Lidija Paris: Je li vjera (doista baš samo) privatna stvar?
Kakva je danas dinamika na djelu? Komunizam, koji je religiju bio izbacio iz javnoga prostora, bio je jasno definiran agresivan blok gdje se znalo s kim se ima posla.
Tada smo se blokovski svrstavali uz „našu Crkvu“ i vjeru koristili da se suprotstavimo sustavu koji nas je ugnjetavao. Danas je drugačije, danas imamo „soft“ metode koje zdrav razum stavljaju na tešku kušnju. Mislimo da smo se izborili za demokraciju, no živimo li doista u demokraciji?
Demokracija je vladavina većine uz poštivanje prava manjina. Ako se želi ukidati prava većine zato što to nekima iz manjina smeta, je li to još demokracija? Neki manjinski lobiji idu za tim da se – u ime poštivanja manjinskoga mišljenja – nepoželjnim proglasi ono što zastupa većina. Je li to još uvijek demokracija ili smo već u fazi prelaska na neki drugi oblik vladavine? Koji? Tzv. participativna demokracija, u kojoj nevladine udruge i razne interesne skupine svojim lobiranjem na najvišoj razini u međunarodnim strukturama (koje na temelju tzv. „konsenzusa“ utječu na nadnacionalnu legislativu, koja onda „višom silom“ prelazi u nacionalne zakone) predstavlja razgradnju demokracije u klasičnom smislu.
Kako nešto, do čega drži velika većina stanovništva, može biti proglašeno „privatnim“? Pitanje je držimo li se toga nečega, ili nam zapravo odgovara da nam država svojim zakonima omogućuje ono što nam vjera zabranjuje? Ako je tako, budimo spremni na posljedice i nemojmo reći da nismo znali i da u tome nismo sudjelovali. Ako sol obljutavi, čime će se soliti? Ako se grad na gori izgubi u magli, gdje će se ljudi skloniti? Ako se svjetiljka ugasi, kako ćemo naći put? Ako je vjera nešto „privatno“, može li se očekivati da će sljedeći korak biti ukidanje svih vjerskih građevina koje se nalaze na javnom prostoru i tjeranje postojećih religija u katakombe?
Gdje to cipela žulja?
Svaka religija govori o grijehu. Tu cipela žulja. Zašto bi vjerska stajališta bila nešto privatno, a LGBT stajališta nešto javno? Kakva je to dinamika na djelu? Jesmo li mi kao vjernici zakazali ili je na djelu đavolski plan uklanjanja Boga iz javnoga prostora? Ili oboje? U društvu koje se temelji na ljudskim pravima, jedini argument koji još prolazi je: „Ja imam pravo na to“. U situaciji kada starinski zdravorazumski argumenti više ne nailaze na razumijevanje, hoćemo li se morati boriti za svoja vjerska prava vokabularom iskovanim u međunarodnim organizacijama, naime, da i mi „većinci“ imamo ista prava kao i „manjinci“? Da imamo pravo na slobodu vjerskoga izražavanja, da imamo pravo na svoje mišljenje? Ili će svi imati pravo na svoje mišljenje osim religioznih ljudi, pa će svako vjersko uvjerenje biti zabranjeno jer ima svoje moralne kategorije koje su u sukobu s novoiskovanim kategorijama ljudskih prava?
Budući da nijedna velika monoteistička religija na svijetu ne dopušta pobačaj ili homoseksualne odnose, očito treba dokinuti postojeće religije i stvoriti New Age religiju u kojoj nema ni dogmi ni pravila, nego samo traženje vlastite ugode i klanjanje vlastitom sebičnom egu.
U povijesti vidimo uvijek istu šablonu: svoj osobni promašaj (na pr. raspad braka) ili grijeh (na pr. pobačaj) netko želi opravdati, pa se počne boriti da to postane društveno prihvaćeno, a onda ide i dalje: svoj osobni promašaj ili grijeh želi nametnuti kao društvenu normu. U trenutku kada nešto, što je po sebi protunaravno, zakonom biva prihvaćeno kao društvena norma, to postaje normalno. Ono što nije dopušteno u religijama postaje dopušteno državnim zakonima. Zato treba dokinuti religije, da nas ne podsjećaju na naš grijeh. Taj grijeh nije privatna stvar, on mijenja društvo. Ne gledajmo u krivom smjeru. Najveća opasnost za ovaj svijet nije islamski fundamentalizam, što bi mnogi htjeli da vjerujemo. Najveća opasnost za ovaj svijet je nova globalna etika koja sustavno razgrađuje one vrijednosti prema kojima se čovječanstvo mukotrpno uspinjalo tisućljećima.
Mišljenje koje se ne smije imati
Osobe koje se u javnom prostoru usuđuju reći da je homoseksualnost grijeh izložene su javnom linču. To se ne smije reći. Takvo se mišljenje ne smije imati. Zašto uopće zapravo nekoga tko nije vjernik smeta što vjernici govore o grijehu? To ga ne bi trebalo smetati, ako ne vjeruje da postoji grijeh… Ili su to ostatci ostataka nečega što se zove savjest koju se želi po svaku cijenu ušutkati? Među posljednjim tabuima su pedofilija i incest. Kako su stvari krenule, doći će dan kada će se netko vrlo argumentirano izboriti i za to, pozivajući se na starogrčke običaje ili životinjski svijet… U nekim nevladinim organizacijama prava životinja uzdižu se na razinu ljudskih prava, pa ćemo možda jednoga dana početi uzimati i životinje za primjer, a budući da kod njih postoji incest, zašto ne i kod ljudi? Namjerno pretjerujem, no ono što se u prijašnjim naraštajima smatralo nemogućim danas je uvriježena praksa, zato, budimo budni!
