Kratka povijest armenskoga knjigotiskanja

Petak, 7 prosinac 2012 14:59
Written by: admin
Leave a reply

Armensko knjigotiskanje jedan je od važnijih dijelova ukupne armenske pisane kulture. Armenska pismenost sačuvala je više od 25 tisuća armenskih rukopisa koji su stvoreni tijekom 5. – 18. st., a također i više od 4 tisuće fragmentarnih rukopisa.

{jathumbnail off}Prvi pisani spomenik datiran je u 5. st. U prvoj polovici 5. st. na armenski jezik prevedena je “Vještina gramatike” Dionizija Trakijskoga (2. – 1. st. pr. Kr.). Do 5. st. u Armeniji se je razvijala uglavnom inojezična književna tradicija pretežno na grčkom i aramejskom jeziku. Usput budi rečeno da su Antun Armenac, pater Oderik i Marko Polo (Korčula 1254. – Mletci, 1324.) bili zajedno u ekspediciji u Kini gdje su se upoznali, prema podatcima Nikolaja Gavriloviča Spafarije-Mileskua (1636. – 1708.) koji je posjetio 1676. god. Kinu s ruskim veleposlanstvom, s tehnikom drvoreza (ksilografijom).

U 15. st. knjigotiskanje u Armeniji nije bilo moguće zbog stalnih ratova, osvajanja, političke nestabilnosti i nepostojanja kulturnih veza s Europom. Prvo izdanje knjige na armenskom jeziku učinio je 1475. god. njemački putnik Johannes Schitberger u Mainzu, objaviši latinskim slovima molitvu “Očenaš”. Autor je posvetio Armeniji nekoliko poglavlja u kojima latinskim slovima navodi odvojene armenske riječi. Prema njegovim riječima, molitvu “Očenaš” je naučio od Armenaca iz Gorskoga Karabaha.

Godine 1486. Bernard von Breindenbach u knjizi “Putovanje po Svetoj zemlji“ tiskao je armenski tekst drvorezom. To je tekst s armenskim slovopisom gdje su usporedno navedeni također i nazivi armenskih slova. Dakle, prvi tiskani tekstovi na armenskom jeziku pojavili su se u razdoblju prvotiska (inkunabule).

Akop Megapart

Prvotiskar Akop Megapart
Prvi tisak armenske knjige vezano je uz ime svećenika Akopa koji je zvao sebe “Megapart“ što znači “grješan“. Prva knjiga koju je tiskao u Veneciji Megapart 1512. god. bila je “Urbatagirk” (doslovce: “Knjiga petka”). “Urbatagirk” je srednjovjekovna medicinska zbirka u koju je nakladnik ubacio također i 41 poglavlje “Knjige tužnih pjesama“ armenskoga mističnoga mudroslova i pjesnika Grigora Narekacija (oko 951. – 1003.). Godine 1513. Megapart tiska još 4 knjige: “Pataragatetr“ (bogoslužni kanoni Armenske crkve), “Ahtark“ (zbirka astroloških traktata, znamena i članaka o liječenju), “Parzatumar“ (kalendar

Prva armenska tiskana knjiga

za 35 godina i proročanstva), “Tagaran“ (zbirka poznatih armenskih srednjovjekovnih autora). Na koncu svojih knjiga Akop Megapart tiskao je latinskim slovima 4 znaka u vidu križa D., I., Z., A. što znamenuje: Deu servus – Božji sluga, Iakobus – Akop, Zanni – Canni(jan), Armenius – Armenac. Knjige je tiskao crnom i crvenom bojom s lijepom ilustracijom.

