Mirovne inicijative – od apela majki protiv rata u RH, do mirne reintegracije Podunavlja
S obzirom na događaje koji su uslijedili nakon višestranačkih izbora u Hrvatskoj u travnju i svibnju 1990., na kojima je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), predvođena dr. Franjom Tuđmanom, Hrvatska je bila primorana pripremati se za obranu. Istodobno s pripremama za obranu, pokrenute su i mirovne inicijative, u nadi da će glas razuma prevladati zveket oružja.
{jathumbnail off}U siječnju 1990. propao je novi pokušaj srbijanskoga vodstva da sazivanjem 14. izvanrednog kongresa Saveza komunista Jugoslavije u Beogradu nametne svoju opciju centralizirane i unitarne države. Naime, Kongres je napustila slovenska, a potom i hrvatska delegacija, što je dovelo do raspada Saveza komunista Jugoslavije. Time je, nakon smrti doživotnog jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita (1980.), nestao i drugi važan čimbenik očuvanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Preostali čimbenik bila je JNA.
S obzirom na događaje koji su uslijedili nakon višestranačkih izbora u Hrvatskoj u travnju i svibnju 1990., na kojima je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), predvođena dr. Franjom Tuđmanom, Hrvatska je bila primorana pripremati se za obranu. Istodobno s pripremama za obranu, pokrenute su i mirovne inicijative, u nadi da će glas razuma prevladati zveket oružja. Žene iz Hrvatske već su 17. i 18. siječnja 1991. prikupljanjem potpisa građana na Trgu bana Jelačića u Zagrebu pokušale utjecati na generale JNA da odustanu od zločinačkih namjera. Spomenuta mirovna inicijativa bila je prva koja je imala značajniji odjek u medijima. Da bi se razumjele okolnosti u kojima je pokrenuta spomenuta mirovna inicijativa treba upozoriti na kronologiju događaja koji su joj prethodili.
Na rezultate izbora u Hrvatskoj, u dogovoru sa srbijanskim vodstvom, vojne vlasti SFRJ reagirale su sredinom svibnja 1990., tako što su prije konstituiranja novoga, demokratski izabranoga Sabora – tada još – Socijalističke Republike Hrvatske, oduzele gotovo cjelokupno naoružanje hrvatske Teritorijalne obrane i smjestile ga u skladišta pod nadzorom JNA. Borisav Jović, suradnik Slobodana Miloševića te srpski član Predsjedništva SFRJ i od 15. svibnja 1990. njegov predsjednik, u svojoj knjizi Poslednji dani SFRJ: Izvodi iz dnevnika (Beograd, 1995., str. 146) zapisao je 17. svibnja: „Praktično smo ih razoružali. Formalno, ovo je uradio načelnik Generalštaba, ali faktički po našem nalogu. Slovenci i Hrvati su oštro reagovali, ali nemaju kud.“ Razoružavanjem Hrvatske, JNA je osigurala potpunu nadmoć u slučaju sve izvjesnijeg oružanoga raspleta političke krize u Jugoslaviji, s kojim je predsjednik SR Srbije Slobodan Milošević zaprijetio na Vidovdan (28. lipnja) 1989., u govoru na velikom mitingu Srba na Kosovu Polju, nedaleko od Prištine. Više je nego očito da je „oružane bitke“, koje je pritom najavio, Milošević već tada planirao provesti uz pomoć JNA, uzdajući se u srpski zapovjedni kadar i komunistički mentalitet koji je prevladavao u njoj.
Već u lipnju 1990. dio Srba u Hrvatskoj započeo je s protuustavnim djelovanjem i prekrajanjem teritorijalno-administrativnog ustrojstva SR Hrvatske. Istoga dana, 25. srpnja 1990., kad je hrvatski Sabor usvojio amandmane na Ustav SRH, „Srpsko nacionalno vijeće“ usvojilo je „Deklaraciju o suverenosti i autonomiji Srba u Hrvatskoj“ i najavilo “plebiscitarno izjašnjavanje srpskog naroda o svim pitanjima bitnim za njegov položaj u Hrvatskoj i Jugoslaviji” od 19. kolovoza do 2. rujna 1990. godine. Ubrzo potom, 17. kolovoza 1990., započela je tzv. Balvan revolucija, zapravo oružana pobuna dijela Srba u Hrvatskoj protiv demokratski izabrane hrvatske vlasti. Njezin krajnji cilj bilo je pripajanje dijela teritorija Republike Hrvatske Republici Srbiji i stvaranje jedinstvene srpske države, što se moglo postići jedino agresijom Srbije i JNA na Republiku Hrvatsku. Pokušaj hrvatske policije da uspostavi red i osigura mir na tom području spriječila je JNA.