Nastupa li novo čovječanstvo koje proizlazi iz spoja čovjeka i tehnologije? Počelo je malim koracima u estetskoj kirurgiji… Danas se u Njemačkoj već i adolescentima, uz suglasnost roditelja, dopušta hormonska terapija s ciljem promjene spola, koja će se nepovratno zaključiti operacijom. Kakvi će to biti muškarci i žene? Ne će biti ni muškarci ni žene! Zahvaća se u sam početak života – preko eliminacije „defektnih“ embrija, do biranja spola djeteta i umjetne oplodnje koja će homoseksualnim parovima omogućiti vlastito potomstvo… Samo je pitanje vremena kada će to ući u zakonodavstvo. U Belgiji danas bilo koja žena bez preporuke liječnika može doći na umjetnu oplodnju, to traje nekoliko minuta i košta 200 €. Francuska razmišlja o ozakonjenju istog, da njihove građanke ne bi morale ići u inozemstvo… To može funkcionirati za žene, no što će reći muški homoseksualni parovi? Kako će oni ostvariti svoje „pravo“ na potomstvo? Uz pomoć zamjenskih majki kojima će plaćati za tu uslugu? Ili idemo još dalje – do prizora iz SF filmova u kojima se ljudska bića proizvode na tekućoj vrpci?
Dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grješnika ukoriti
Vjernici su (velik) dio ovoga društva i imaju pravo su-odlučivati o njegovoj budućnosti. Čujemo da se „Crkvi“ predbacuje da se želi miješati u društvena pitanja… a što bi trebala raditi? Pasivizirati ljude i tješiti ih da će im biti bolje u vječnom životu? To bi neki htjeli, ali ne! Vjernici su suodgovorni za ovo društvo. Mi ne živimo samo za vječnost, mi najprije živimo sada i ovdje, i ovaj je svijet predsoblje vječnosti za koju se pripremamo aktivno. Kada dođemo pred vječni sud, koje će nam se pitanje postaviti? Ne „koliko ste molili“ nego „što ste učinili svojim bližnjima“. Nije riječ samo o čaši vode, tanjuru tople juhe, zimskom kaputu ili pristojnom krevetu, danas su ulozi mnogo veći i sudbonosniji. Ne postoje samo tjelesna, nego i duhovna djela milosrđa, a ona glase: dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grješnika ukoriti, žalosna i nevoljna utješiti, uvrjedu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi, za žive i mrtve Boga moliti. Nemojmo filtrirati ta djela milosrđa i zadovoljiti se praštanjem uvrjeda, strpljivim podnošenjem nepravdi, okretanjem drugoga obraza i molitvom. Treba dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grješnika ukoriti! Zato bi neki htjeli da vjera bude privatna stvar, jer ako naši biskupi – a sve više i više i laici – žele savjetovati, poučiti i ukoriti, to nekoga smeta.
Problematični su i mediji. Po naravi posla, oni bi morali izvještavati nepristrano, što je kod nas u pitanjima koja imaju veze s vrijednosnim sustavima postala iznimka a ne pravilo. Napose je problematično što su se novinari pokorili „politički korektnom“ govoru – baš kao u totalitarnim režimima – pa se o nekim stvarima smije i može govoriti, a druge nemaju pravo javnosti ili se o njima govori izrazito kritično, ironično i čak sarkastično, a one koji ih zastupaju izlaže se javnom ismijavanju. U današnjem društvu neki imaju pravo na svoje mišljenje, a neki ne.
Posvuda i stalno se govori o ekonomskoj i financijskoj krizi, ali ne živi čovjek samo od kruha. Ekonomska i financijska kriza su posljedica krize vrijednosti, neposredna posljedica grijeha, ali o tome se ne smije govoriti, jer je grijeh kategorija koja nema pravo javnosti. To je privatna stvar. A kako privatni grijeh utječe na javni život, to vidimo na sudskim procesima našim bivšim političarima. Razglaba se nadugo i naširoko o svemu i svačemu, uvijek oko vruće kaše, umjesto da se bobu kaže bob a popu pop. Ono što nas sve upropaštava je grijeh.
Ne budimo duhovno sebični
Nitko se ne spašava sam. Nije dovoljno baviti se „svojim spasenjem“. Prečesto smo čak i u svojim najljepšim duhovnim težnjama sebični. Sedam glavnih grijeha – oholost, škrtost, bludnost, zavist, lakomost, srditost, lijenost – nisu samo naša privatna stvar, oni djeluju na društvo u kojem živimo. Četiri ćudoredne krjeposti – razboritost, pravednost, jakost, umjerenost – nisu samo naša privatna stvar, one su nužno potrebne našem društvu. Tri bogoslovne krjeposti – vjera, ufanje i ljubav – nisu nešto što se živi samo na nedjeljnoj Misi. Darovi Duha Svetoga – mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost, strah Božji – su hitno potrebni našem društvu. Plodovi Duha Svetoga – ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost – nisu samo obiteljske vrijednosti, nego nešto što cijelo naše društvo treba.
I zato, sretna nam 2013. godina, i razmislimo u kakvom svijetu želimo živjeti i što možemo učiniti da takav i bude!
Na dobro vam došao Božić, sveto Porođenje Isusovo!
Lidija Paris/hrsvijet.net
