POVLAČENJE ZA JEZIK    U posljednje vrijeme aktualna su pitanja o jeziku, pogotovo u kontekstu skoroga pristupa Hrvatske Europskoj uniji. S lingvistkinjom i fonetičarkom Jagodom Granić, profesoricom Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, razgovarali smo o ulozi hrvatskog jezika u Europskoj uniji, jezičnom standardu u javnoj komunikaciji, dijalektima u medijima, pretjeranoj uborabi anglizama…

Naša sugovornica predavala je i na Studiju glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, poslije na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Kao fonetičarka bila je višegodišnja suradnica Službe za jezik i govor HRT-a, te jezična savjetnica u mnogobrojnim kazališnih dramama. Urednica je i nekoliko knjiga o jezičnoj politici, o jeziku i identitetima te jeziku i medijima. Bila je i predsjednica, u dva mandata, Hrvatskoga društva za primijenjenu lingvistiku.

Je li standardni hrvatski jezik u javnoj komunikaciji utopija? Naime, nerijetko se standard percipira kao umjetan. Je li Vam poznato kakvi su stavovi poznatih govornika prema standardnome jeziku?

– Ambivalentni, rekla bih. Zapravo vam to izgleda ovako: oni govornici koji nisu uložili nimalo truda da ga nauče kao što, primjerice, ulažu truda učeći bilo koji drugi, strani jezik – i to, zamislite, njegov standardizirani oblik – reći će vam da je to nepotrebno i da je to nekakav umjetan, neprirodan jezik kojim ionako nitko ne govori. Oni koji su ga naučili, nemaju takav odnos prema standardu, a moram reći – ni šira javnost.

To se najbolje vidi u primjerima, nažalost nedavno preminulih, poznatih vrsnih govornika standardnoga hrvatskog: jednoga velikoga glumca i recitatora te, dopustite mi reći jer govorim kao njegova bivša studentica kojem dugujem sve svoje znanje o scenskome govoru, velikoga profesora Zlatka Crnkovića i velike spikerice i voditeljice Helge Vlahović-Brnobić. Javnost je prepoznavala njihove vrijednosti, uz njihove sposobnosti i nadarenosti svi su isticali njihov visoki stupanj jezične i govorne kulture i poznavanje hrvatskoga standarda.

Jasno, Zlatko Crnković je kao pravi profesionalac poznavao i različite nestandardne idiome, regionalne govore i dijalekte, a Helga Vlahović, pak, strane jezike. I tako dolazimo do onoga što u svojoj ukupnosti i predstavlja jezičnu kulturu. No, da se vratim vašemu pitanju o stavovima prema standardnome jeziku. Mislim da tu ima dosta pogrešnih tumačenja i percepcija. Koliko god ti stavovi bili individualni, ipak su oni rezultat socijalnih projekcija i različitih, nazovimo ih, “tržišnih” vrijednosti. Poznata je univerzalna činjenica da je idiom velikoga, odnosno glavnoga grada prestižan u odnosu na idiome manjih sredina, čak i gradskih, ne nužno ruralnih.

Neki su na samome dnu hijerahijske ljestvice idioma, pa njihovi govornici trpe diskriminaciju u javnoj komunikaciji, i to tako da je vijest zapravo njihov govor, a ne poruka koju prenose. Ali ovo nije, kao što sam već rekla, hrvatski specifikum, tako je u svim sredinama u kojima je koncentrirana velika društvena i, naravno, politička moć. Neki gradski govori postaju poželjni i pridošlice se žele što prije asimilirati kako ne bi bili obilježeni. Naravno, nemaju svi govornici kompleks manje sredine. Evo, Splićani u Zagrebu nerijetko uopće ne mijenjaju svoje govorne navike, osim ako nisu profesionalni govornici. Odašilju na taj način jasnu poruku o tome tko su, odakle dolaze.

Treba li ipak sačuvati i te neprestižne ili manje poželjne regionalne i lokalne idiome?

– Ako mene pitate što o tome mislim, reći ću vam, kao svaki lingvist, da je to bogatstvo različitosti upravo ono što trebamo spasiti, održati, doduše ne uz pomoć sapunica od kojih su neke “isproducirale” lošu imitaciju splitskoga urbanog idioma. Upravo me je zaintrigirao jezik, pa sam pogledala, tj. poslušala dvije epizode i bilo mi je dosta.

Netko će reći da ne mogu suditi samo prema dvjema epizodama, a ja ću reći ovako: da bi nešto na jezičnoj, i ne samo jezičnoj razini bilo dobro, dapače izvrsno, onda tako mora biti u svakom segmentu, u svakom kadru, a kamoli u čitavoj epizodi ili seriji. No, to govori o površnosti koja nije samo marker sapunica, površnost je danas brend, ona se, nažalost, “nosi”. No to je za neki drugi razgovor, za neku drugu priliku.

Ipak, rekli ste da bismo trebali sačuvati jezičnu raznolikost hrvatskoga jezika, njegove dijalekte i sociolekte. Kako to učiniti i ima li mjesta za dijalekte u javnoj komunikaciji, u medijima?

– Sve su to hrvatski jezični sustavi i svaki od njih ima svoje mjesto u komunikacijskome procesu. Neki su obilježili privatnu komunikaciju, ali i javnu jer u javnoj se komunikaciji ne pojavljuje samo standard, iz više razloga, naravno. Prvo, zato što ga ne znaju, ili je, kad me već pitate za medije – posebno one lokalne, i to u nekim emisijama – posve očekivana upotreba lokalnog idioma. Lokalni idiomi imaju mjesta i na javnoj televiziji, u posebnim emisijama, dakako. No nitko ne očekuje da prezenter u Dnevniku ili spiker u offu ne govori standard. Htjela bih još nešto napomenuti, a ne tiče se samo medija.