Početkom listopada 1990. Borisav Jović je u svom dnevniku zapisao da mu je V. Kadijević rekao „da treba ‘maknuti’ samo sto ljudi i da će biti sve u redu, te da vojska za slučaj potrebe sprema takve planove“ (Jović, str. 201). Vrhunac dotadašnjeg protuustavnoga djelovanja pobunjenih Srba u Hrvatskoj bilo je proglašenje „Srpske autonomne oblasti Krajina“ (21. prosinca 1990.), s Kninom kao njenim sjedištem. Vodstvo pobunjenih Srba u RH „Krajinu“ je smatralo „historijskim i etničkim srpskim prostorom“. U okolnostima takvoga političkoga i terorističkoga djelovanja srpskih ekstremista, Sabor RH je uoči Božića, 22. prosinca 1990., proglasio novi Ustav.
Početak 1991. donio je nove prijetnje Hrvatskoj i nastavak protuustavnih aktivnosti pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Tako je vodstvo „SAO Krajine” u Kninu 4. siječnja 1991. odlučilo da na tom području prestaju važiti ingerencije MUP-a RH. Potom je 9. siječnja 1991. Predsjedništvo SFRJ naredilo da se u roku od 10 dana moraju “razoružati i raspustiti sve oružane formacije, koje nisu u sastavu jedinstvenih oružanih snaga SFRJ ili organa unutrašnjih poslova i čija organizacija nije utvrđena u skladu sa saveznim propisima”. Situacija je postala dramatična. JNA je planirala uporabiti silu i spriječiti jačanje hrvatskih policijskih snaga, iako se ono provodilo u skladu s jugoslavenskim i republičkim zakonima. Dakako, glavni cilj bio je rušenje demokratski izabrane vlasti u Hrvatskoj.
Borisav Jović je 15. siječnja 1991. zapisao: „Veljko (Kadijević op. a.) kaže da je vojska spremna da ide na radikalnu opciju do rušenja hadezeovske vlasti (str. 247). Šest dana poslije, 21. siječnja, Borisav Jović i Slobodan Milošević dogovorili su se da treba prihvatiti odcjepljenje, ako ga Hrvati proglase, a „krajiške opštine“ držati „vojno“ dok se ne izjasne na plebiscitu gdje žele živjeti. Za razliku od njih, V. Kadijević tražio je „beskompromisan nastup do totalnog sloma hrvatske vlasti“ (str. 257). Jović potom piše da je Milošević 23. siječnja inzistirao da vojska pokrije „srpska“ područja u Hrvatskoj, a Kadijević je srbijanskom vodstvu iznio program vojnih mjera koje je poduzeo. Istoga dana, 23. siječnja 1991., zaprijetilo se uporabom JNA ako se „na području Republike Hrvatske odmah ne raspuste svi mobilizirani oružani sastavi”.
Sljedećega dana je u 5. vojnoj oblasti JNA sa sjedištem u Zagrebu stupila na snagu najveća bojna gotovost, a 25. siječnja 1991. na televiziji je prikazana emisija „Što je istina o naoružavanju HDZ-a u Hrvatskoj“, koju je pripremila kontra-obavještajna služba (KOS) JNA. Činilo se da je uvođenje izvanrednoga stanja u Jugoslaviji neminovno.