Venecijanska tiskara Abgara Tohatecija

Drugim armenskim izdavačem se smatra Abgar Tohateci. Bio je poznati djelatnik armenskoga oslobodilačkoga pokreta koncem 16. st. U Italiji je Tohateci utemeljio tiskarstvo dobivši dozvolu od pape Pija IV. Godine 1565. Tohateci tiska u vlastitoj tiskari u Veneciji kalendar i “Psaltir“. Kasnije putuje u Konstantinopol gdje 1567. – 1569. tiska još 6 knjiga: “Mala slovnica ili početnica“, “Tonacujc“ (kalendar crkvenih blagdana), “Parzatumar“ (kalendar), “Pjesmarica“, “Maštoc“ (zbirka crkvenih obreda)… Godine 1579. njegov sin Sultanšah u Rimu naručuje tiskarska slova. Uz pomoć Sultanšaha i Hovanesa Terzncija, koji j

Hovanes Karmatenjanc

e došao 1584. iz Armenije u Rim, izdaje “Gregorijanski kalendar“ i druge crkveno-vjerske knjige. U Veneciji 1587. god. izdaje psaltir, a 1596. god. “Kratko učenje crkvenih rituala“.

Armenske tiskare u 17. st.

Početkom 17. st. Vatikan počinje pokazivati veliko zanimanje prema istočnim narodima u cilju širenja katoličanstva u tim krajevima. Sveti otac Urban VIII. u Rimu osniva posebno tiskarstvo gdje je tijekom 17. st. bilo tiskano tridesetak knjiga na armenskom jeziku. To su bile većinom crkvene knjige, a također i rječnici i drugi zbornici namijenjeni misionarima za učenje armenskoga jezika. Primjerice, došavši iz Armenije u Lavov Hovanes Karmetenjanc 1616. god. osniva tiskaru i tijekom 1616. – 1618. god. tiska “Psaltir“, “Liječničku knjigu“ i “Molitvenik“.

Godine 1638. u crkvi sv. Amenaprkiča (sv. Spasitelja) u isfahanskom armenskom području Nova Džulfa (Iran) Hačatur Kesaraci (1590. – 1646.) i nekoliko njegovih suboraca osnivaju tiskaru i tvornicu papira. Od 1639. do 1642. god. izdaju “Psaltir“, “Život otaca“, “Hordatetr“ (zbirka crkvenih kanona) i “Brevijar“.

Psaltir, Venecija, 1565.

Novodžulfinska armenska tiskara bilo je prvo tiskarsko poduzeće na području Irana.

Najkrupniji događaj u povijesti armenskoga knjigotiskanja 17. st. postalo je utemeljivanje Voskonjanove tiskare. Armenski katolikos Akop Džugajeci s namjerom stvaranja stalne tiskare za ečmijadzinsku katedralu šalje crkvenoga bilježnika Martevosa Carecija u Europu. Godine 1658. – 1660. u Amsterdamu stvara tiskaru sv. Ečmijadzina i sv. Sarkisa. Godine 1664. upravitelj tiskare postaje Voskan Erevenci, jedan je od uglednih predstavnika armenskih intelektualaca toga razdoblja. Tiskara se 1669. god. premješta iz Amsterdama u Livorno, a zatim u Marseilles (dobivši posebnu dozvolu od francuskoga dvora) gdje je djelovala do 1686. god., izdavši više od 40 raznih armenskih knjiga. Tiskara je izdavala kako vjerske, tako i svjetovne knjige: “Biblija” (1666. – 1668.), “Psaltir“, “Brevijar“, basne Vardana Ajgekcija (1668. i 1683.), “Povijest Arakela Davrižecija (1669.), “Matematika“ (1675.) na novoarmenskom jeziku i dr. Ovdje se tiska djelo armenskoga jezikoslovca Hovanesa Olova “Kratka retorička vještina“ (1674.).

Prva armenska tiskana zemljopisna karta, Amsterdam, 1695.

Njegovi učenici osnivaju u različitim gradovima nove tiskare gdje nastavljaju tiskati armenske knjige. Tako npr. njegov učenik Matevos Vanandeci 1685. god. u Amsterdamu prvi put tiska “Povijest Armenije“ Movsesa Herenacija (1695.) i “Sveopći zemljopis“ (1695.). Tiskara je radila do 1717. god. kada je u Veneciji bila utemeljena mhitaristička kongregacija.

