Božić – Isusovo rođenje
Slavimo svetkovinu Gospodnjeg rođenja – Božića, pored Uskrsa najveći kršćanski blagdan, koji je obilježen brojnim običajima, velikim dekorom, koji možemo reći, sam po sebi govori o kako se velikom slavlju radi.
{jathumbnail off}Spominjemo se jednog od središnjih, najvećih otajstava naše vjere – Riječ tijelom postade i nastani se među nama, otajstva pred kojim prigibamo koljena i priznajemo njegovu neizrecivu uzvišenost i nedohvatljivost. Svaki put na svetoj misi svećenik kod ulijevanja vina u vode u kalež, izgovara molitvu – da nas Bog učini dionicima božanstva onoga koji se udostojao uzeti dijela u našem čovještvu. A mi u božićnoj pjesmi pjevamo: rodio se Bog i čovjek. Svjetlo istinsko, koje prosvjetljuje svakog čovjeka, dođe na svijet, kako smo čuli pred nekoliko trenutaka u Ivanovom evanđelju. Sve to opisuje nam značenje ovog jedinstvenog, veličanstvenog događaja kojeg se spominjemo – rođenje druge božanske osobe, Božje Riječi, Sina Božjega, Isusa Krista.
Zašto ga slavimo, ili bolje rečeno, koji je bio razlog Božjeg dolaska na svijet? Nastavlja dalje sv. Ivan apostol i evanđelist: ,,A onima koji ga primiše podade moć, da postanu djeca Božja, onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje putene, ni od volje muževlje, nego od Boga’’. Božji Sin kao drugi Adam, došao je na svijet, da nam povrati ono, što smo u prvom čovjeku izgubili. Onaj koji je pun milosti i istine, došao je vratiti nam dostojanstvo djece Božje i posvetnu milost, koju smo zbog grijeha praroditelja izgubili. Došao je otvoriti nam vrata raja, koji je zbog ljudskog grijeha ostao zatvoren. Uzeo je ono, što i sam stvorio, ono što je palo – ljudsku narav, da bi je podigao i doveo do blaženog zajedništva sa sobom. Kakvu mu zahvalnost zbog toga dugujemo? Apsolutnu, neizmjernu, ali – ni takva ne bi bila dostatna da Bogu uzvratimo za ono što nam je učinio; štoviše, to je potpuno nemoguće, jer se naša smrtna, propadljiva i grijehu sklona narav ne može nikako usporediti s vječnim i svemogućim Bogom. Zato je i njegov dolazak među nas, njegovo spasiteljsko djelo, potpuno nezasluženi dar, najveći izraz Božje ljubavi.
Pokušajmo sada razmotriti tih nekoliko misli. Po ljudskim mjerilima, dolikuje da Bogu dademo najveću zahvalnost kao odgovor na ono, što je on učinio za nas. No, kakav je zaista odgovor svih nas ljudi? Već odmah, neposredno kod Isusovog rođenja, to vidimo – za svetu obitelju: Sina Božjega, Blaženu Djevicu Mariju, sv. Josipa, nema mjesta u prihvatištu. Moraju odsjesti u štali, među domaćim životinjama! Ne primaju ih nikakvi zemaljski velikodostojnici, nego – malome djetetu dolaze se pokloniti samo obični, priprosti pastiri. Isusovo rođenje nije nikakav spektakl, već se događa skromno, potajno, sakriveno od očiju svijeta. A koje su zapravo ljudske obaveze, što Bog od nas traži da bismo iskazali čast i hvalu njemu prihvatljivu?
On je toliko dobar i milosrdan, da ne postavlja čovjeku apsolutni zahtjev savršenstva kao uvjet za spasenje. On daje takav savjet, preporuku i poticaj, a kao uvjet za očuvanje milosti Božje stoji to, da čuvamo Božje zapovijedi. Da se klonimo svakog teškog grijeha i nastojimo taj dar, kojim postajemo djeca Božja, očuvati. A kako se nosimo i s tim, puno manjim i lakšim zahtjevom? Uočavamo nažalost svuda oko nas, teško kršenje Božjeg zakona. Kolika se ubojstva, otimanja i krađe, psovke, pijanstva, nečistoće i bludničenja, nepoštivanje roditelja i starijih, događaju diljem svijeta, i u našoj sredini. Neprestano se, nažalost, ostvaruju i one druge riječi iz Ivanovog evanđelja:,,K svojima dođe i njegovi ga ne primiše’’. Događa se i gore nego je to bilo neposredno kod Isusova rođenja, da toliki ljudi, ne samo da ostaju hladni i ne primjećuju, ne daju božanskom djetetu dostojan stan u svome srcu, nego im štoviše, već i takvo nevino i bezazleno dijete, smeta te ga progone poput Heroda. Upravo ovo veliko slavlje, osim svečanosti i radosti koju doživljavamo, prilika je i da pogledamo malo unatrag, kao i naprijed, na svoj život. Dok smo se dobro duhovno pripremili za ovaj blagdan, po svetoj ispovijedi očistili svoju dušu od grijeha i primit ćemo Isusa u svoje srce u svetoj pričesti, također okupili smo se ovdje u crkvi da svetkujemo ovaj blagdan u tako velikom broju, trebamo se pitati, želimo li takvu dušu, takvo srce, sve dobre odluke koje sada imamo očuvati i dalje, ili ćemo to za koji dan zaboraviti i vratiti se starom načinu života, istim grijesima i nečistoćama od kojih nas je dijete Isus upravo oslobodilo? Koji je ispravan odgovor, ne trebamo uopće posebno objašnjavati – koliko je razumno i smisleno ostati i dalje u Isusovom društvu, a koliko je nerazumno, besmisleno i promašeno od njega se odijeliti. I to zato, jer se radi o apsolutno najvažnijem pitanju za naše postojanje, za smisao našeg života, a to je naše vječno spasenje.
