Tvrtko Dolić: Teologija oslobođenja i kršćanski socijalizam
FILOZOFIJA NADE Lažna ljevica izdala je malog čovjeka i priključila se liberalnom fašizmu. Živimo u siromašnoj katoličkoj zemlji latinoameričkog tipa, pa je vrijeme da se i svećenici tome prilagode. Zapjevajmo Marseljezu, pokrenimo revoluciju i svrgnimo huntu!
Kršćanski socijalizam
{jathumbnail off}Ako je u svim siromašnim katoličkim zemljama teologija oslobođenja prirodan put u kršćanski socijalizam, što čekaju hrvatski svećenici? Ne treba nam pomirljivi Josip Bozanić, nego revolucionar Hugo Chavez! “Isus je bio sa mnom u teška vremena, u strašnim trenucima mog života. Krist je nesumnjivo bio povijesna pojava, ustanik, jedan od nas, antiimperijalist. Ustao je protiv Rimskog carstva. I tko bi mogao reći da je Isus bio buržuj? Juda je bio kapitalist i uzeo je svoje srebrenjake. Krist je bio revolucionar!” – izjavio je 
Chavez.
Teologiju oslobođenja vežemo za siromašne katoličke zemlje. Mimoišla je okoštalo pravoslavlje, koje se nije mijenjalo milenijima. To ne znači da u Rusiji i Srbiji nema sirotinje. Arapsko proljeće nije donijelo pomak na bolje. Židovski intelektualci skloni su kibucima i židovskom socijalizmu. Izlaskom iz Jugoslavije, koja se održavala na principu suprotstavljanja jedne sirotinje protiv druge, dobili smo samostalnu Hrvatsku, kao jednu pretežito katoličku zemlju, sa namjerno osiromašenim stanovništvom, koje danas zahtijeva revolucionarni angažman katoličkih svećenika. Hrvati imaju državu – vrijeme je da na svoje dođe i hrvatska sirotinja.
Teologija oslobođenja i kršćanski socijalizam dva su slična i isprepletena pokreta protiv siromaštva i potlačenosti. Sindikalnu revoluciju Barcelone možemo gledati u okvirima kršćanskog socijalizma, koji su poremetile dvije totalitarne intervencije: Staljinova boljševička, lažna pomoć, koja je preobrazila revolucionare u “stihijsku masu zlobnika” i Hitlerova nacistička, koja je ugušila pobunu sirotinje. Sovjetski i jugoslavenski instruktori uništili su baš sve, na kraju i sam realni socijalizam, odnosno boljševički komunizam. Teologija oslobođenja naglašava brigu za siromašne – siromaštvo je grijeh. Teologija oslobođenja afirmira intelektualni odnos prema životu, znanost i evangelizaciju koja dovodi Isusa koji je i Tješitelj i Osloboditelj. Naravno, kršćanski socijalizam je znatno radikalniji: potiče klasnu borbu, dokidanje eksploatacije – ekonomsko, socijalno i ideološko oslobođenje. Isus je prije svega Osloboditelj.
Teologija revolucije
Engleski filozof Thomas Hobbes ukazao je na ratove između svećenstva i imperatora. “Država nije božanska tvorevina, nego rezultat društvenog ugovora”. Nalazi da u robnom tržišnom natjecanju vlada zakon “Homo homini lupus est” – Čovjek je čovjeku vuk. U svome djelu “Leviathan” kaže da je prirodno stanje “rat sviju protiv svih”. Prezbiterijanska teologija temelji se na kalvinizmu, naglašava suverenitet Boga i autoritet Svetog pisma, ali su neki prezbiterijanski misionari postavili pitanje ima li revolucija teološko značenje? Svaki novi poredak dolazi u proturječnost sa samim sobom. Slobodna Hrvatska nije slobodna! Isus je bio protiv svakog autoriteta i na kraju je postao središnji autoritet. Siromašni ne žele samo zbaciti tiraniju bogatih, nego sanjaju da postanu bogati! Zašto je to tako? Trockističke ideje permanentne revolucije ponovno su aktualne. Pad socijalizma i kapitalizma nameće treći put.
