Milan Šufflay, Izabrani politički spisi
Milan Šufflay, Izabrani politički spisi, Priredio Dubravko Jelčić, Matica hrvatska, Zagreb, 2000. Izgleda kako je tijekom 20. stoljeća, odnosno u razdoblju postojanja dviju jugoslavenskih država, bilo sasvim normalno ubijati Hrvate, a oblikovane prežitke sličnih i organiziranih činidaba kao da je moguće još uvijek pronaći u jednoj vrsti sustavna progona hrvatskih branitelja. Čak ni vremenski razmak od preko osamdeset godina od ubojstva Milana Šufflaya nije skinuo veo strogo prikrivane tajne o djelu ovoga iznimnoga hrvatskog muža, kojeg se uvečer 18. veljače 1931. hladnim oružjem u zagrebačkoj Dalmatinskoj ulici zatukli jugoslavenski agenti. Policija mu je odmah nakon smrti iz stana odnijela građu i rukopise te im se od tada gubi svaki trag.
Ako su hitci Puniše Račića u političkoga prvaka HSS-a Stjepana Radića 1928. bili pucnji u hrvatski narod, onda je tri godine kasnije atentat na povjesničara Šufflay i auktora iznimno inteligentnih političkih eseja bio udar na duševnu snagu, kojom se napajao hrvatski nacionalni pokret, a što svjedoči i krađa njegovih rukopisa. Zato su nedugo nakon Šufllayeva umorstva Albert Einstein i Heinrich Mann u ime Njemačke lige za ljudska prava i uputili Memorandum Međunarodnoj ligi, u kojem dižu optužbu „protiv apsolutističke vladavine srpskoga kralja te protiv njegovih užasa i strahota koje provodi nad hrvatskim narodom”.
Beogradski profesor D. J. Popović već je u svojoj ranijoj studiji „O Cincarima” upozorio na mentalitet ubojica beogradske čaršije, čije je bilo „opće shvaćanje da se inovjercu može učiniti svako zlo, a da to ne bude grijeh”. Početkom 90-ih Šufflay se stidljivo vraća u hrvatsku javnost, a zaslugom marljivoga Darka Sagraka, koji je priredio i objavio knjige „Hrvatski aristokrat duha” (1998.) „Izabrane eseje, rasprave i članke” (1999.) , „Izabrane radove” (2000.) te „Dalmatinsko-hrvatsku srednjovjekovnu listinu” (2000.)
Šufflayevo djelo je postalo dostupnije javnosti. Nu unatoč tomu, ovaj filozof povijesti i danas je prepoznatljiv uglavnom kao albanolog, što naravno nije nevažno, nu on je i u hrvatskoj historiografiji još prije pojave iscrpnijih studija i monografija isticao važnost povijesnih izvora o Crvenoj Hrvatskoj, a svoja paleografska i diplomatička otkrića rabio je i u raščlambi srednjovjekovnih struktura nastajalih žarenjem pojedinih državnih ideja.
Politička filozofija na temeljima pravaštva
Priređivač „Izabranih političkih spisa” odabrao je tekstove, koji ocrtavaju Šufflayevu političku filozofiju utemeljenu na pravaškom programu Ante Starčevića, osviještenu povijesnim spoznajama, novim dostignućima psihologije, lingvistike, ali i geopolitike. Krećući se u zadanim okvirima tada dominantne biološke teorije, narod je, doduše, gledao kao zajednicu krvi, tla, i povijesnih sjećanja na zajedničko zlo i
| Zapad
Zato je Šufflay s pravom smatrao kako „nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti”, ističući kako i najprosvjetljeniji Hrvat iz viših etičkih motiva nego što je to nacionalizam mora slušati glas svoje hrvatske krvi. Jer, po njegovu mišljenju, na rubu Balkana, na granici Zapada i Istoka, katoličanstva i pravoslavlja, europske kulture i barbarstva, ime hrvatsko, krv hrvatska ne znači samo naciju. „Hrvatska krv tu znači civilizaciju. Hrvatstvo je tu sinonim za sve što je lijepo i dobro stvorio europski Zapad”, držao je Šufflay. |
dobro, ali i kulturnih naslaga, koje su skupno oblikovale nacionalne posebnosti. Upravo zbog dubokih uvida u povijest i njezino podsvjesno djelovanje na zajednicu, odnosno narode smatrao je neodrživom jugoslavensku državu, jer se prostor na kojem je uspostavljena, zbog sukoba zapadnih i istočnih silnica raspuknuo još u antičko doba po rijeci Drini.
