Jedne sunčane proljetne subote dragi i ja odlučili smo otići na vikend-vožnju, a put nas je nanio prema graničnom prijelazu Macelj.

{jathumbnail off}Na samom ulasku na autocestu pogled nam se zaustavio na dva izgledom zanimljiva mladića koji su visoko podignutim palčevima pokušavali sebi osigurati prijevoz. Bili su odjeveni posve jednako: zeleni šeširi s peruškama, bijele uske košulje ispod zelenih lajbeka, također zelene hlače do koljena, bijele dokoljenke, šareni hozentregeri, veliki smeđi ruksaci na leđima i planinski štapovi. Izgledali su kao da su upravo izašli sa stranica dječjeg romana Heidi. Nešto u njihovom izgledu djelovalo je benigno pa smo ih odlučili povesti dio puta i olakšati im putovanje za koji kilometar.

Ispričali su nam kako do ponedjeljka moraju doći u okolicu Frankfurta gdje će ostati oko tjedan dana na ugovorenom poslu, a onda polako kreću prema svom domu – Kopenhagenu. Nisu ga vidjeli već pune tri godine. Školuju se za tesare, a prema običajima svoje zemlje moraju točno tri godine putovati svijetom i stjecati praktično iskustvo. Slobodni su sami odabrati države koje žele posjetiti – kažu nam da ih je put nanio čak do Japana i Brazila. Na svakom odredištu trebaju se potruditi pronaći tesarski posao, a kako bi dokazali da su doista radili sa sobom nose dnevnik rada u koji se svaka osoba za koju su obavili posao mora potpisati. Fiksnu cijenu svog rada nemaju, svatko im daje koliko misli da su zaslužili. Jedina odjeća koju imaju je ona posve odrpana koju imaju na sebi – tijekom tri godine puta više se puta pohabala, a oni je šivaju sami. Ne smiju nositi ništa drugo i mada su stotinama, a nekada i tisućama, kilometara daleko od kućnog nadzora, ove zapovijedi strogo se drže. Smještaj i hranu plaćaju od honorara koje dobivaju putem, često spavaju u radioni u kojoj rade. Žive skromno, ali zadovoljni su. Više od mogućnosti komoditeta cijene međunarodno iskustvo koje su stekli. Na naše pitanje kako im je bilo napustiti roditeljski dom odgovaraju ležerno kako je u njihovoj zemlji to normalno.

Statistički podaci podupiru njihovu tvrdnju. U Danskoj svega 1,9 posto mladih ljudi u dobi između 25 i 34 godina ostaje živjeti s roditeljima. Stanje je slično i u još dvije skandinavske zemlje – u Švedskoj i Finskoj 4,1 posto mladih ostaje živjeti u roditeljskom domu. Međutim, statistika se drastično mijenja što više krećemo prema jugu. Tako, na primjer, u Italiji čak 44,7 posto mladih ostaje živjeti s roditeljima, u Grčkoj njih 50,7 posto, a neslavni rekorder je Bugarska gdje se čak 55,7 posto mladih ne osamostaljuje. Uz zemljopis, ako bolje pogledate kartu, uočit ćete i da protestantske zemlje u pravilu osjetno bolje stoje od katoličkih. A gdje je u svemu tome Hrvatska? Službenih, preciznih podataka, temeljenih na posljednjem popisu stanovništva provedenom još 2011. godine još uvijek nema ali nije teško pogoditi kako spadamo u tzv. južni tip država. To su one gdje mladi dulje ostaju s roditeljima.

Velika većina će ovdje reći da je problem u našem mnogo nižem standardu a ne u mladima. Na sjeveru je bolji standard, pa mladi lakše odlaze od kuće. Zvuči logično – ovdje je gospodarska kriza, pad BDP-a od gotovo 2 posto samo u posljednjem tromjesečju prošle godine, vrtoglavi pad potrošnje, oko 370.000 nezaposlenih.

Statistički podaci jasno ukazuju na razliku između sjevera i juga

Iako su Weberovu teoriju pobijali mnogi, od H. M. Robertsona koji je tvrdio da je kapitalizam procvao još u Italiji 14. stoljeća do Sasche Q. Beckera i Ludgara Wosmana, ne trebate biti filozof niti znanstvenik da biste primijetili jednostavnu istinu: ne postoji siromašna protestantska zemlja. To možete pripisati bilo čemu, ali to je tako.