Brazilski pedagog Paulo Freire uveo je nove metode iskorjenjivanja nepismenosti i neformalno obrazovanje uz pomoć katoličkih intelektualaca (dijalog, svijest o praxisu: praktično prosvjećivanje u skladu sa određenim vrijednostima, konscientizacija: svijest o sposobnosti mijenjanja stvarnosti, iskustvo, kršćanske metafore). Francuski kardinal Emmanuel Suhard osnovao je misiju koja je dozvoljavala svećenicima rad u tvornicama, da bi se tako uključili u radničku klasu. “Mi, obični ljudi ulice” francuskinje Medaleine Delbrêl slovi kao evanđelje iz radničkih kvartova Pariza. Poznati kolumbijski revolucionarni svećenik Camilo Torres reče: “Da je Isus danas živ, bio bi gerilac!” U Nikaragvi je Caspar Garcia Laviana podržao sandiniste i utjecao na Daniela Ortegu da zaista provede opću zdravstvenu zaštitu, agrarnu reformu i besplatno školstvo do četvrtog stupnja. Teološki liberacionisti sudjelovali su u različitim oblicima borbe za građanska prava, pa i u rušenju Apartheida u Južnoafričkoj republici. Kršćanska teologija na Filipinima ima mnoge dodirne točke s teologijom oslobođenja.
Na dnu škrinje je nada
U oba pokreta svjetonazorski dominira “Teologija oslobođenja” peruanskog katoličkog svećenika Gustava Gutiérreza. Njegov omiljeni prorok bio je starozavjetni Jeremija, koji je ukazivao na nepravdu prema sirotinji. Gutiérrez uči da trebamo slijediti riječ Gospodnju i ono što nam pruža. “Nitko ne može dobiti ono što On nema.” Opravdati svoju nadu – to uključuje i radikalne metode. Gutiérrez prepoznaje dva osnovna neprijatelja sirotinje: skandaloznu državu i duhovnu nezrelost. Prvi zazire od Boga, a drugi ignorira vrijednosti. Tu su i glad za Bogom, kao i glad za kruhom. Glad za Bogom može ostati, trajati, a glad za kruhom mora biti utažena! Gutiérrez provodi svoje viđenje evangelizacije. Siromaštvo nije sudbina, nego stanje, nepravda! Rezultat je strukture društva, mentalnih i kulturnih kategorija, načina na koji je društvo izgrađeno. Gutiérrez shvaća siromaštvo kao način života, razmišljanja, ljubavi, molitve, vjerovanja i nade!
Indijski isusovac Sebastian Kappen, slijednik antičke Crkve apostola Tome, objavio je 1977. knjigu “Isus i sloboda”, koju je kritizirala vatikanska Kongregacija za nauk vjere. Freud, Henceforth, Marx i Evanđelje po
Marku jesu dijalektički polovi misli i života Kappena, u smislu oslobođenja čovjeka od skrivenih psiholoških i socijalnih sila. Lijek je Isus. Sveta stolica distancirala se od teologije oslobođenja još 1984. uglavnom zbog uvjerenja/mišljenja kardinala Ratzingera (papa Benedikt XVI tada je vodio Kongregaciju za nauk vjere) da potiče nasilje i da se zasniva na marksizmu, što je zapravo karakteristika srodnog kršćanskog socijalizma, koji repozicionira Isusa kao glasnika socijalnog konflikta. Teologija oslobođenja oslanja se na praksu pastoralnog rada. Odozdo prema gore! “Preferencija za siromašne” zahtjeva praksu (praxis). Potlačeni su privilegirani kanal Božje milosti – govorio je Jon Sobrino, Baskijac iz Barcelone. U San Salvadoru je izbjegao likvidaciju od strane režimskog Bataljona smrti, koji je ubio šestoricu isusovaca. Eto, dočekali smo i to da isusovac Sobrino 2008. prosvjeduje protiv obučavanja vojnika i policije u tehnikama mučenja, što mnogima zvuči kao zakašnjela isprika isusovaca za srednjovjekovna zastranjivanja. Isusovac Ignacio Ellacuŕia proglasio je novu civilizaciju siromašnih nasuprot civilizaciji bogatih, koja proždire ljude i planet. Govorio je o stihijskoj Isusovoj svetosti. U temelju svega je nada!
