Slom specijalnog rata protiv Hrvatske?
Povratak dvojice generala u Domovinu znači da je Hrvatska istom sada, ponovno pred lutajućim pogledom Europe, dovršila svoju borbu za slobodu. No ne treba se zanositi. Strani i unutrašnji sudionici specijalnog rata nalaze se na istim pozicijama s nepromijenjenim stavovima
„Poništavam osuđujuću presudu (…) i izričem oslobađajuću presudu po točkama jedan, dva, četiri, pet, šest, sedam, osam i devet optužnice“. Oslobađajućim haškim presudama generalima Hrvatske vojske Gotovini i Markaču i njihovim povratkom u Domovinu, za hrvatsku naciju Domovinski rat je završen.
{jathumbnail off}
Zbog nove, zajedničke pobjede, dogodio se nacionalni praznik: preko stotine tisuća ljudi na trgovima plakalo je i smijalo se, padalo u zagrljaje i ljubilo, pjevalo i klicalo, automobili su trubili ulicama, crkvena zvona su zvonila, vijorile se nacionalne zastave, barjaci gardijskih, policijskih, domobranskih i hosovih postrojbi. I gledalo se u nebo radosno, ponizno i sa zahvalnošću. Uslišane su naše molitve izgovarane svih ovih godina u domovima i crkvama, suze isplakane javno i privatno, ublažena je bol, otjeran očaj i razdiruća sumnja. Triput je u dva dana zagrebačka katedrala bila prepuna u jedinstvu i zajedništvu hrvatskoga naroda: jednom u dugoj molitvi, u zebnji i nadi, ali i s osjećajem unutrašnjeg mira, drugi put u sreći i zahvalnosti, treći put u radovanju u zajedništvu povijesno jedinstvenog okupljanja. Brodovi katedrale odzvanjali su svečanim molitvama i pjesmama Bogu, kao i pljeskom ljudima koji su 90-tih godina vodili narod do slobode i mira. Dok su iznutra svijetlile naše duše, nedogorjeli plamen svijeća kao znak traženja Božje milosti i sjećanja na žrtve, sjajni lusteri na svodovima crkvi i crvene baklje na trgovima osvijetlili su našu noć.
Političke i obavještajno-sigurnosne implikacije ovih događaja i ponovno, vibrirajućim srcima uspostavljeno, jedinstvo hrvatske nacije ujedno znače i potpun neuspjeh dvanaestogodišnjeg specijalnog rata protiv Hrvatske i poraz političko-medijske kampanje inkriminiranja i demontaže hrvatske državotvorne politike koja je započela smrću utemeljitelja moderne hrvatske države. One politike koja svjedoči o hrvatskom državotvornom političkom kontinuitetu kao trajnom izrazu hrvatskog suverenističkog stava i iskazu političke volje hrvatskog naroda. Zato što je narod ono što jest hrvatska Država, rat protiv te politike – vođen izvana, a potpomagan iznutra – bio je bez sumnje rat protiv hrvatskog naroda.
Neizobličen ljudski osjećaj za istinu i za pravdu, žarki poriv za slobodom, usredotočenost, ustrajnost, širokogrudnog, zajedništvo i duhovna postojanost hrvatskog naroda ovih su, naizgled mirnodopskih godina generirali snagu nacije. Ona nije mogla izvana ostati neprimijećena i s njom je trebalo politički i obavještajno računati, na nju trošiti snagu i vrijeme, ukoliko se i dalje htjelo nastaviti s nastojanjima da se (s)lomi Hrvatska.
Otpor hrvatskoga naroda
U dvadeset i jednu godinu državne nezavisnosti Hrvati su pokazali da je njihova suverenistička svijest čvrsta i postojana, da im raznorodni politički stratezi mogu pomišljati birati „lidere“, ali da hrvatski narod sam bira svoje vođe. Ljude za koje osjeća da su postojani i požrtvovni u brizi i ljubavi prema Hrvatskoj i njenom narodu i koje vjerno nosi u srcu usprkos težini križa koja se time često preuzima. To nisu „mračni“, „regresivni“, „militantni“ i „nacionalistički“ vođe, kako ih etiketiraju zbog osobnih, partikularnih ili neprijateljskih političkih ciljeva, nego su to velikani hrvatske nacije kao uzori mudrog prosuđivanja i hrabrog vodstva kroz povijesne okolnosti i vrijeme. Narod u Hrvatskoj ima dugo povijesno i političko pamćenje i ne zaboravlja tko je što govorio i kako je radio – s pozicija institucija hrvatske Države, „stručnog“ mišljenja ili „objektivnog“ novinarstva – u odnosu prema dugotrajno slaganim haškim optužnicama i svim hrvatskim optuženicima. Otuđeni od naroda ili mu posve strani u svojim idejno-političkim shvaćanjima, hrvatski političari pomislili su da grade državu, odnosno republiku, za sebe i svoje političke opcije, oblikovanu u skladu sa zamislima i potrebama koje su nespojive s političkom voljom i povijesnim i životnim interesima hrvatske nacije.