Na sjeveru Europe je apsolutno socijalno neprihvatljivo da mladi nakon srednje škole žive s roditeljima. U Americi se isto na to jako loše gleda. Takvi ljudi su tzv. ‘kildults’, djeca – odrasli. Oni nikad ne steknu socijalne vještine i ostanu u pravilu pomalo infantilni, nepoduzetni, često gotovani. To je velik problem i zato jer se tako potiče klijentelizam, a time automatski i korupcija. Upravo način života na sjeveru, i spomenuta protestantska radna etika, tj. život od svog rada a ne od mame, tate i države, odnosno od sitnoposjedničkog i rentijerskog statusa poput cimerfraja, sinekure, šverc-komerca je najbitniji čimbenik zbog kojeg su tamošnja društva bitno manje korumpirana i bogatija od onih na jugu. Na sjeveru europe roditelji jednostavno istjeraju klince iz kuće nako srednje, ako ovi ne žele otići sami, jer je sve drugo sramota. Ako studiraju, idu u podstanare ili studentski dom, ako rade rentaju stan. Ali nema ne radit do tridesete i živjet u hotelu chez maman. A nezaposlenost? Ljudi si jako brzo nađu posla kad baš moraju… i kad nemaju što jesti. A kad nađu sebi posao, onda zarađuju. Kad zarađuju, onda troše i time stvaraju druge poslove.

Vratimo se sad na mladića iz Hrvatske kojem je 25 godina, nezaposlen je i još uvijek živi s roditeljima koji ga podržavaju u odluci da on ‘ne bu delal za Todorića za tri soma kuna’. Taj mladić ne troši ništa ili jako malo jednostavno zato jer stalnih primanja i ovisi o džeparcu kojeg mu daju roditelji. Kako ne troši mnogo – osim eventualno na neko piće s prijateljima i odlazak u kino s djevojkom – njegov novac ne kola unutar sustava i ne oplođuju se pa time postaje suodgovoran i za nezaposlenost još nekog.

S druge strane, mladi Danac odlazi od kuće odmah nakon srednje škole i, primoran imperativom preživljavanja, počinje zarađivati svoj novac i potaknut je na aktivno, poduzetničko razmišljanje. Kako bi preživio, ne samo da troši svoj novac već ga i ulaže, strateški razmišlja o njegovom stjecanju i daljnjoj raspodjeli i time ga vrti dalje u sustavu te generira ne samo novi novac već i daljnju zaposlenost. Vratimo se na trenutak onoj dvojici danskih tesara s početka priče. Tri godine proveli su putujući svijetom, radeći i boreći se za svaki cent kojeg su zaradili. Da su sjedili kod kuće i pasivno čekali idealan oglas na koji mogu odgovoriti svojim kvalifikacijama, vrlo je lako moguće da bi još uvijek ovisili o roditeljskoj skrbi.

Ovdje još valja istaknuti da ostanak u roditeljskom domu nerijetko potiče pasivnost zbog komfora kojeg takav način života donosi. Ukoliko stavimo na stranu obitelji u kojima vladaju potpuno poremećeni odnosi, možemo slobodno reći da svaka majka osjeća određenu razinu brižnosti za svoje dijete. Dok živite pod roditeljskim krovom, ne morate brinuti o tome hoćete li toga dana imati što za jelo – majka će sigurno nešto spremiti, čak i ako je ljuta na vas jer ste to jutro ostali u krevetu do 10 sati i vrijeme do ručka potrošili na čitanje fizzita, a ne na aktivno traženje posla. Trebali bi izaći iz kuće i početi kucati poslodavcima na vrata? Vani je hladno, pada kiša i nekako vam se ne da – mama će razumjeti… Ovakav način razmišljanja vrlo je učestao u Hrvatskoj pa tako često možemo čuti: ‘Pa ne mogu ja dozvoliti da se moje dijete muči.’ Na žalost, upravo ovakvim razmišljanjem i ponašanjem se toj istoj djeci čini medvjeđa usluga jer ih se pretvara u suviše pasivne individue koje se plaše životnih rizika. U zemljama sjevera međuljudski odnosi čine se hladnijima i okrutnijima, i oni svakako jesu manje sentimentalni, no u konačnici su se pokazali solidarnijima jer potiču poduzetnički mentalitet i samostalnost te na taj način generiraju opći boljitak u društvu, a ne toleriraju one koji žive na grbači drugih a mogu raditi.