Istodobno, krajem siječnja 1991., predsjednik SDS-a, istaknuti srpski intelektualac i akademik Jovan Rašković je članstvu svoje stranke poručio: „Nacionalni pokret srpskog naroda u Hrvatskoj je pokret za nacionalnu ravnopravnost, građanska prava i demokratsku rezidualnu i saveznu Jugoslaviju. Ostaju još neke druge mogućnosti koje će postati aktuelne za, najkasnije, nekoliko mjeseci: samostalna Srbija, srpska država Krajina kao dio ili autonomna pokrajina Srbije ili, konačno etnička Srbija koju mogu zvati zastarjelom krilaticom ili podvaljivačkim imenom ‘velike Srbije’.“
U takvim okolnostima suradnje srbijanskoga vodstva i vrha JNA te daljnje radikalizacije vojnoga vrha JNA i pobunjenih Srba u Hrvatskoj, kao i sve izvjesnije agresije na Republiku Hrvatsku, a uoči isteka ultimatuma od 9. siječnja, pokrenuta je prva mirovna inicijativa – apel majki Predsjedništvu SFRJ te SSNO-u i generalu Veljku Kadijeviću protiv rata u Hrvatskoj. Majke iz Hrvatske pokušale su utjecati na generale jugovojske da odustanu od zločinačkih namjera. Autorica apela je majka vojnika Josipa Milas Matutinović:
„Kako se sudbonosni 19. siječnja približava, mi majke vojnika u jedinicama JNA apeliramo da poštedite nevine živote naših sinova.
U ime čovječnosti ne dopustite prolijevanje krvi naših sinova!
U ime mira ne tjerajte naše sinove da pucaju u svoju braću, u svoje sestre, u svoje roditelje, u svoje prijatelje!
U ime slobode ne dopustite da se politički problemi rješavaju mrtvim tijelima naših sinova!
Saberite svoje snage u dijalogu i razumu!
Budite savjesni prema našim i vašim mladim, nedužnim sinovima!“
Apel je 17. i 18. siječnja 1991. na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu potpisalo oko 64.000 građana, a potom je, 18. siječnja 1991. oko 22 sata, predan tadašnjem članu Predsjedništva SFRJ iz Hrvatske Stjepanu Mesiću, da ga odnese u Beograd. Spomenuti apel svjedoči o zajedništvu hrvatskih građana u borbi za mir i Hrvatsku te pokazuje da je tu borbu – citiram riječi iz znamenitoga govora Vlade Gotovca – vodila “naoružana i nenaoružana, muška i ženska Hrvatska – ljudi koji su imali snagu svoje ljubavi, snagu svog dostojanstva i snagu svoje spremnosti da umru, ako ne mogu kao ljudi živjeti!”
Krajem kolovoza 1991., početkom otvorene velikosrpske agresije, majke momaka koji su bili na služenju vojnoga roka u JNA, udružene u Bedem ljubavi, krenule su na “marš mira” prema Beogradu, tražeći da se njihova djeca puste kući i ne koriste u napadima na svoju domovinu. U organizaciji Bedema ljubavi održani su mnogi skupovi, s kojih su poslani apeli za mir, a protiv mržnje i ubijanja. Na jednom od njih, 29. kolovoza 1991. ispred zgrade tadašnje Komande 5. vojne oblasti (JNA) u Zagrebu, hrvatski pjesnik i humanist Vlado Gotovac održao je legendarni govor u kojemu je sažeo poruku Hrvata jugo-oficirima i istaknuo moralna načela koja bi trebala voditi narod u borbi za slobodu i samostalnost:
Ja vas volim i ja se s vama ponosim! I kada bih trebao birati da li ću s vama umrijeti ili s ovim strašilima živjeti, izabrao bih smrt. (…) Kada bi generali imali obitelj, kada bi generali imali djecu, kada bi generali imali bližnje, onda nikada ne bi zasjeli u ovoj zgradi. Ali generali nemaju djecu, ja vas uvjeravam, jer onaj tko tuđu djecu ubija – nema djece! Jer onaj tko tuđe majke ucviljuje – nema majke! Jer onaj tko ruši tuđe domove – nema doma! I oni moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majki, ni djece, ni doma, umrijet će u pustoši svog mrtvog srca! Sramit će ih se njihova djeca, jer nisu im bili očevi. Sramit će ih se njihove žene jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji jer su uništavali tuđe obitelji. (…)
I napokon vi majke i vi žene koje ste tu došle u jedinstvenom skupu koji je ikada u Europi održan, još jednom pokazujete da je Hrvatska u dubini svog srca – ona koja je obrazovana i ona koja nije obrazovana, ona koja je muško i ona koja je žensko, prožeta istim veličanstvenim načelom ljubavi i dostojanstva! (…) A neka ta snaga, neka ta ljubav i neka ta hrabrost vodi Hrvatsku, onu naoružanu i onu nenaoružanu, jer mi koji nismo naoružani nismo ništa manje hrabri, nismo ništa manje ponosni, nismo ništa manje zaljubljeni u svoju domovinu.
