Misa zadušnica povodom 11. obljetnice smrti profesorice Ljubice Štefan
Ljubica Štefan pregarala je za istinom o Stepincu
U nedjelju 17. ožujka navršava se 11. obljetnica smrti Ljubice Štefan te će misa zadušnica biti služena istoga dana u 18 sati u zagrebačkoj katedrali. Neki se još sjećaju njezinih tekstova, njezine upornosti u obrani istine.
{jathumbnail off}Profesorica slavistike Ljubica Štefan bila je hrabra Hrvatica, koja je sticajem životnih okolnosti krajem ’80-ih godina živjela u Beogradu. Godine 1987. susreće se s paterom Vladimirom Horvatom, isusovcem, koji je tada bio župnik na službi u Beogradu. U mirovini, od 1988. godine, neprekidno se bavi povijesnim istraživanjima u beogradskim knjižnicama i arhivima, gdje u tajnosti i napetosti prikuplja raznu povijesnu građu. U svojim nastojanjima traganja za istinom imala je duhovnu podršku p. Horvata. Započinje pisati knjige kojima svjedoči ono što je pronašla istraživanjima. Godine 1989. pod pseudonimom joj izlazi prva knjiga u Sloveniji. Zatim joj 1991. i 1992. izlaze i druge dvije knjige Mozaik izdaje i Pregled srpskog antisemitizma, obje također pod tuđim imenom. U njima je opisala utjecaj Srpske pravoslavne crkve na srpsku politiku i vezu Srpske pravoslavne crkve i fašizma u Srbiji. U knjigama Mitovi i zatajena povijest i Istinom i činjenicama za Hrvatsku pisala je o žrtvama u poslijeratnom Titovom logoru Jasenovac od 1945. – 1948.g. U prilog svoje tvrdnje istražila je i navela više imena svjedoka, uz desetak navedenih bibliografskih izvora. Tvrdila je da je Jasenovac poslije svibnja 1945., pa sve do 1948., bio komunističko stratište za mnoge hrvatske mučenike s Križnoga puta. Postkomunistički, režimski kritičari i novinari zbog toga su je izvrgnuli cijelom nizu uvredljivih medijskih napada, no Štefan je ostala neumorna, pregarajući do smrti za istinom.
Zbog osobne sigurnosti morala je u srpnju 1992. žurno napustiti Beograd, gdje je ostavila svu svoju imovinu. Kao izbjeglica stigla je u Zagreb. Uz neviđenu energiju u osmom desetljeću života, nastavila svoj istraživački i publicistički rad, kojem se je u potpunosti posvetila. Piše židovskim organizacijama i dokazuje da su njezin stric i ona pomagali Židovima u Drugom svjetskom ratu. Godine 1993. dodjeljeno joj je najviše židovsko priznanje – povelja i medalja Pravednice muđu narodima za spašavanje Židova u Drugom svjetskom ratu, što je činila kao mlada djevojka zajedno sa svojim stricem Lujom u Karlovcu. Osobno prima ta najviša židovska priznanja u Izraelu. Njezino ime i ime njezinog strica uklesano je na Zidu počasti u Vrtu pravednika. Ona je prva u Memorijalnom centru Yad Vashem u Izraelu uz čije ime stoji Croatia, umjesto ranijeg naziva Yugoslavia. Tako je po prvi puta, uz ime Ljubice Štefan i njezinog pokojnog strica Luju Štefan, uklesan naziv hrvatske države.
Nažalost Ljubica Štefan, prije 11 godina umrla je negirana i nepriznata po komunističkim mutikašama, srbofilima i mrziteljima Hrvata, iako je pronašla mnoge vjerodostojne dokumente i svjedoke, a i sama je spašavala Židove u tom vremenu. Uz već spomenute knjige, profesorica Štefan je napisala i knjigu Srpska pravoslavna crkva i fašizam (Nakladni zavod Globus, 1996. g.), zatim Istinom i činjenicama za Hrvatsku (HKZ – Hrvatsko slovo, 1999.g.) i Mitovi i zatajena povijest (izdanje Krešimir – SlovoM, 1999.), čiji sadržaji pojašnjavaju okolnosti i navode imena nekih koji su lažirali, onemogućavali i nečasno se ponijeli prema istini o Stepincu i Hrvatskoj. U posljednjih desetak godina svog života napisala je i objavila ukupno sedam knjiga povijesnih svjedočanstava i istraživanja.
U životu, Ljubica Štefan bila je i ostala do kraja vrlo skromna. Kao vjernica žarko je molila za hrvatsko opće dobro. Bila je članica Molitvene skupine za hrvatske domoljubne uznike širom svijeta. Pod kraj života, u bolnici krunica joj je stalno bila na dohvat ruke, što je potvrda njene iskrene vjere – po riječima patera Vladimira Horvata. Po posljednjoj želji kremirana je i njezin je pepeo razasut na Sunčanoj poljani u Gaju urni na Krematoriju na Mirogoju. To je mjesto gdje se posipa pepeo neindentificiranih hrvatskih branitelja i žrtava Domovinskog rata, siromašnih i beskućnika, to je mjesto skromnosti gdje se više nikakvim natpisima ne obilježavaju imena pokojnika. Tu, kako je i živjela, završava pravednica Ljubica Štefan, svoje ovozemaljsko poslanje. Svojim životom potvrdila je skromnost kao vrlinu, ta velika štovateljica istine, Stepinca i hrvatske domovine.
Damir Borovčak/hu-benedikt.hr