Da standard nije uzročnik ostanka u roditeljskom domu možda najbolje možemo vidjeti na primjeru Italije. Unatoč činjenici da u posljednjih nekoliko godina tu zemlju potresa gospodarska kriza, i dalje se radi o jednoj od najrazvijenijih ekonomija svijeta. Italija je članica skupine G8 koju čini 8 najjačih gospodarstava svijeta. Međutim, upravo u Italiji, kako je gore već navedeno, čak 44,7 posto mladih ostaje živjeti s roditeljima nakon što su već duboko zašli u treće desetljeće života.

Postalo je već kliše – Talijan i njegova mama

O različitim mentalitetima pojedinih nacija kao uzročnicima njihova prosperiteta pisao je još Niccolo Machiavelli koji u svom djelu Diskursi o Titu Liviju uspoređuje mentalitet Nijemaca i onaj Talijana, pa tako, opisujući mentalitet Nijemaca, daje sljedeći primjer: ‘Svim stanovnicima grada vlasti su nametnule porez od dva posto vrijednosti koje posjeduju. Takva odluka donijeta je u skladu sa zakononom, a svatko bi došao na mjesto prikupljanja novca i platio točno određeni iznos stavljajući ga u kutiju predviđenu za tu svrhu, i to u skladu sa svojom savješću. Nije bilo nikakvih svjedoka koji bi potvrdili da je uopće platio… No treba primijetiti da je svatko od njih uvijek uplatio točan iznos.’ S druge strane, piše Machiavelli, u njegovoj rodnoj Italiji korupcija cvjeta, a uzroke problema treba potražiti u rentijerskom mentalitetu. Kritički opisujući svoje sunarodnjake Machiavelli tako uočava: ‘To su oni koji žive u dokolici zahvaljujući svojim posjedima, bez da moraju išta uzgajati i bez da moraju bilo što raditi kao bi preživjeli. Takvi su opasni za svaku republiku i svaku provinciju’. Za razliku od Talijana koji se bogate na temelju rentijerstva Nijemci, kako uočava Machiavelli, žive od vlastitog rada, što je usko povezano s njihovim poštenjem.

Više je povjesničara, filozofa i sociologa uočilo kako upravo rentijerski mentalitet generira korupciju u društvu te time dovodi do njegove degradacije. Primjer Hrvatske to nam također zorno dokazuje – višedesetljetni boravak u bivšoj državi pogubno je djelovao na društveni sustav vrijednosti i na mentalitet zbog čega smo danas, umjesto poduzetničkom načinu razmišljanja, skloni brzoj zaradi i puni nade čitamo o nekakvim čudotvornim projektima koji bi Hrvatsku trebali izvući iz krize, a vojsci nezaposlenih omogućiti radna mjesta.

Problem je u tome što je očekivanje bilo kakvog čuda, pa tako i onog gospodarskog, jednako čekanju Godota te da će stoga i oni koji sjede u roditeljskom domu nadajući se kako će jednog dana Hrvatska imati ‘sposobnu i poštenu vladu koja će svima omogućiti posao’ takvim načinom razmišljanja kidults. Taj termin se odnosi na odraslu osobu koja i dalje živi s roditeljima i zbog toga se ponaša poput djeteta.

Ne čudi da su ga skovali upravo Amerikanci. Iako i kod njih raste broj mladih koji ostaju s roditeljima nakon srednje škole, kroz dugi niz desetljeća takva praksa smatrana je sramotnom. U razgovoru s grupom profesora sa prestižnog Sveučilišta Duke, u kojem sam sudjelovala prije neke četiri godine, jedan od njih izgovorio je sljedeću rečenicu: ‘Zamislite, kod nas sada ima mladih koji krenu na studij i ostaju živjeti s roditeljima, to je strašno!’ Zvučao je kao da se ispričava. Sjećam se i dobrog obiteljskog prijatelja, bogatog Švicarca koji ima sina i kći moje dobi. Kada je sin bio još u ranoj tinejdžerskoj dobi, poželio je kožnu jaknu. Mada mu je otac istu mogao kupiti isti tren, odlučio je očitati mu lekciju – sin je cijelo ljeto proveo radeći manualne poslove na baušteli kako bi sam zaradio za jaknu. Hoće li vas iznenaditi podatak ako vam kažemo da je vrlo brzo nakon srednje napustio obiteljski dom i počeo se sam skrbiti za sebe?