U uvjetima duboke krize svjetskog kapitalizma, grupa teologa i sociologa (Andreas Mueller, Arno Tausch i Paul M. Zulehner) ponovno aktualizira teologiju oslobođenja. Analitički instrument bila je teorija zavisnosti (Depedence theory) Paula Barana, koja prepoznaje sustavni pritisak zemalja “Prvog svijeta” na slabije razvijene zemlje, s ciljem njihova gospodarskog slabljenja u svrhu kontrole i dominacije. Siromašne zemlje uvučene su kao takve u “svjetski sistem” i takve trebaju ostati. S padom Berlinskog zida značajno se promijenila svjetska ekonomija. Globalizacija mijenja sve. Zidovi su pali, a siromaštvo se produbljuje, kao i socijalna polarizacija, što jako dobro osjećamo i ovdje, u Hrvatskoj. Strukture preuzimaju pozicije “preferencija za siromašne”. Kršćanski socijalizam dobio je određen prostor u Venezueli i Ekvadoru. Kuba je ekonomski ovisna o Venezueli, pa se uporni kubanski “boljševizam” konačno otvara kršćanskom socijalizmu.
U Paragvaju su završili mnogi naši prognanici ispred komunizma, a dobivamo natrag kršćanske socijaliste! Miro Barešić vratio se kao mirotvorac! Prije nego što je nevoljko obukao odoru HV, u Paragvaju je osjetio novo vrijeme, koje je otišlo dalje od golog nacionalnog oslobođenja. Tomo Rebrina otišao je u svijet kao borac protiv Jugoslavije i zbog otmice aviona završio u zatvoru kod diktatora Franca, onog istog španjolskog generala koji je ugušio španjolski sindikalni komunizam. Kao i Miro Barešić, Rebrina se 90-tih vratio u Hrvatsku kao teološki osloboditelj. Banda je prepoznala Rebrinu kao bezopasnu osobu i ostavila ga na životu. Rebrini su svi pjevali o ostvarenju tisućugodišnjeg hrvatskog sna, kojemu je posvetio sav svoj život, a njega je na kraju brinula hrvatska sirotinja, kojoj nije mogao pomoći, nego se nemoćno pridružiti, u svakodnevnom bitisanju. Najveći borci za Hrvatsku živjeli su u “samostalnoj” Hrvatskoj na rubu gladi. A tamo u španjolskom pržunu, Franco je kraljevski častio Rebrinu. Čudni su putovi gospodnji.
Nada u sukobu dobra i zla
Kada promatramo sveukupnu povijest ljudskog roda, nalazimo da temeljna odrednica nije Edenski vrt, nego nevjerojatna i nepregledna patnja. Prometej nije mogao gledati kako se ljudi smrzavaju u ledenim prostranstvima, pa je bogovima ukrao vatru i poklonio je ljudima. Za kaznu je okovan za klisuru na Kavkazu, ili na gori Atos, Zausu svejedno, a kažnjeni su i ljudi – bogovi su načinili ženu, Pandoru. Bila je svime obdarena: lijepa, talentirana, lukava, hrabra, lijena, nemirna i budalasta, a njen božanski miraz bio je jednako impresivan: kuga, bolest, glad, zločin, pohlepa, starost, ludost, očaj, tuga i sva ostala zla koja poznajemo. I pored prelijepe Pandore, život na Zemlji ponovno je postao hladan i mračan. Na našu sreću, zloduh nade Epis, koji ima sposobnost pretkazanja i ubijanja nade, ostao je zatočen u Pandorinoj kutiji. Čovjeka je održavala nada. Isus je došao među ljude kao inkarnacija nade. Futurist Robert Mattox kaže da se teorije socijalnih promjena oslanjaju na fenomen nade.
Možemo li promišljanje Jean Paul Sartrea nazvati filozofijom nade ili prije filozofijom beznađa, koje nije uronjeno u patnju potlačenih, nego u ružnoću i odvratnost neke konkretne životne okoline. Opozicija skoro redovno dolazi na vlast ostarjela i ružna. Kada sretnete grupu ružnih ljudi, znate da je to Vlada RH. Mnogi drže da je Sartre intimno poistovjećivao slobodu i izbor. Famozni Jürgen Moltmann u svojoj je mladosti želio postati matematičar i atomski fizičar. U vremenu koje je ugušilo prihvatljivi sindikalni komunizam Barcelone, zarobljen je kao nacistički vojnik. Pa ipak, u koncentracijskim logorima Belgije i Švicarske pronašao je vjeru. Na studiju teologije u Göttingenu zainteresirao se za teologiju apostolata Arnolda van Rulera, koji ga je uveo u promišljanje eshatologije i smisla kršćanstva. Moltmann je otac teologije nade i teologije križa, a bavio se i teologijom revolucije.