Zato ako je ovo za nas bio istinski susret s djetetom Isusom, tada ćemo sve ove odluke koje sada nosimo u srcu, zadržati i očuvati. Tada će naša crkva biti svake nedjelje ovako puna, jer je to zapovijed koja dolazi od Gospodina i koja nas obvezuje, tada se neće više po našim kućama i ulicama čuti psovka, tada neće biše biti pijančevanja, tada će se poštivati i promicati život. U protivnom, sve ovo bilo bi samo folklor, puka vanjština, bili bismo kao i oni ljudi Isusova vremena koji uopće nisu prepoznali njegovo rođenje. I zato, zadržimo to iskreno i plemenito srce koje su imali pastiri, da bismo se istinski poklonili djetetu Isusu i u tom stavu klanjanja trajno ostali.
{youtube}-UBOaVbpmI0{/youtube}
Slavimo Isusovo rođenje, porod jednog – božanskog, djeteta od Majke – Blažene Djevice Marije. U tome, uz onaj nebeski, uočavamo i zemaljski vidik događaja – nastanak novog potomstva, razmnožavanje ljudskog roda, i želimo se malo zaustaviti i razmotriti i to pitanje. Već na samom početku, Bog je ljudskome rodu uputio poziv, možemo reći i obvezu, da raste, razmnožava se, napuni svu zemlju, tako da život u njoj obiluje i odražava Božju slavu. Gospodin Bog odredio je također naravne zakone, okvire i granice ljudskog postupanja, unutar kojih ljudska moć za razmnožavanjem – spolnost, nalazi svoje ispravno ostvarenje. Ljudski brak, koji je Gospodin posvetio, i uzdigao ga na razinu sakramenta, određen je za donošenje i očuvanje novog života, kojim se nastavlja i učvršćuje ljudsko potomstvo. Kako se naš narod, naša sredina nosi s tom zadaćom? Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. god. čiji su podaci upravo nedavno objavljeni, Hrvatska ima 150 tisuća žitelja manje nego prije 10 god. Nije li ovo uistinu zabrinjavajuća, pa i alarmantna stvarnost? Prema svim demografskim pokazateljima, slijedi neosporna činjenica, da hrvatski narod odumire. Zašto i odakle taj trend?
Nedvojbeno, iz mentaliteta i duha koji u našem narodu prevladava. Zašto nema više djece u našim obiteljima, navode se različita opravdanja. Živimo u kriznim vremenima, financijska situacija je zahtjevna, nema sredstava za prehraniti više djece. No ako pogledamo malo dublje uočavamo da se zapravo radi o vrlo plitkom primjedbama. Znamo da je u prošlosti bilo više djece, pa moramo postaviti pitanje – jesu li tada materijalni uvjeti bili bolji? Bismo li se htjeli mijenjati za vrijeme od prije nekoliko desetljeća ili stoljeća? To baš ne bi išlo. U čemu je onda bila razlika? Razlika je u tome, što je suvremeni čovjek zatvoren životu, dok je prijašnja civilizacija bila otvorena, da je tom čovjeku pogled bio usmjeren prema spasenju duše i životu nakon smrti, dok je današnji fiksiran samo na zemaljski život, na materijalna, prolazna dobra. I moramo primijetiti, da taj mentalitet u većoj ili manjoj mjeri napastuje, ili pak prožima svakog od nas. I zato moramo dopustiti, da dijete Isus uđe u naše srce, i da u njemu uvijek trajno ostane, da bi novi život zasjao u našem narodu, našim obiteljima, i svima nama. Amen.
Marko Tilošanec/katolik.hr