Kao razlog dugog ostanka s roditeljima u Hrvatskoj često se spominju i visoke cijene smještaja. ‘Kako će jadan otići kad ne može dobiti kredit za stan?’ Međutim, je li takvo što uopće i potrebno nekom tko tek treba zasnovati obitel? Sasvim pristojan stan za mlade ljude može se iznajmiti za niti pola prosječne plaće u Hrvatskoj. U Londonu ili Parizu ćete potrošiti gotovo cijelu – i to puno veću – plaću na rentu, pa tamo mladi ljudi u pravilu stanuju s cimerima dok su u svojim dvadesetima i neoženjeni. Kupovina vlastite nekretnine ih u pravilu previše ne zanima. Razlog za to je jednostavan – sele za poslom i za karijerom pa im je stoga nekretnina teret. Usto, za jug je tipična i sentimentalnost, pa i prema nekretninama. Jedan Amerikanac nikada neće reći: ‘Ovo je moja djedovina, moram ostati ovdje’. Ukoliko naslijedi kuću u Oregonu bez previše sentimentalnosti će je prodati kako bi kupio novu u Montani ili kako bi uložio u privatni biznis. Hrvat će, s druge strane, često zadržati u svom vlasništvu čak i roditeljsku kuću za čije održavanje objektivno nema dovoljno visoka primanja. Ostanak na poznatom teritoriju duboko je ukorijenjen u nas, a počiva na pogrešnoj premisi da je ‘nekretnina nešto stabilno’. Na sjeveru je ovakav način razmišljanja odavno napušten pa tako tamo među mladima koji dulje ostaju živjeti u obiteljskom domu uglavnom nalazimo samo one čiji roditelji posjeduju farme.

Kritičari ovakvog načina razmišljanja, koji mentalitet i kulturu koja prevladava u nekoj sredini vidi kao uzročnik ostanka u roditeljskom domu i generator nezaposlenosti, kažu kako je ružno takvo što reći jer to znači da su Hrvati lijeni. To potkrjepljuju činjenicom da državljani lijepe naše naporno rade kada odu, na primjer, u Ameriku ili u Njemačku. ‘Evo vidite da su naši ljudi vrijedni’. Istina, jesu. No stvar je jednostavna: kad se nađete u stranoj kulturi, prilagodite se njenim običajima. Stvar je čisto sociološka. Ali, stavite na hrpu, u nekakav urbani geto, sto tisuća Afikanaca, Grka, Pakistanaca ili koga god u nekoj sjevernoj, razvijenoj državi – i imat ćete sliku i priliku kulture zemlje iz koje oni dolaze, uključujući stopu nezaposlenosti i razinu ekonomije! U Hrvatskoj većina tvrdi ‘sve je to do vlasti, do države, ljudi su svugdje isti’, no pogledajte sjever i jug Amerike, pogledajte katolički dio Njemačke – Bavarsku, i onaj protestantski, i vidjet ćete da kulturološle razlike i te kako utječu na ekonomiju, mnogo više nego vlast.

Mnogi smatraju da je humanije ostati kod roditelja, da nema potrebe ići u svijet ako ima dovolno kvadrata i ljubavi u roditeljskoj kući. No, s druge strane, nekom tko nije otišao samostalno živjeti teško je razumjeti osjećaj ponos i i dostojanstva koji stječete kad sami počnete brinuti o sebi, zarađivati svoj kruh i svoj krov nad glavom. Tako nerijetko možemo čuti one koji će reći kako su ljudi koji žive sami i otplaćuju stan kreditom budale te kako bi im isplativije bilo ostati s roditeljima i svakoga dana ručati ono što mama spremi. Gledano čisto novčano, vjerojatno i bi. Međutim, osjećaj da ste nešto sami stvorili i da ste svoji na svome ne bi se smio mjeriti nikakvim novcima. Najbolje je to opisao Branko Ćopić u svom simpatičnom djelu Ježeva kućica gdje kaže:

‘Diže se Ježić, oči mu sjaje,
gostima čudnim odgovor daje:
Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, radim, bavim se lovom
i mirno živim pod svojim krovom.
To samo hulje, nosi ih vrag,
za ručak daju svoj rodni prag!’

Izvor: fizzit.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save