Mi sada možemo racionalno razmatrati povijesno trajne, ali sadašnjošću izmijenjene geopolitičke okolnosti na jugoistoku Europe koje su mogle doprinijeti pragmatičnom obratu i pritisku na države koje su, i preko struktura haškog suda, provodile protuhrvatske operacije. Na našim su granicama (ili vrlo blizu njih) države s ozbiljnim demokratskim deficitima koje još nisu završile sa svojim formiranjem, neprijateljski nastrojeni narodi koji, ili posjeduju srednjevjekovnu nacionalnu svijest, ili na umjetan i agresivan način pokušavaju biti nacijom. Također, možemo analizirati upornost hrvatske pravne bitke ili učinke građanske i profesionalne hrabrosti ljudi različitih profila i nacionalnosti na prokazivanje apsurdnosti, neistinitosti i konstruiranosti teza haških optužnica i prvostupanjskih presuda, kao i na isticanje njihovih konzekvenci za međunarodno ratno i vojno pravo. Ipak, na čitanje zaključaka Žalbenog vijeća možemo gledati i kao na rušenje konstrukcije optužnica poput kule od karata, zamalo bez vidljivog djelovatelja i uzroka – ako uzrok ne uočavamo u postojanoj molitvi i upornom hrvatskom otporu, građanski hrabrom manifestiranju podrške generalima koja je sve ove godine dolazila iz hrvatskog naroda, zajedničkim javnim nastupanjem ili najraznorodnijim, gotovo „gerilskim“, pojedinačnim mikroaktivizmom, bez obzira na klimu farizejskog građanskog zazora koju su hrvatski političari – po „preporukama“ izvana, a na vlastitu korist – stvorili oko odnosa prema Domovinskom ratu i koja je dovela do društvenog stanja kojim se hrvatski narod dovodio do očaja i bespomoćnosti, a hrvatski branitelji do nevjerice, duševnog beznađa, duhovne izgubljenosti ili samoubojstva. Dok god se u Haagu, preko suđenja hrvatskom ratnom političkom i vojnom vodstvu, sudilo Hrvatskoj, njenom narodu i njenim vojnicima, nitko u kome živi srce za Domovinu i za narod, nije imao pravo ostajati ravnodušan i distanciran od bola i patnje svoga naroda i njegovih branitelja, nego to poniženje i bol duboko dijeliti s njima. Nije smio mirno promatrati pribijanje Hrvatske na stup srama divljanjem laži, nepravde, nestvarne nerazumnosti, neoimperijalističkog sarkazma i šovinizma izvana, a egoizma, bahatosti, uskovidnosti, karijerizma, pokvarenosti i izdaje iznutra.
Potvrda političkih odnosa
Oslobađanjem generala Hrvatske vojske, neposredno pred obilježavanje herojske obrane Vukovara, potvrđeni su temelji geopolitičkih i geostrateških odnosa na jugoistoku Europe uspostavljeni pobjedonosnim operacijama Hrvatske vojske 1995. godine. Uz nužnu i trajnu stratešku suradnju s hrvatskim i bošnjačkim saveznicima iz BiH, Hrvatska se svojim političkim razvojem definitivno odvaja od balkanskih prostora.
Nadajmo se da snažna vanjska podrška Hrvatskoj podrazumijeva prihvaćanje hrvatske nacije kao živog, samosvjesnog subjekta na pozornici europskih naroda, poštivanje hrvatske povijesti i hrvatskog suvereniteta. Hrvatski nacionalizam, sličan bilo kojem stvaralačkom nacionalizmu ko- jim su nastajale moderne zapadne europske države, politički je izraz po- vijesne egzistencije naroda. Izraženiji je mogao biti samo iz povijesnih razloga: rođen je iz egzistencijalne nužde malog europskog naroda da se samosviješću i samoosviješćivanjem neprestano bori za elementarni biološki opstanak, pod političkim i kulturnim pritiskom i vojnim agresijama većih naroda.
Povratak dvojice generala iz zatočeništva u Domovinu znači da je Hrvatska istom sada, ponovno pred lutajućim pogledom Europe, dovršila svoju borbu za slobodu. No ne treba se zanositi. Strani i unutrašnji sudionici specijalnog rata nalaze se na istim pozicijama s nepromijenjenim stavovima, a povijesno nezrela i iracionalna srpska svijest nije u stanju uvidjeti političku i moralnu odgovornost za svoja (zlo)djela, zablude i životne odluke. Pored toga, umjesto da „moralna“ i „kršćanska“ Europa prepozna herojski otpor malog naroda protiv nadmoćnog neprijatelja i njegovu borbu za golu egzistenciju i humanističke vrednote, umjesto da označi agresora i kazni ga za žrtve, za zvjerska počinjenja zločina, paljenja sela, razaranja gradova, crkvi i spomenika, ona dvostrukim kriterijima i relativizacijom potpomaže politiku srbijanske države pokušajima sapinjanja Hrvata u šutnju i podređenost.