Armenske tiskare 18. st. u Veneciji, Beču i Carigradu

Matematika, Marseille, 1675.

Armenski benediktinski redovnici dobili su naziv mhitaristi po imenu svojega utemeljitelja Mhitara iz Sebaste (Sebasitije) (1676. – 1749.). Godine 1712. Apostolska stolica priznala je Mhitara za Vrhovnoga opata Kongregacije, a 1717. god. papa im je posebnim dikretom dao na raspolaganje otočić sv. Lazara u Veneciji (Mletcima). Skupina armenskih redovnika 1773. god. prelazi u Trst, a zatim 1810. god. u Beč. Svugdje, na otočiću sv. Lazara, u Trstu i Beču mhitaristi su organizirali tiskarstvo. Bili su poznati kao izvrsni tiskari. Svoja izdanja tiskali su temeljem carske povlastice Marije Terezije i Josipa Franje I. Objavili su “Slovnicu armenskoga jezika (1727.), Rječnik armenskoga jezika (sv. 1., 1749.), “Povijest Armenije“ (1784. – 1786.) Mikaela Čamčjana, “Novi rječnik armenskoga jezika“ (sv. 1. – 2.,1836. – 1837.) i mnogo drugih knjiga. Mhitaristi su izdvali knjige na različitim jezicima, uključujući i hrvatski. Tijekom 19. i 20. st. u mhitarističkoj tiskari u Beču objavljeno je 239 hrvatskih publikacija.

Koncem 18. st. armensko knjigotiskanje postupno se seli na istok. Njegovo središte postaje Konstantinopol, jedan je od glavnih centara armenskoga iseljeništva. Najpoznatiji tiskar pri osmanljiskomu dvoru bio je Pogos Arapjan (1742. – 1835.) koji je tijekom mnogih desetljeća bio jedan od vodećih knjigoizdavača u Osmanlijskom imperiju. U Carigradu bilo je tada više od 20 armenskih tiskara u kojima su bili tiskani radovi povjesničara Agatangelosa, Favstosa Buzanda, Egiše, Stepanosa Orbeljana, mudroslova Davida Anahta, Grigora Tatevacija i dr. Tiskani su također pravopisi, slovnice, kalendari, pjesmarice, udžbenici, vjerske i svjetovne knjige. U drugoj polovici 18. st. armensko knjigotiskanje pojavilo se je na području same Armenije (Ečmijadzin), Rusije (Novi Nahičevanj, Astrahanj) te u Indiji (Chennai/Madras).

U Madrasu 1773. god. armenski izdavač Šaamir Šaam

Ustav Armenije, Madras, 1773

irjan izdaje prvi ustav buduće neovisne Armenije, a u 1794. god. izlazi prvi armenski časopis “Azdarar“ (“Vjesnik“). Od 1512. do 1800. god. armensko knjigotiskanje postojalo je u sljedećim gradovima: Mletci (Venecija), Trst, Beč, Carigrad, Rim, Pariz, London, Amsterdam, Nürnberg, Berlin, Lavov, Köln, Nova Džulfa, Zürich, Marseilles, Leipzig, Frankfurt na Majni, Livorno, Parma, Harlem, Izmir, Ečmijadzin, Novi Nahičevanj, Astrahanj, Sankt Peterburg. Od 16. do početka 19. st. tiskano je više od 1154 raznih armenskih knjiga. Broj naslova armenskih tiskanih knjiga od 1512. do 1980. premašuje 80 tisuća knjiga.

Zanimljivo je da se prema podatcima prof.dr.sc. D. Žubrinića u znamenitom Hrvojem misalu, pisanom hrvatskom glagoljicom 1404., na mnogim mjestima nalaze armenskim pismom pisane brojke, koje su umetnute tijekom ponovnoga uvezivanja knjige, kada je već bila opljačkana, i donesena u Konstantinopol.

Ponovno uvezivanje su obavili vjerojatno u 15. ili 16.st. armenski tiskari u Konstantinopolu. (v.www.croatianhistory.net/etf/armenia.html).