Mate Kovačević: Slika drukčije Hrvatske
Osvrt na knjigu: Viktor Rudolf, Naš Boroević – Proslavljeni junak od Soče, Tisak i naklada knjižare S. Jueniker, Sisak, 1918.
{jathumbnail off}Premda je svojedobno o Svetozaru Borojeviću od Bojne (1856. – 1920.) održan i znanstveni kolokvij, a Slavko Pavičić pregledao njegovu ratnu pismohranu pripremajući seriju knjiga o hrvatskoj vojnoj i ratnoj povijesti, ipak se o ovom darovitom vojskovođi i neupitnom hrvatskom domoljubu još i danas malo zna u hrvatskoj javnosti. Povjesničar Pavičić je 1945. nestao negdje na križnim putovima hrvatske vojske, a zagubljena su ili nestala njegova istraživanja, u kojima se dotiče Borojevićeva ratovodstva, osim prvoga, od planirana četiri sveska knjige „Jugozapadno (talijansko) ratište u Prvom svjetskom ratu“.
Borojević se kao ratnik proslavio na istočnom bojištu s Rusima, a onodobna ga javnost dvojne Monarhije slavila kao junaka, koji je u obrani Karpata, na prijevoju Dukle potukao rusku vojsku i tako spriječio zauzimanje ugarske prijestolnice Budimpešte. Naravno i na tom ratištu je uz pripadnike različitih naroda zapovijedao hrvatskim vojnicima, nu za nas je posebno važno upravo Jugozapadno talijansko ratište, koje su otvorili Talijani nakon obećanja iz Londonskoga ugovora 1915. da će ulaskom u rat protiv Austro-Ugarske dobiti dijelove hrvatskoga teritorija. Na tom je ratištu vođeno dvanaest bitaka, nu tadašnja elitna talijanska vojska nije uspjela probiti Borojevićeve postave, među kojima su se iznimno hrabro i uspješno borili ratnici iz svih hrvatskih zemalja.
>>>> Svetozar Borojevic, jedan od nasjvećih defanzivnih stratega I Svjetskog rata.
Budući istraživači hrvatske vojne povijesti, a posebice ratnoga umijeća, moći će uočiti sukladnost Borojevićeve ratne strategije, a posebice obrambenoga i na kraju navalnoga dijela s hrvatskim Domovinskim ratom u svim njegovim etapama. S povijesnim odmakom od gotovo jednoga stoljeća od Borojevićevih ratnih pobjeda nad Talijanima, danas bi bilo zanimljivo pronaći adekvatan odgovor na pitanje politike hrvatskih članova tzv. Jugoslavenskog odbora, a posebice pogubne politike Ante Trumbića i Frana Supila, koji su u ime iluzorna jugoslavenskoga zajedništva sa Srbima politički stajali nasuprot Borojevićevim hrvatskim borcima u ratu protiv talijanskih osvajača.
Osim ratnih pobjeda, koje na kraju nisu pomogle ni opstanku Austro-Ugarske Monarhije, Borojević je važan i za povijest hrvatske borbe protiv srbijanskih osvajača. Premda se o pitanju osnivanja i djelovanja u Beču i Budimpešti Hrvatskoga komiteta za oslobođenje i danas relativno malo zna, supruga hrvatskoga političara Ive Franka, Aglaja Frank u svojim zapisima navodi kako je u Beču Svetozar Borojević predsjedao Hrvatskim komitetom. Stvar je na povjesničarima da utvrde možebitnu Borojevićevu ulogu u spomenutom komitetu, nu činjenica jest da je nakon beogradskoga atentata na Stjepana Radića 1928. hrvatska politička emigracija u borbi za stvaranje državne nezavisnosti maksimalno koristila infrastrukturu navedenih komiteta, odakle je ravnala nacionalnim pokretom otpora za oslobođenje Hrvatske od srbijanskoga državnog terora.
Uostalom i glavni lik Pavelićeva romana „Liepa plavka“ slovi kao kćer hrvatskoga generala Svetozara Borojevića. Kako su dosadašnji istraživači glavnu ulogu oko Hrvatskoga komiteta u Beču pripisivali generalu Stjepanu Sarkotiću, a on je u njegovu radu doista sudjelovao, ni Sarkotićeva se uloga u borbi za oslobođenje Hrvatske ne bi smjela zanemariti. O njemu je pak nedavno Dinko Čutura tezom „Sarkotić – časnik, strateg i političar“ na zagrebačkom Filozofskom fakultetu obranio zanimljivu doktorsku disertaciju. Knjižica pak „Naš Boroević – Proslavljeni junak od Soče“ više je dokument vremena o tadašnjim ratno-političkim događajima i stjecanju budućih političkih pozicija unutar Monarhije, a o kojima je pisao Ivo Pilar.
Iskazana hrabrost u ratu te zasluge u vojničkim pobjedama trebale su promidžbom stvoriti preduvjete za trijalistički preustroj Monarhije, u kojoj bi i Hrvatska u svojim prirodnim i povijesnim granicama činila jednu od samostalnih sastavnica te složene države. Borojević je kao ratni pobjednik bio blizak carskom i kraljevskom dvoru, kao i mnogi drugi istaknuti hrvatski ratnici pa je svojim ugledom, da je rat drukčije završio mogao utjecati na budućnost Habsburške Monarhije. Osim biografskih podataka – rođenja, školovanja te napredovanja u vojsci, u knjižici je auktor žurnalistički obradio Borojevićeve ratne uspjehe te objavio cijeli niz njegovih ratnih odličja. Posebno toplo piše o generalovu hrvatskom domoljublju te priznanjima i zaslugama, kojim ga obasiplju hrvatske ustanove. Proglašen je počasnim doktorom zagrebačkoga Pravnog fakulteta, a na poticaj uprave u auli Sveučilišta bila je postavljena njegova bista. Uspješna obrana na jugozapadnom ratištu, preko kojeg su Talijani pokušali zaposjesti i hrvatsku jadransku obalu dizala je patriotski duh po cijeloj Hrvatskoj, a mnogi su ga gradovi poput Broda i Zagreba proglašavali svojim počasnim građaninom. U knjižici su objavljene čestitke Borojeviću na vojničkim pobjedama austrijskoga cara, njemačkoga kaisera te članova austro-ugarskoga vojnoga i političkog vrha.
Na kraju je i niz izvadaka iz međunarodnoga novinstva, koje je pratilo ratne događaje na jugozapadnom ratištu. Knjižica otvara sliku jedne potpuno drukčije Hrvatske, od one koja je naraštajima hrvatske mladeži nametana zahvaljujući i auktorima književnih djela, koje je nakon završetka Prvoga svjetskog rata zahvatio pijani val bratimljenja sa Srbijancima.
Mate Kovačević/hrsvijet