Pritom se, kao nepostojeće, ignorira uobičajene prioritete ratnog stanja kao i osobitu hrvatsku ratnu zbilju u kojoj je dolazilo i do srpskih žrtava: vanjska agresija na Hrvatsku ne bi bila moguća, ne u tolikoj mjeri i s tolikim posljedicama, da nije bilo one unutarnje. I u iskusnijim i uređenijim državama takva situacija urodila bi mračnom i tjeskobnom atmosferom kakva je bila u Hrvatskoj 1991. godine. S tom razlikom što je ovdje bila dovedena u pitanje gola egzistencija jednog naroda: nacija se stijesnila na sigurnijim područjima zemlje ili je potjerana u podrume i zbjegove, srpski zločini bili su masovni i krvoločni, premnogi srpski susjedi preko noći postali su neprijatelji i prokazivači, oružja ili ustrojene vojske Hrvati nisu imali za obranu i ni jednoga saveznika na vidiku. A godine 1995, na još uvijek ratnom području, a u pozadini daljnjih vojno-operativnih djelovanja, hrvatska država nije uspjela vojno-policijski kontrolirati teritorij kako bi potpuno onemogućila izvršenje osvete, razbojništvo civila i razvojačenih osoba ili nedostojne ispade policajaca i vojnika, niti je objektivno bila u mogućnosti sakupiti dokaze i svjedočanstva. U primjerima umiješanosti vojnih osoba nije se moglo pohrliti u uključivanje vojnog pravosuđa zbog još jednog, važnog razloga: treba naglasiti da su hrvatski teritoriji bili okupirani do 1998. godine, Hrvatska je morala biti spremna ratovati za njih te nije moglo biti lako odlučiti se zadirati u funkcionalnost vojno-policijskog ustroja i kompaktnost postrojbi.
Hrvatska sada može istražiti ratne zločine i zločine počinjene u ratu. Međutim, ne samo stranci koji ignoriraju povijesnu stvarnost, nego i neki politički Hrvati sve rečeno ne razumiju ili, jednostavno, ne žele biti dio hrvatske nacije. Gubeći moralnu ravnotežu, iz malograđanskog sebeljublja, oportunizma ili političke besvijesti, a pojedini i iz neprijateljskih stavova, ugađaju viktimo-manipulatorima kojima su mrtvi, a onda i izbjegli samo sredstvo i paravan za psihološko-promidžbene i političke operacije u svrhu slabljenja položaja hrvatske države, a podupiranja „prava“ (?!) i očekivanja srbijanske.
Kristijanizacija ratnika
Unatoč svemu ovome, hrvatska nacija ostaje i nacija živi. Samo oni koji ne poznaju prirodu Hrvata mogli su u svojim planiranjima podcijeniti duboku hrvatsku samosvijest i, kroz povijest ustrajnu, nepokorivost ovoga naroda. Narod u Hrvatskoj određen je emotivnom slavenskom dušom, neslomljivim „ilirskim“ prkosom, inteligentnom sumnjičavošću, kršćanskom metafizikom, dinamikom ratnika-branitelja i imperativom socijalne solidarnosti. Upravo zbog svega ovoga narod u Hrvatskoj ima snagu naroda i snagu nacije koja vodi pobjedi.
Zbog njihova ljudskog integriteta, moralne neslomljivosti i vojničkog autoriteta, povratkom hrvatskih ge- ne- rala dovršava se i kristijanizacija hr- vatskih ratnika, pri čemu ne mislim na formalne hrvatske oružane snage i njihovu vojnu etiku, nego na poseban, „divlji“ tip hrvatskog borca koji je – baštineći specifičnu vojničku čast i povijesno iskustvo izloženosti i nezaštićenosti hrvatskog naroda pred nesrazmjernim i bestijalnim agresijama u povijesnim prilikama nepostojanja nacionalne države i nacionalne vojske – samoorganiziranjem na teškim terenima, snalažljivošću u bezizglednim uvjetima, beskompromisnom borbenošću i fanatičnom neustrašivošću (a zadržavajući svojevrsni poganski mentalitet i noseći smrt u očima) kroz povijest znao na sebe navući, primiti i odbiti najteže udarce napadača na Hrvatsku. No, pored ratnika iz Domovinskog rata i boraca u oružanim snagama i sigurnosno-redarstvenim službama, sadašnjost rađa druge, raznovrsne tipove hrvatskih „boraca“ na svim područjima društvenog, gos- podarskog i političkog života, osposobljene i spremne za odmjeravanje snaga najrazličitijim suvremenim „oružjima“ – kako bi naša sloboda dovela do potpunog ostvarenja životne samostojnosti našega naroda i njegove Države.
Jer dok jedna povijesna zbivanja jenjavaju, druga su u tijeku, a treća već započinju. U ovome svijetu, bdijenje nad Domovinom, njenim životom i idealima nije uistinu nikada završeno.
Neva G. Mihalić/Vijenac-MH