Ako nemamo oružje, imamo snagu ovoga što je tu, snagu svoje ljubavi, snagu svog dostojanstva, snagu svoje spremnosti da umremo, ako ne možemo kao ljudi živjeti. I to je ono što ne damo! Ja se zato ne bojim! Živa je, bila je živa i živjet će Hrvatska! (iz govora Vlade Gotovca)
Sarajevskim sporazumom, 3. siječnja 1992. na snagu je stupilo primirje, što je bio uvjet za dolazak mirovnih snaga UN-a u Hrvatsku i međunarodno priznanje Republike Hrvatske. Naime, na temelju prava bivših republika SFRJ na samoodređenje te zahvaljujući dosljednoj politici hrvatskog vodstva u traženju mirnog rješenja sukoba, kao i pod dojmom posljedica iznimno okrutne srpske agresije na Hrvatsku, države Europske zajednice su 15. siječnja 1992. priznale Republiku Hrvatsku kao neovisnu državu. No rat nije završen, a okupacija dijela Republike Hrvatske nastavila se. Svi pokušaji Vlade RH i međunarodne zajednice za mirnom reintegracijom okupiranoga područja RH bili su uzaludni zbog isključivog stava srpskoga vodstva u Beogradu i Kninu da ostvare projekt „svi Srbi u jednoj državi“, sa zapadnim granicama duboko na teritoriju Republike Hrvatske.
Nije pomogao ni apel za mir u Hrvatskoj, koji je 9. prosinca 1991. potpisao 81, a do veljače 1992. ukupno 127 dobitnika Nobelove nagrade diljem svijeta. Među pokušajima mirnog rješenja sukoba, posebno znakovita bila je mirovna inicijativa za zaustavljanje rata i ratnih strahota na području bivše Jugoslavije, koju je hrvatski predsjednik Tuđman 1. studenoga 1993. poslao svim relevantnim svjetskim čimbenicima (o njoj sam već govorio u jednoj kolumni, pa ću samo upozoriti na dio koji tada nisam naveo).
Dakle, među ostalim, u njoj je navedeno: – da se u roku od 15 dana zaključi sporazum o prekidu svih neprijateljstava s predstavnicima lokalnih Srba, kojima se jamči lokalna i kulturna autonomija;
– da se odmah pristupi normalizaciji cijelog društvenog i gospodarskog života u UNPA: otvaranjem, bez odgode, svih cestovnih i željezničkih prometnica na cijelom području Republike Hrvatske (dakle, i na područjima koja su pod kontrolom pobunjenih Srba), otvaranjem Jadranskog naftovoda i popravkom te puštanjem u redovni rad postrojenja za prijenos nafte, električne energije i vodoopskrbe na cijelom području Hrvatske, neodgodivim povratkom svih prognanika na svoja prebivališta pod nadzorom i uz djelotvornu pomoć UNPROFOR-a i vlasti Republike Hrvatske, poduzimanjem mjera za uspostavu normalnog života u UNPA, uključujući uspostavu svih komunikacija, opskrbu svega, tj. i srpskoga stanovništva (bez diskriminacije) u predstojećem zimskom razdoblju, obnovu zdravstvene i socijalne zaštite, normalan rad školstva, opskrbu električnom energijom i ostalim energentima, isplate mirovina, primanje u službu svih državnih službenika te uključenje svih ostalih djelatnosti u sveukupan gospodarski i pravni sustav Republike Hrvatske, kao i izradom planova i poduzimanjem mjera za ravnopravno uključenje područja UNPA u gospodarsku obnovu Hrvatske;
– davanje pune lokalne autonomije (samouprave) u okviru Ustavnog zakona o kotarevima Knin i Glina, u kojima Srbi čine natpolovičnu većinu stanovništva, itd., uglavnom, spremnnost na pregovore o političkom rješenju svih otvorenih problema osim onih koji bi dovodili u pitanje teritorijalni integritet i suverenitet Republike Hrvatske.
