Dario Kordić platio je zastrašujuću cijenu – 25 godina teške robije!
Sjećate li se Darija Kordića? Na Međunarodnom kaznenom sudu u Den Haagu osuđen je na 25 godina robije. Zatvoren je u Grazu, u Austriji. Do sada je odrobijao gotovo 16 godina.
{jathumbnail off}Ni jednom, ali baš ni jednom nisu ga pustili kući, neprestano je u tamnici. Posjećuju ga mnogi prijatelji i poznanici, a u svojoj obitelji, supruzi, sinu i kćerkama, ima najveću podršku. Tek za dvije godine mogao bi dati zamolbu za pomilovanje. To je čovjek za kojeg kažu da je dao nemjerljiv doprinos u obrani hrvatstva središnje Bosne, da je odigrao ključnu ulogu u opstojnosti toga kraja, da su ga osudili bez ikakvih materijalni dokaza, da su ga naprosto razapeli, ali da je junački prihvatio svoj križ, te da ga je spreman nositi koliko god treba.
Žalosno je da su ga mnogi zaboravili, da se o njemu, pripadnicima Hrvatskog vijeća obrane(HVO), Herceg –Bosni, više i ne govori ni ne piše. Kao da nisu postojali, osim u srcima ljudi koji su, kad je trebalo, bili prvi. Međutim, ime Darija Kordića, bez obzira na sve, postalo je jedan od prepoznatljivih hrvatskih simbola u Domovinskome ratu.
Taj neustrašivi ratnik, vojskovođa, političar, a prije svega veliki čovjek u tim teškim danima srpsko-crnogorske agresije, pokušao je prije svega zaštititi narod središnje Bosne od pogibelji koja se nadvila nad njima, nad nevinim stanovništvom, starcima, ženama, djecom…Samo zato što su Hrvati! Cijenu koju je platio je zastrašujuća – 25 godina teške robije. A toliko zatvora nisu dobili ni neki najveći svjetski teroristi! Kad se pokušao braniti od neutemeljenih optužbi pokazao je iskrenost i poštenje, držao se uspravno, jer je znao da je unaprijed osuđen. Nisu ga mogli, a niti ga mogu slomiti.
Na sudu je svu odgovornost preuzeo na sebe. Sjećate li se? Njemu je istinski na prvom mjestu uvijek bio hrvatski narod, opstanak Hrvata. Da je imao dovoljnu podršku iz Hrvatske, da mu hrvatske Jude nisu „pakovale“, vjerojatno bi već danas bio slobodan čovjek. Ali, on je rekao: Ja ću svoj križ nositi do kraja! Bilo mu je ponuđeno da za sve okrivi dr. Franju Tuđmana i Gojka Šuška, ali i još neke, no Dario je to odbio.
Nije želio sebi priskrbiti slobodu na takav način, a baš tako su uradili neki drugi i danas su – slobodni građani. Da je ovaj čovjek pristao na razne igre i igrice, poput „čovječe, ne ljuti se“, to ne bi bio – Dario Kordić! I za hrvatske generale Mladena Markača i Antu Gotovinu godinama su govorili i pisali da su ratni zločinci, čak su bili i osuđeni kao takvi, ali je istina ipak pobijedila. To se jednoga dana mora dogoditi i junaku iz Herceg-Bosne, Dariju Kordiću. Nema te sile koja može zaustaviti nepravdu. Mogu je „stopirati“, mogu je ušutkati, mogu je jedno vrijeme, kao u slučaju Gotovina i Markač i provoditi, ali kad-tad doći će istina i činjenice na vidjelo. Trebalo bi još jednom, nakon toliko godina, pomno pročitati optužnicu i presudu ovom junaku, pa će vam i te kako biti jasno da je osuđen bez ikakvih materijalnih dokaza (baš kao i Gotovina i Markač!). Što su mu uspjeli dokazati? Jedino da je Hrvat!
Tijekom 2013. očekujemo presude šestorici bosanskih branitelja. Hoće li sud u Haagu prihvatiti njihove obrane, hoće li ih osuditi, a time srpskom agresoru dati mogućnost „laprdanja“ da je Hrvatska, kako kaže Vesna Pusić, izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu?
Pogledajte samo kako se kao lav bori jedan od optuženih, Slobodan Praljak. Do sada je objavio desetak knjiga u kojima činjenicama dokazuje svoju nevinost, ali i nevinost ostalih u ovom procesu. Što je Hrvatska učinila da ga podrži? Oporezovala mu knjige, kao da je riječ o – šundu. Zar se tako bori za one koji su stvorili hrvatsku državu?
Zbog čega i kome je u interesu da se ne govori istina o hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni? Za pojedine hrvatske političare to je nešto kao NDH-a! „Ustaška“ tvorevina! A što je onda Republika Srpska, koju svako malo posjećuje ili ima ozbiljne kontakte i trenutačni predsjednik hrvatske države? A ta hrvatska zajednica Herceg – Bosna bila je utemeljena kao odgovor srpskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu i uništenje grada Vukovara, i ne samo njega. Ona je bila temelj na kojem je hrvatski narod u BiH organizirao obranu od nadolazeće srpsko-crnogorske agresije. Danas se Herceg-Bosne sjećamo kao simbola odlučnosti hrvatskog naroda da se izbori za prava i status kakvi mu i pripadaju kao jednom od konstitutivnih naroda u višenacionalnoj državi. Koliko je samo ljudi dalo svoje živote u Herceg-Bosni, koliko ih je ostalo invalidima. Hoćemo li da se i to zaboravi?
Ne, mi se nemamo čega sramiti. Hrvatska zajednica Herceg – Bosna i Hrvatsko vijeće obrane (HVO) na čelu s liderima poput Kordića, ali i drugih, ispisali su najljepše povijesne stranice, tako da će jednoga dana njihova imena uistinu biti zapisana zlatnim slovima. Bez branitelja, tih junaka HVO-a, bez njihovih žrtava, danas možebitno ne bi bilo ni Hrvatske! Da nije bilo pripadnika HVO-a, četnički bi agresor najvjerojatnije preko BiH odcijepio južnu Hrvatsku, što im je bio i strateški plan. A koliki je pak bio doprinos HVO-a u Vojno-redarstvenoj akciji Oluja? Također ne smijemo zaboraviti ni to da je veliki broj pripadnika Hrvatskog vijeća obrane početkom 1990. i tijekom 1991. do agresije na BiH dragovoljno bio u redovima Hrvatske vojske i MUP-a RH. Neki danas sramno nastoje osporiti ovu njihovu neospornu ulogu i značaj.
Stoga, kako god okrenuli, ime Darija Kordića, ali i tisuća ostalih „kordića“, neprestano će odašiljati svjetlost, svjetlost istine, poštenja, slobode i demokracije.
Bilo to nekome drago ili ne!
Mladen Pavković
