Oslobodi nas, Bože, bogatstva bez rada!
Najopasnije je pokušati prevariti samo povijesno pamćenje čovječanstva. Namjerno zaboraviti, izostaviti ili precrtati, neistinito interpretirati ono čemu bi nas povijest mogla naučiti.
Ako pošteno pogledamo u povijest zadnje dvije tisuće godina, onda možemo naći mnoštvo dokaza da je pojava Krista i kršćanstva u njegovom najizvornijem obliku humanizirala svijet. Da mu je dala jednu novu dimenziju i da je jedini pravi odgovor na današnju krizu Zapada, novi kršćanin, kršćanin našega doba koji bi pokazao što znači biti beskompromisan u obrani istine i slobode, što znači istinska krepost, što znači nekorumpirana svijest, što znače obitelj, ljubav, vjera i čovječnost! Kao i u prva vremena, i danas je za to potrebna neobična odvažnost, gorljivost koja ne gubi razboritost, koja je strpljiva, postojana, puna blagosti i snage.Izgubljeni ideal treba vratiti nanovo u središte ljudske misli. Koji je to ideal? Ideal da čovjek živi za nešto više, ne za sirovu ili sofisticiranu pragmatiku. Čovjek ne živi samo za ovaj trenutak, on živi za vječnost. Bez ljudi koji žive (za) ono u što vjeruju, nema ni slobode ni napretka.
Jedan od najvećih pjesnik hrvatske slobode, Kranjčević… “samo rad, rad i rad može nas spasiti – zaključuje on u hrvatskom kategorijskom imperativu svoje očajne pjesničke filozofije. Zato u pjesmi „Domovini” slavi motiku; od rada, ustrajnog rada, koji nek „sveto vjerovanje bude”, očekuje združenje Dalmacije sa Hrvatskom, a na obali osiromašenoga starca, primorskog grada, veli:
„Paragrafom hladnim na prag su ti pali,
Nu ne boj se, starče, doć će bolja ljeta;
Tebe će otkupit i taj novčić mali,
Krvopija tvojih ni sve blago svijeta!”
Sav svoj zanos, očaj, svu svoju tragičnu ljubav za Hrvatsku prosuo je idealni pjesnik u Uskočkim elegijama. Od Šenoe i Kumičića nije rodoljublje hrvatsko našlo divnijih, toplijih, intimnijih i tragičnijih tonova. Samo čovjek herojske uskočke duše, hajdučke i gusarske, stisnute sadašnjicom kao dinamit čelikom, samo čovjek duše burne i široke kao more pod Nehajem i osjetljive kao bosiljak, Vidov cvijet, samo zemljak Vitezovića, Frankopana – pjesnika gartlića i bojnih davorija – Ivana Mažuranića i Geržanića mogaše tako bugariti nas Hrvatskom, plačući kao Hebrejac Zida jerusolimskoga pod mirima svoga staroga, veleslavnoga i osiromašenog rodnog Senja, orlovskog gnijezda. Što su prema toj krvavoj aureoli Hranilovićeve „Žumberačke elegije”, pa i Šenoa u svojim zagrebačkim poletima. Tu dršće grančica ružmarina kao od tihog vjetrića, ča je popuhnul od Levanta, tu je grozdić, „što o suncu zrije, a rudi o znoju”, tu je primorska smokva, melona i krumpir, što ga u velebitskom kršu sadi mukotrpna starica, možda također u koroti za posljednjim frankopanom… Tu miriše kadulja, dok sirena mora Jadranskoga očarava bezazlene duše, dok se među morskim smaragdnim dubinama krijesi Marina kruna.
Zvijezde vrh talasa, „čakavska riječ kao šira slatka”, a na nebu jedna velika sjajna zvijezda: stella maris, Gospina zvijezda, kraljica od mora! U crkvi sv. Franje roče se duše pogrebenih uskoka vraćajući se svake zore očajno u grob, očajni od nejunačke, očajne sadašnjosti kao i trsatska viteška, gospodska sjena vapeći kroz težinu puste noći za idealom hrvatske majke:- „Katarino!” Tu je i junak invalid, omedaljeni prosjak, ubivši za „amiralja” kod Visa Talijanam koji pade za – sebe i svoju otadžbinu. Tu je i tragični naš američki iseljenik, praveći mjesta tuđinskim uljezima u Hrvatskoj, pa divna, realistična, humoristična, u plemenitom građanskom stilu Fransa Halsa izrađena slika Starog Oporbenjaka, majstora „Valeta”, što psuje mater „rezultatu” (saborskih izbora). Pa more, tužno i neizmjerno naše sinje more, tiho „kô sanjarska duša djevojčice nujne”, „bezdan neizmjerni, gladak kao u snu nevinašca čelo”, pa onda guslar, bugareći s pjesnikom sasvim nepraktično i nenaprednjački u osmercima:
„S grdna stida danas šta bi
Da poviču: Momci hajte!
Sablju hvataj, pušku grabi
I slobodno zapjevajte!
Kuda bismo s bruke velje,
Da nas zovnu mačem svojim
Na pir muški, na veselje,
Misleć, da smo – koljeno im?!
Kranjčevićev genij je zemlja primorska: tužna, samotna, potrebna velike ljubavi, pretvorena burom u veličajnu pustoš i očajno kamenje, ali tamo, gdje joj se nebo i nada smije, tamo rodi vinom kao bakarska vodica i sočnim voćem, dok bademi, kaktusi, masline i paome svojim bogatstvom zanose putnika kao krajevi Sicilije i dalekoga, sjanoga Istoka… Taj pjesnik je praška ponornica: divlja, gubi se pred suncem u podzemne tužne klance-jadikovce, ali voda joj je hladna kao led, bistra kao vedrac – kristal) noseći svuda čistoću svog nepokvarenog, nezamućenog izvora.
{youtube}XiovVmweRA4{/youtube}
Pripremio; Ivan Remeta