Spomenuta mirovna inicijativa sastojala se od još dva poglavlja – “Prijedlog za okončanje rata i uspostavu mira u Bosni i Hercegovini” i “Prijedlog mjera za trajno učvršćenje mira”.
Navedenom mirovnom inicijativom, koja je sadržavala realne političke i gospodarske zahtjeve, hrvatsko je vodstvo pobunjenim Srbima u Hrvatskoj, ali i međunarodnoj zajednici, poslalo jasne signale da je problem pobunjenih i okupiranih područja spremno riješiti mirnim putem. Nažalost, srpsko vodstvo odbilo je i spomenutu mirovnu inicijativu, pa je Hrvatska bila primorana nizom akcija i operacija oslobađati svoj okupirani teritorij.
Nakon oslobodilačke operacije „Bljesak“, a neposredno uoči „Oluje“, na pregovorima u Genthodu kraj Ženeve 3. kolovoza 1995. prijedlozi iz spomenute mirovne inicijative ponovljeni su predstavnicima samoproglašene „RSK“. No, opet su odbijeni. Uslijedila je „Oluja“ i novi poraz „Srpske vojske Krajine“. Tek potom, vodstvo pobunjenih Srba pristalo je na pregovore i mirnu reintegraciju preostaloga okupiranoga teritorija Republike Hrvatske. Na temelju “Erdutskog sporazuma”, potpisanog 12. studenoga 1995., Hrvatsko Podunavlje, odnosno Baranja te dio istočne Slavonije i zapadni Srijem – tzv. UN sektor Istok je 15. siječnja 1998. konačno vraćeno u sastav Republike Hrvatske. Iako je zbog niza ustupaka pobunjenim Srbima izazvao nezadovoljstvo većine prognanih Hrvata s toga područja, “Erdutski” sporazum je potvrdio dosljednost hrvatske politike u nastojanju da, i uz bolne kompromise, čak i u trenucima pobjedničke euforije i vojne nadmoći, probleme s pobunjenim Srbima rješava pregovorima i mirnim putem. Držim da to treba naglasiti kad se govori o „mudroj“ politici sudionika potpisivanja i provođenja „Erdutskog sporazuma“, tim više jer je činjenica da su neki od njih postali „mudriji“ tek nakon oslobodilačkih operacija hrvatskih snaga.
Tako je, punih 7 godina nakon mirovne inicijative žena u Zagrebu (od 17. i 18. siječnja 1991.) jednom (i jedinom) uspješnom mirovnom operacijom UN-a Hrvatska u ustavnopravni poredak vratila i posljednji dio svoga okupiranoga teritorija (ne računajući neka granična područja). Spomenute mirovne inicijative i operacije važne su radi razumijevanja onodobnog raspoloženja hrvatskih građana te opredjeljenja i prioriteta hrvatske politike, a to je mirno rješenje nastale krize. Čak i u trenucima euforije nakon veličanstvenih vojnih pobjeda te nesumnjive motivacije i mogućnosti da se i preostali okupirani teritorij vrati vojnim putem! To je opredjeljenje predsjednik Tuđman ponovio i naglasio u svom govoru u Vukovaru, 8. lipnja 1997., kad se „vlakom mira“ Hrvatska simbolično vratila u Vukovar (spomenuti govor objavio sam u kolumni prošli mjesec).
Nakon svega što se dogodilo tijekom 1990-ih, a ponajviše zbog tragičnih sudbina tisuća obitelji, danas samo možemo žaliti što oficiri JNA i njihovi mentori u srbijanskom vodstvu nisu prihvatili mirovnu inicijativu koju su žene u Zagrebu pokrenule 17. i 18. siječnja 1991. godine. Zbog povijesne važnosti spomenutoga apela i prikupljenih potpisa, bilo bi dobro da se to iznimno svjedočanstvo o naporima Hrvata i ostalih građana Zagreba za očuvanje mira vrati u Hrvatsku.
dnevno.hr/dr. sc. Ante Nazor