Naime, u nekim se slučajevima – nažalost sve više – briše granica između privatne i javne komunikacije, pa se postavlja pitanje koji je idiom najprimjereniji. Standard se ne očekuje u privatnoj komunikaciji. Njime ne govorite kod kuće jer uistinu djeluje neprirodno, a time bi i lokalni idiom izgubio svoju čvrstu sredinu, uporište, ali ga zato očekujemo u javnoj komunikaciji, i to zbog pragmatičkih razloga – ujedinjuje različite govornike istog jezika. Na globalnoj razini, tu ulogu već je u velikoj mjeri preuzeo engleski jezik.

Danas je u modi upotreba anglizama. Koji su najčešći anglizmi i je li njihova upotreba pretjerana?

– Čini se da su danas svi svjesni, i u velikim i malim jezicima, jakog utjecaja engleskoga na svim razinama jezika, najviše u leksiku. Ali, to se moglo očekivati jer engleski je jezik vodeće svjetske sile. Povijest kaže da je engleski dobio samo jedan glas više od njemačkoga kad je trebalo donijeti odluku o službenom jeziku u SAD-u. Zamislite da je situacija bila obrnuta! Njemački u Americi i u vodećoj europskoj državi – i vjerojatno bismo sad govorili o pretjeranoj upotrebi germanizama. Što želim reći? Moć nekoga jezika proizlazi iz ekonomske i političke moći zajednice kojoj pripada. Je li u modi upotreba anglizama?

Moglo bi se reći, ako na to gledamo površno, ako netko pokondiren želi ostaviti dojam o tobožnjoj upućenosti u temu ili o znanju engleskoga. Onda ima pretjerivanja jer se umjesto uobičajenih riječi koriste anglizmi, kao što su outfit, backstage, look, fashion, sorry…

Ako je, pak, riječ o tehničkim terminima, tipičnim u nekim žargonima, u jeziku struke, onda je prekasno mijenjati ustaljene izraze jer tek onda nastaje prava buka u komunikacijskome kanalu. Dakle, ili odmah naći ili stvoriti prikladnu hrvatsku riječ ili ništa naknadno ne popravljati jer je to silovanje jezika, čemu se jezična praksa uvijek snažno odupire.

S druge strane, i sami primjećujemo da u određene domene javne komunikacije, posebice u znanosti, struci i visokoškolskom obrazovanju, sve više prodire engleski, ali ne i u politiku, administraciju, literaturu… Tu hrvatski čvrsto drži svoju poziciju.

U našem je jeziku ostalo i mnogo turcizama, germanizama, romanizama… Što kažu puristi?

– I bohemizama, hungarizama, rusizama, grecizama, latinizama, internacionalizama… U svakom slučaju, mnogo raznih – izama. I to je sasvim u redu. Svako je vrijeme nešto donijelo, neke smo riječi posudili iz drugih jezika, pa su neke tuđice poslije dobile status posuđenica, a s vremenom ih više nitko ne doživljava ni kao posuđenice nego kao riječi našega jezika, posve ravnopravne s ostalima. Takvi su, primjerice, turcizmi sandale, čarape, jogurt, pamuk, alat, kutija i mnogi drugi. Riječ hajduk je hungarizam, jednako kao i varoš i pasoš.

Što se tiče internacionalizama, oni nikako ne bi smjeli nestati iz jezika. Mislim na nasilno protjerivanje, dakako, jer internacionalizmi su civilizacijsko, a ne političko pitanje.

A što se tiče purizma, purizam nije jednodimenzionalna pojava. Pozitivan je do mjere do koje čuva identitet jezika, a kad prijeđe te okvire, postaje negativan jer uskraćuje slobodu izbora i izražavanja. U jeziku književnosti ima slobode koliko hoćete, ima i neologizama i arhaizama, i barbarizama, i lokalizama, pa nikakvom purizmu nema mjesta.

Kako ocjenjujete govor u elektroničkim medijima?

– Uz časne iznimke, jedva da bi dobio prolaznu ocjenu. Rečenice su često plošne, izgovorene bez ikakva smisla, što je najgore, jer imate dojam da govornik i ne zna što govori. A često i ne sluša sugovornika, što je opet drugi problem. Ja bih rado proširila Vaše pitanje na javnu komunikaciju, ne bih se samo zadržala na elektroničkim medijima. Artikuliran, pravilan i kultiviran govor očekuje se od svih sudionika javne komunikacije, znači ne samo na radiju ili televiziji nego i u školama, na fakultetima, javnim tribinama, u kulturnim institucijama, izdavačkim i novinskim kućama. Svi koji smo u javnosti, trebali bismo dosegnuti tu razinu da bismo bili ravnopravni u komunikaciji, a ne samo da bismo se lakše razumjeli.

Pitali ste me prije o stavovima prema jezicima. Pa upravo je o tome riječ. Neki su govornici stigmatizirani jer ili ne govore standard ili neki drugi prestižni gradski idiom. Standard bi trebao biti poželjan, u našem društvu više cijenjen, a ne samo u pojedinačnim slučajevima.
LOLA WRIGHT/SDalmacija

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save