Nada kao bijeg od totalitarizma
Sa Olimpom i bez njega, naš današnji svijet i njegove temeljne probleme odredila je Antika. U jednom Platonovom dijalogu Menon traži od Sokrata da objasni sofistički paradoks ili paradoks znanja. Kako zna da nešto što upoznaje već nije znao? Dolazimo do pojma anamneze: čovjek ponovno otkriva znanje, koje je bilo u njegovoj duši prije inkarnacije. Učenje je prisjećanje. Znanje je vječno prisutno u duši. Zaboravlja se u šoku rađanja. U dijalogu Faidon besmrtni Platon razvija teoriju anamneze kombinirajući je sa svojom teorijom ideja. Lažnu prirodu izbjegavamo kroz katarzu, duhovno očišćenje. Ovdje možemo govoriti o evangelizaciji kroz oživljavanje sjećanja na Isusa. Kršćanstvo nudi primjeren meni: euharistija, molitva i kontemplacija. Teologija oslobođenja i kršćanski socijalizam nude sve to i puno više! Često se u mislima vraćam u famozno razdoblje španjolske revolucije, kada se rodio najbolji komunizam koji je svijet upoznao – onaj bez institucija, s nevjerojatno jeftinom državom. Državna administracija nije mogla donijeti nesreću – praktično nije postojala.
Time smo došli do nekih filozofa koji su tražili spasenje u Izgubljenom raju, umjesto da kreiraju novi – Filon, Sv. Augustin i Hegel. Za razliku od njih, Ernst Bloch, jedan od filozofa Utopije, u svome temeljnom djelu “Princip nade” kritizirao je Platonovu teoriju anamneze. Prošlost je uvijek nešto nedovršeno. Istina je u budućnosti! Nada kao san o boljem sutra pripada trenutku koji dolazi! Razdvajanje izvornog na objekt i subjekt nije samo sposobnost ljudske svijesti, nego je poticano kozmičkom “žudnjom”, koja se u subjektu pojavljuje kao želja. Da se tako izrazim, Blochovo “sjećanje na budućnost” je vizija Utopije. Bloch kritizira psihoanalizu besvjesnog i zamjenjuje ga formulacijom “još ne-svjesno”. Bloch je odbacio Jungov koncept kolektivnog besvjesnog kao fašistički! Adlerovu teoriju da je volja za moć temeljni ljudski impuls nazvao je kapitalističkom.
Bloch je odbacio sve oblike psihoanalize, jer su usmjerene unatrag. Marksistički je zaključio da predstavljaju besvjesno buržoazije, klase bez budućnosti. Iskreno sam poželio da danas može komentirati prevlast liberalnog fašizma. Fenomen je da takav Bloch glede svoje filozofije nade izražava sumnju u znanost, jer činjenice nemaju ontološki smisao, čime na neki način pojam nade približava pojmu vjere.
Teologija križa i Razapeti
Utopijski svijet Blocha ne poznaje privatno vlasništvo, nego ljudskost. Takav Bloch kritiziran je za religiozno orijentirani, teološki princip nade, tako da je morao napustiti komunistički DDR, kao što je morao napustiti nacističku Njemačku. Moltmann se vraća Pavlovoj doktrini: uskrsnuli Krist je “princip nade” za sve ljude. Nada je nada vjere, koja je prius (prvotna), a primat pripada nadi. Zadaća teologije nije razmišljanje o vjeri, nego razmišljanje o nadi. Kršćanska nada mora biti kreativna i mora se zalagati za pravedniji svijet, odnosno za socijalnu i političku slobodu ljudske osobe. Moltmann u svojoj teologiji ostavlja po strani Duh Sveti (pneumatologija), čime zapravo pojednostavljuje svoj koncept radi njegove lakše razumljivosti. I Moltmann pronalazi istinu u budućnosti! Moltmann je u određenoj mjeri restriktivan prema teologiji oslobođenja, koja onda takva konceptualno dozvoljava da ne spominjemo i uznemiravamo Boga baš za sve, da se tako izrazim. Istovremeno je Moltmann u stalnoj korelaciji s Bogom, koji je njegov ponos, njegova patnja i njegova nada.