Istočna jadranska obala načičkana latinskim gradovima blagotvorno je djelovala na svoje zaleđe (hinterland), koje je iz njih primalo kršćanstvo i norme rimskoga prava. Hrvati i Albanci s vremenom su ulazili u gradove te se stopili sa starincima. Dva rimska kulturna žarišta – Salona (Split) i Drač bila su tijekom srednjega vijeka središta preko kojih je Zapad, odnosno papinstvo vodilo borbu protiv prodora istočnoga biznatskog te srpskoga pravoslavlja, a kasnije i proti Osmanlijama.
Cijeli niz pothvata, pobuna i otpora organizirali su rimski pape u borbi protiv Turaka na području od albanske i hrvatske obale, preko kopnene Hrvatske, Madžarske, pa sve do Poljske i baltičkih država, koje su zajedno tvorile obrambeni vijenac protiv istočnih osvajača. Te duboke usjekline kolektivnoga pamćenja nisu mogla kod Srba, a ni kod Hrvata potrti nikakve Jugoslavije, koje su u obje njezine inačice beogradski vlastodršci pretvarali u veliku Srbiju, a Hrvati se od nje branili svim silama.
Hrvatstvo je sinonim za sve što je lijepo i dobro stvorio europski Zapad.
Posljedice tih civilizacijskih opreka najbolje se mogu vidjeti u nasilju što su ga proizvodile Jugoslavije te zločinima, koji su je održavali na životu, a posebice pratili njezin raspad i ponovnu uspostavu. Zato je Šufflay s pravom smatrao kako „nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti”, ističući kako i najprosvjetljeniji Hrvat iz viših etičkih motiva nego što je to nacionalizam mora slušati glas svoje hrvatske krvi. Jer, po njegovu mišljenju, na rubu Balkana, na granici Zapada i Istoka, katoličanstva i pravoslavlja, europske kulture i barbarstva, ime hrvatsko, krv hrvatska ne znači samo naciju. „Hrvatska krv tu znači civilizaciju. Hrvatstvo je tu sinonim za sve što je lijepo i dobro stvorio europski Zapad”, držao je Šufflay.
Političarima je pak poručivao tko hoće da mu narod bude svjež i snažan, taj ne smije razarati narodno pamćenje, jer, držao je, time uništava njegovo jastvo, čime ga može učiniti plijenom egoističnih susjeda. Upravo zbog otklona od tih načela i ubijanja toga jastva suvremena je hrvatska politika otvorila put svojim pohlepnim susjedima, koji nastoje otkinuti dijelove njezina teritorija poput Slovenije u Savudrijskoj vali ili BiH u Malostonskom zaljevu. Smatrao je kako katolički Hrvati nemaju što tražiti na pravoslavnom Balkanu jer je on domena Srba koji su za to, kroz dugi niz naraštaja potpuno adaptirani. Hrvatskoj naciji mjesto je na Zapadu i uz Zapad, isticao je podsjećajući, kako onaj tko ju veže proti Zapadu, radi proti hrvatskoj povijesti.
U nizu sjajnih zapažanja, koja ni danas nisu izgubila ništa na svojoj svježini posebno su vrijedna njegova upozorenja Stjepanu Radiću, legitimnom vođi hrvatskoga, da Hrvatsku ne veže uz Istok, jer je posljedica njegova pohoda crvenoj Moskvi bilo pretvaranje orijentalnoga Beograda u predstražu Zapada, dok je tisućljetna katolička hrvatska nacija time počela sloviti kao ekspozitura Istoka.
U tom povijesnom i vanjskopolitičkom nesnalaženju valja tražiti i uzroke progona HRSS-a, ali i povijesni neuspjeh Radićeva nacionalnog pokreta, koji je rezultirao neodlučnošću zbog miješanja istočnjačkoga gandijevskog mirotvorstva i zapadnjačke devalerovske političke pragmatike. Priređivač je izbor tekstova razvrstao u tri cjeline – Hrvatska u svjetlu svjetske historije i politike, Hrvatska u sredovječnom svjetskom viru, a nizom tekstova i priloga iz novina i časopisa ilustrirao je praktične Šufflayeve poglede na hrvatsku zbiljnost, koji su danas jednako aktualni, kao i u njegovo doba.
Mate Kovačević/croative.net
