Željko Tomašević: Teška povijest Hrvata u Srijemu
REDEFINICIJA ODNOSA Hrvati nastanjuju Srijem od vremena prvog doseljenja Hrvata na svoje današnje životne prostore.
{jathumbnail off}Prema navodu iz Supetarskog kartulara, Srijem je već u ranom srednjem vijeku bio u sastavu hrvatske države, a njime je upravljao ban Srijema (banus Sremi), jedan od sedam banova u Hrvatskom Kraljevstvu.
Život u tom graničnom hrvatskom području, koje je kroz dugu povijest bilo razdjelnica i spoj vjera i civilizacija, za Hrvate je značio stalnu izloženost ugrozi životnog opstanka.
Nakon prvih sukoba s Bugarima, kasniji turski prodori u Europu prouzročili su velike političke i društvene promjene, uključujući prisilno iseljavanje Hrvata u sigurnije zapadne i sjeverne krajeve, sve do Austrije, Slovačke i Moravske, uz istodobni prijelaz dijela Hrvata na kalvinizam (pr. Grgurevci, Srijemski Karlovci, Petrovaradin) i pravoslavlje koje je u Otomanskom carstvu bilo povlašteno (pr. Velika Remeta, Manđelos, Voganj, Dobrinci, Golubinci).
I u takvim teškim uvjetima opstanka toga doba, u Srijemu su se ipak očuvale velike skupine Hrvata, posebno na područjima Srijemske Mitrovice, Morovića, Rume, Erdevika, Golubinaca, Petrovaradina, Slankamena, Srijemskih Karlovaca i Srijemske Kamenice.
Nakon što je 1745. obnovljeno županijsko uređenje, prvi srijemski župan Marko Pejačević je poticao nova naseljavanja, a tijekom XVIII. i dijelom XIX. stoljeća, doselili su se većinom njemački i mađarski kolonisti, uz Slovake, Rusine i druge narode.
Tijekom druge polovice XIX. stoljeća, u nekim je sredinama Srijema i susjednih Bačke i Banata, posebno među višim društvenim slojevima radi očuvanja društvenoga statusa došlo do velike asimilacije Hrvata u Mađare i Nijemce. Više o tomu Željko Tomašević.
Unatoč svim prisilnim iseljenjima, stradavanju i asimilaciji, Hrvati su sve do završetka I. svjetskog rata, u mnogim srijemskim područjima opstali kao narodna većina, a u nekima su kao većina uspjeli opstati do kraja II. svjetskog rata pa i kasnije, sve do njihovog protjerivanja devedesetih godina XX. stoljeća, nakon čega Hrvati u Srijemu gotovo nestaju.
Tako se prema činjeničnim pokazateljima može ustvrditi da je pod srpskom vlašću, u razdoblju od 1918. do 1995., s izuzetkom četverogodišnjeg ratnog razdoblja od 1941. do 1945. kada je Srijem bio u sastavu hrvatske države, nad srijemskim Hrvatima počinjen istinski i to mirnodopski genocid.
Već uspostavom Kraljevine SHS, srpska vlast je upravnom podjelom države na oblasti pa potom banovine, svjesno promijenila granice povijesnih pokrajina, što je za Hrvate u Srijemu, ali i u Bačkoj i Banatu, imalo teške posljedice. Hrvati su smjenjivani sa svih položaja u upravi i školstvu, a sve političke, gospodarske i kulturne mjere, bile su usmjerene ugrozi njihove opstojnosti. Posebno je agrarna reforma i kolonizacija provođena na štetu Hrvata. Ranija mađarizacija je zamijenjena srbizacijom, nametanjem ćirilice i ekavice u školama, promjenama naziva mjesta i ulica, kao i imenovanjem Šokaca, ali i Bunjevaca u Bačkoj i Banatu, „katoličkim Srbima“ ili osporavanjem njihove pripadnosti hrvatskom narodu, što srpske vlasti čine i sustavno potiču sve do današnjega dana.
Unatoč takvim pokušajima potiskivanja, podjele i asimilacije u toj tzv. Prvoj Jugoslaviji, Hrvati su u Srijemu uspijevali preživjeti pa je primjerice grad Petrovaradin, još 1939. bio gotovo 100% hrvatski grad, nazivan i „hrvatskim Gibraltarom“, u kojem se rodio i hrvatski ban Josip Jelačić i u kojem je osnovana najstarija čitaonica i Jezuitska gimnazija na području današnje Vojvodine. Nakon II. svjetskog rata, vlasti su u Petrovaradin smišljeno doselile Srbe i Crnogorce pa su već 1984., umjesto latinice u osnovne škole uveli ćirilicu.
Nakon II. svjetskog rata, srijemski su Hrvati doživjeli strašne progone jugokomunističkih, odnosno u naravi srpskih vlasti, kada su pobijene brojne tisuće srijemskih Hrvata.
Ipak, ono što Srbi nisu uspjeli u potpunosti provesti za trajanja tzv. Druge Jugoslavije, bezobzirno su započeli provoditi tijekom oružanog napada na Hrvatsku od 1991. do 1995. godine.
Tada su u Srijemu, u kojem nije bilo ni rata ni oružanih sukoba, niti su Hrvati bilo čime napali državnu opstojnost ili ugrozili pripadnike drugih naroda, započeli neskriveno protjerivanje Hrvata, uz dodatno mijenjanje nazivlja svega što je imalo poveznicu s hrvatstvom toga kraja, želeći time skriti i uništiti tragove življenja Hrvata u Srijemu. Nakon što su Srbi proveli tzv. „etničko čišćenje“ koje je u naravi mirnodopski genocid nad Hrvatima Srijema, u spomenutom Petrovaradinu danas živi manje od 10% Hrvata.