Teologija križa je drugačije izrečena teologija nade. Ono što je najviše uznemiravalo Nietzschea, Moltmanna je nadahnulo. Temelj kršćanske nade je uskrsnuće Krista, kojega u tom smislu ne promatra kao Pavlov princip, nego kao vjernost Oca u ljudskoj patnji bogočovjeka Isusa. Proroka iz Galileje odbacile su sve strukture njegovog vremena. Za židove i čuvare Zakona bio je bogohulnik (religija), za rimskog namjesnika i galilejskog kralja bio je opasnost (politika), i na kraju je napušten od Elija (teologija). Ovdje se Moltmann vraća teologiji oslobođenja: Isus treba nadahnjivati kršćane da se što više zauzimaju za političku teologiju, koja treba biti kritika države i društva. Drži da teologija treba biti biblijski utemeljena, eshatološki usmjerena, politički odgovorna, dijaloški otvorena, ponikla iz boli i radosti zbog samog Boga, teologija u trajnom čuđenju. Teologijom se ne možemo baviti podijeljena srca ili usput, ona traži cijelog čovjeka. U potragu za spoznajom Boga treba krenuti i kada on sakrije svoje lice. Moltmannu je Bog strast, muka i užitak života.
Zastrašujuća simetrija prošlosti i budućnosti
Hrvatski “lijevi” intelektualci imaju predrasudu da svećenici cijeli dan tupavo bulje u Raspelo i da je to sav njihov svijet. Naš Vlado Košić je kao pomoćni zagrebački biskup u jednom svom intervjuu citirao Moltmanna, koji se u svezi Blochovog “Principa nade” zapitao: “Zašto je kršćanska vjera dopustila da joj promakne ova tema, koja je morala biti njezina vlastita tema?” Naravno, od Moltmanna na ovamo, kršćanska teologija i kršćanska filozofija ušle su duboko u psihologiju i kulturu nade. Lažna ljevica u Hrvata svjesna je da kršćanstvo nudi vjernicima i nevjernicima određenu nadu. Nisu svi kršćani odlazili u pustinje zbog kršćanske askeze – mnogi su tamo protjerani. U današnjoj Hrvatskoj imamo zastrašujuću pesimističku simetriju prošlosti i budućnosti – naše prisjećanje u oba smjera preklapa se. Nada svejedno živi, uključujući i one potlačene nesretnike koji ne posjeduju vjeru, pa možemo reći da je nada temelj sveopćeg ekumenizma. Hrvati znaju što im donosi liberalni fašizam, ali više strepe od toga što im otuđena politička i društvena elita može prirediti izvan svih tih procesa globalizacije, novog kolonijalizma i prekrajanja imperija. Bloch to zaista nije mogao niti sanjati: liberalni fašizam pronašao je kod nas svog egzekutora u nemilosrdnim kadrovima kolektivističkog komunizma, koji ne trpi konkurenciju, koji ne trpi nadu. Takvi su protjerali Blocha iz nacističke Njemačke, takvi su protjerali Blocha iz komunističke DDR.
Znakovito je to sustavno ubijanje nade u RH, bez obzira koja je opcija na vlasti. Sve je u okvirima namjerno pogrešne demografske i svake druge politike u RH. Kada zavlada potpuno beznađe, nadajmo se da će narod provaliti u Banske dvore i mangupima prezentirati školski odgoj starog kova. Hrvati nose u sebi negativno sjećanje na totalitarne sustave, koji nisu dozvoljavali da se na ovome prostoru uvede jeftina i učinkovita država, koja bi branila prihvatljiv sustav vrijednosti. Vrh Crkve u Hrvata ima svoje hijerarhijske obveze prema Vatikanu, ali nitko ne brani hijerarhijski najnižem sloju svećenstva da u svojoj pastoralnoj praksi otvori radionice teologije oslobođenja i kršćanskog socijalizma. Uvijek aktualna slobodarska Marseljeza je refleks istine u prošlosti i u budućnosti.
Za hu-benedikt.hr: Tvrtko Dolić
Više od istog autora: tvrtkodolic.bloger.hr
