli do agresije? Zar nisu i oni posjećivali škole prema komunističkim programima kao svi ostali u SFRJ i jesu li usprkos svim tadašnjim zabranama dobili bar malo vjerskog odgoja? Agresiju nisu izvršili zbog očuvanja bratstva i jedinstva već zbog osvajanja i uništavanja i krađe svega hrvatskog, a prije svega zbog protjerivanja Hrvata?

Tko je kriv da za sva stradanja stanovništva u raznim mjestima Hrvatske nije odgovarao skoro nitko od pripadnika JNA i četničkih postrojbi? Jesu li za to krive sve državne institucije koje su morale provesti istrage i podići optužnice? Je li kriv državni vrh, bez obzira na vladajuće stranke, koji daje sve smjernice za rad institucijama u državi? Je li zanemarivanje procesuiranja zločinaca u duhu: „svi smo jednako krivi, trebamo se svi svima ispričati i dati oprost, krivi smo jer smo tražili svoju državu, kao pobjednici u ratu ne smijemo se ponašati kao pobjednici već gubitniku trebamo sačuvati ponos, jer inače nema pomirbe“.

Možda se ta inertnost pokriva Zakonom o općem oprostu (NN 80/96)?

Članak 1. glasi: -Ovim se Zakonom daje opći oprost od kaznenog progona i postupka počiniteljima kaznenih djela počinjenih u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanim sukobima te u svezi s agresijom, oružanom pobunom ili oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj. -Oprost se odnosi i na izvršenje pravomoćne presude izrečene počiniteljima kaznenih djela iz st. 1. ovog članka. – Oprost od kaznenog progona i postupka odnosi se na djela počinjena u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996.

Ispred crkve u Pakoštanima

Članak 2. glasi: -Protiv počinitelja kaznenih djela iz čl. 1. ovog Zakona kazneni se progon ne će poduzimati, a kazneni se postupak ne će pokretati. – Ako je kazneni progon poduzet, obustaviti će se, a ako je kazneni postupak pokrenut, sud će rješenjem postupak obustaviti po službenoj dužnosti. – Ako je osoba na koju se odnosi oprost iz st.1. ovoga članka lišena slobode, odlukom suda pustiti će se na slobodu.

Članak 3. opisuje na koga se oprost ne odnosi. Prema njemu skoro nitko tko je nosio oružje ne bi mogao dobiti oprost. A i tko će svjedočiti da je vidio kako je pripadnik agresora krao stvari s mrtvih branitelja ili poklanih civila, jer to je jedan od razloga zbog kojeg se ne bi mogao dobiti oprost.

Hrvatski političari čak nisu donijeli niti odluku prema kojoj svi djelatnici srpskih civilnih vlasti na okupiranim područjima Hrvatske ne bi mogli biti zaposleni u republičkoj i županijskoj vlasti. Oni su organizirali, pomagali vojne akcije i pobunu, sudjelovali su u protjerivanju Hrvata i drugih, stvarali svoju čistu srpsku državu na teritoriju Hrvatske i nisu priznavali hrvatsku vlast. To je izostalo kao i lustracija nekih SFRJ političara, policajaca i djelatnika tajnih službi.

Oluja je oslobodila i Škabrnju. Generali su oslobođeni od haške optužnice i dočekani radošću svih Hrvata i ostalih domoljuba. Molitve se nisu održavale tek pred donošenje presude, narod je molio u molitvenim zajednicama ili tiho u sebi kroz sve godine njihovog zatočeništva. Hrvatska udruga Benedikt je održala nakon prve presude molitvu na otvorenom, na splitskoj Rivi ispred crkve Sv. Frane. Zajedničke molitve imaju snagu, možda su pomogle da suci donesu presudu prema pravu i zakonu, bez političkog utjecaja.

Nakon povratka u Split, članovi HUB-a su zapalili svijeće u Vukovarskoj

Predsjednik i premijer su popratili oslobađajuću presudu svojim komentarom, kako su oni znali da su generali nevini. Osobno nisam ranije čula za takovo njihovo mišljenje, jer su se samo ograđivali na način da to mora rješavati haški sud. A premijer nas je čak upozorio da je oslobađajuća presuda donesena s 3/2 i kako je donesena tanko, jer dva suca su bila protiv. Ali nije upoznao narod da su ta dva suca zastupala političku presudu, radi pomirbe na našim prostorima i da su bili gosti na nekoj konferenciji koju je organizirala Dokumenta. Svi su ponovno glasni da treba procesuirati ratne zločine koje su počinili Hrvati nad srpskim stanovništvom nakon Oluje (prema podacima iz haškog suda oko 42 stradalnika). Zbog čega nisu to procesuirali do sada? Zbog čega bi te istrage morale imati vezu s ishodom sudskih rješenja Gotovina/Markač? Bili oni nakon event. potvrđene prvostupanjske presude neminovno postali krivci za sve događaje? Bili time bile zadovoljne razne udruge za ljudska prava, a prije svega vladajući, koji su tvrdili da se u Haagu ne sudi Republici Hrvatskoj? Po njima se je sudilo „samo“ hrvatskim herojima.

Odvjetnik s teorijom dvostrukog zapovijedanja gospodin Nobilo je nedavno nakon oslobađajućih presuda u emisiji na HTV grmio kako će Hrvatska morati vratiti 17000 stanova Srbima bivšim nositeljima stanarskih prava.

Ni više ni manje nego cca 1,7 milijardi eura vrijednosti. Na koji način bi si RH osigurala kredite za ove stanove kao i za EU članarinu? Kao odvjetniku izgleda nije poznat Zakon o stambenim odnosima SFRJ i Zakon o najmu stanova, a niti čl. 6 Aneksa G Sporazuma o sukcesiji prema kojima RH nije dužna osigurati niti jedan stan, osim onim obiteljima koje su bile nezakonito izbačene iz stanova, a i od njih su neke u sudskim postupcima dobile te iste ili zamjenske stanove. Bivša premijerka je u Poglavlju 23. obećala da će navodnim srpskim izbjeglicama/povratnicima osigurati još oko 2300 stanova u vrijednosti oko 230 milijuna eura.

Nadajmo se da će oslobađajuće presude za generale imati i dalje pozitivan utjecaj na građane, koji bi trebali glasnije i argumentirano čuvati svoja prava, a prije svega predlagati poštene domoljube za iduće lokalne izbore i konačno izići u većem broju na izbore.

Mira Ivanišević