Posebno je strašan primjer srpskog genocidnog zločina počinjenog nad Hrvatima u hrvatskim srijemskim mjestima Kukujevci i Gibarac, smještenima uz cestu prema gradiću Šidu.
Kukujevci se spominju još 1275. i bili su jedno od 14 čisto hrvatskih naselja u Srijemu, u kojemu je do početka prošlog rata živjelo tek 1% pravoslavnog puka. Mjesni Hrvati i ranije u selo doseljeni Nijemci, trpjeli su strašne progone već završetkom II. svjetskog rata, kada su partizani srušili i velebnu crkvu Presvetoga Trojstva sagrađenu 1770. godine.
Nakon što su mjesni Hrvati od 1991. do 1995. bili izloženi strašnim prijetnjama, otpuštanjem s posla, okrutnim premlaćivanjima, mučenjima i ubojstvima, noćnim klanjima cijelih obitelji, Srbi su 1995. iz Kukujevaca protjerali sve Hrvate. U tim zločinima su sudjelovale i redovne policijske snage Srbije, a MUP Srbije je o tomu odbijalo provesti bilo kakvu istragu. U Kukujevcima je do početka prošloga rata živjelo 500 hrvatskih obitelji, koje su danas raseljene po 120 hrvatskih mjesta, dok u Kukujevcima danas živi tek 5 hrvatskih obitelji. U želji zatiranja svakog traga hrvatstva toga sela, novonaseljeni Srbi su 2007. odlučili promijeniti ime sela u Lazarevo, a nazive mjesnih ulica, u ulice cara Lazara, Miloša Obilića, srpskih vladara, Svetog Save i vojvode Putnika.
Srijemsko selo Gibarac je prije rata također bilo naseljeno gotovo isključivo Hrvatima, koji su činili 91.43% mjesnog puka. Danas je Hrvata u Gibarcu manje od 7 %. Jednako kao i u susjednim Kukujevcima, novonaseljeni Srbi su 2007. odlučili promijeniti ime sela u Dušanovo.
Danas u Srijemu nema ni jednog naselja u kojem su Hrvati stoljećima živjeli, a da ih Srbi tijekom 1991-1995., iz njih nisu u većem dijelu ili gotovo u potpunosti prognali. Zlo koje su pretrpjeli Hrvati Petrovaradina, Kukujevaca i Gibarca, pretrpjeli su i Hrvati Zemuna, Hrtkovaca, Nikinca, Rume, Iriga, Srijemske Mitrovice, Srijemske Kamenice, Srijemskih Karlovaca, Slankamena, Novih Banovaca, Beške, Golubinaca, Šida i drugih srijemskih mjesta. Teško je ne spomenuti Hrtkovce, oduvijek većinsko hrvatsko mjesto, u kojemu su Hrvati još 1981. bili većina, a danas ih gotovo i nema među 600 preostalih katolika uglavnom Mađara, ili Zemun u kojem je prije II. svjetskog rata živjelo 70% Hrvata, a danas tek 5%, pa Šid iz kojeg je od 7.000 Hrvata, tijekom posljednjeg rata istjerano njih 5.000.
U srijemskom dijelu biskupije je u 28 župa do rata 1991. živjelo oko 50.000 Hrvata koji su javno živjeli kao vjernici, uz još nekoliko desetaka tisuća Hrvata katolika koji su zbog političkih pritisaka vlasti, živjeli kao kriptokatolici. Procjenjuje se da je tijekom posljednjeg rata, iz Srijema protjerano više od 30.000 Hrvata. Prema demografskoj studiji dr. Anđelka Akrapa, koja je 2008. objavljena u časopisu “Pilar”, broj Hrvata u Vojvodini se od 1961. do 2002. smanjio sa 145.341 na 56.546 ili čak za 61,1%.
Takvo naglo smanjenje broja Hrvata na području na kojem nije bilo rata, ne može se označiti nikako drugačije nego kao genocid, za koji još uvijek nitko nije odgovarao.
Što je još zaprepašćujuće, hrvatske državne vlasti, državne i društvene institucije, kao ni čuveno istinoljubivi tzv. „hrvatski mediji“, ne iskazuju nikakvo zanimanje za taj genocidni zločin, za povratak Hrvata u svoje stoljetne domove i osiguranje njihovih osnovnih ljudskih i narodnih prava na današnjem državnom području Srbije.
Istodobno se krivotvorenjem povijesnih činjenica i medijskim nasiljem, željelo prikazati da su Hrvati počinili etničko čišćenje nad Srbima u Hrvatskoj.
Uz takvo stanje svijesti i morala hrvatskih državnih i društvenih struktura, nije se čuditi, što Srbi nakon počinjenog genocida na području Republike Hrvatske i današnje Vojvodine, traže uvođenje ćirilice i u znamen gradu Vukovaru, dok su u dojučerašnjim čisto hrvatskim gradovima i mjestima Srijema, Bačke i Banata, ali i u multietničkom Novom Sadu, vjekovnu latinicu već zamijenili ćirilicom, a povratak latinice, na sablazan svijeta, gotovo da i nema tko tražiti.
Željko Tomašević, član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva Izvor: hrsvijet.net
