TRAGIČNA RAZMJENA   Zašto kredite ugovaramo u bankama, a ne na nekom neutralnom terenu.

{jathumbnail off}Igramo životnu utakmicu na stranom terenu, kao svoju prvu, u nama posve novom natjecanju, po pravilima i suđenju “domaćina”, bez zaštite i bez prethodnog treninga, prestrašeni i poniženi.

Zaprepašten sam što članovi Udruge Franak sudski istjeruju pravdu, kada je nesretnih dužnika dovoljno da provale u bilo koju banku i pokupe svoje novce. Osobno se nadam da će Udruga Franak i Potrošač izgubiti sudski spor u svezi kredita s deviznom klauzulom u švicarskom franku, jer je krajnje vrijeme da se našim ulicama pokrene revolucija. Tko je naš Hugo Chavez? Tko će pokrenuti “bank run” kakav svijet nije vidio? “Vratite nam naše švicarce i naše stanove!” – vikat će opljačkana sirotinja. A ono, švicarskom franku niti traga. Posljednja švicarska novčanica viđena je kod nas prije nego što je Tito odapeo.

Preuzmimo pozitivno iskustvo mafije

Kako postići džentlmenski dogovor/ugovor u zemlji lopova? Svuda u svijetu, razmjenu obavljate na neutralnom teritoriju, naoružani do zuba. Vaš snajper pokriva gramzivog “bankara”, koji će iskoristi najmanju pometnju da ode i s novcima i s robom. Ako uočite da su ispod nekoliko novčanica eura ili švicarca zapravo kune, date znak svome strijelcu, i “bankar” dobije deviznu klauzulu po sred čela! Pravda je zadovoljena!

Pošten čovjek uporno ponavlja istu grešku. Sam samcat ulazi u banku! Jedan protiv svih! Naravno da mu banda uvalja nepovoljan kredit. Nekada su časni momci upadali u banke s povezom na licu i s deviznim kalauzom u rukama, a danas se događa suprotno: banka opljačka osamljenog nesretnika s deviznom klauzulom. Kod nas su pljačke banke prestale, a bankarske pljačke broje se u stotinama tisuća. To je toliko uobičajeno, da nitko ne zove policiju. Događa se da opljačkani jadnik pada do nogu bankara i traži milost, ali milosti nema.

Dakle, trebamo zakonski zabraniti da se krediti ugovaraju u bankama. Nađimo se na neutralnom terenu! Ili, neka vam prevarant dođe doma i predloži vašoj ogorčenoj supruzi svoje neljudske parametre: i visoke kamate i hipoteku na vašu obiteljsku kuću ili stan koji kupujete. Brzo bi pjevao boračke i bio sretan da izađe živ. Ovako ulazite u banku kao u centralu Udbe. Sve sami doušnici i cinkaroši! Izuzimajući Hrvatsku poštansku banku, atmosfera je zastrašujuća. Napetost visi u zraku, kao da je u tijeku pljačka. Zaštitar vas vreba kao da ste branili Vukovar. Zabrinuti ste, prestrašeni, zadihani, oznojeni, a bankar je zavaljen u fotelju, noge su na stolu, klima radi, prezir je posve vidljiv. Neka vam se kojim slučajem omakne domoljubna riječ, bankar zove osiguranje. Pristajete na sve: devizna klauzula, promjenjiva kamatna stopa, dvostruka hipoteka i isplata u kunama! Uopće ne gledate što potpisujete, jer sve što napravite izaziva podsmijeh.

Banke su prekoračile limite koje su postavile

Devizna klauzula predviđena je za međunarodno poslovanje i domaće podzemlje. Banke su uvele to posve nepotrebno osiguranje na domaćem “tržištu stabilne kune” po uzoru na lihvare. Razlika je samo u tome da vam lihvari ne povećavaju kamatu. Ako nemate za ratu, lihvar vas malo nabuba i život ide dalje. Manje humani bankari izbace vas na cestu, vas i vašu djecu! Kako na nekretnine dužnika sjedaju bankarske hipoteke, “dužnici” praktično plaćaju da bi besplatno čuvali bankarske fiktivne devize, koje vraćaju kao konkretne eure i švicarce, ili kao kune po novom tečaju. Na kraju banka preuzima sve vaše nekretnine, kako one pod hipotekom, tako i ostale – Vlada je tu da sruši vrijednost nekretnina.

Loše namjere su očigledne. U pojedinim slučajevima, klijent je visinom odobrenog kredita mogao dostići dovoljan iznos za kupnju stana samo ako prihvati klauzulu u švicarskom franku – takav je kredit tada bio povoljniji, s manjom kamatom, dakle i s manjom ratom, pa je bio pokriven platežnom sposobnošću klijenta. Osim takvog poticanja devizne klauzule u švicarcu, postavlja se pitanje bankarskog povećanja kamata za sve kredite – ako su kredit i gornja rata za svakoga bili limitirani njegovim primanjima, kako se moglo dogoditi da same banke povećanjem kamata i rate takve limite prekorače?

Kompromisni prijedlog Lovrinović-Jakovčević

Činjenica da je Željko Ivanković urednik mjesečnika Zagrabačke banke ne znači da je kvalificiraniji pisati o monetarnim problemima od znanstvenika Ivana Lovrinovića i Drage Jakovčevića sa Katedre za financije Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, autora brojnih znanstvenih radova o monetarnoj politici i međunarodnim financijama. Kada su Lovrinović i Jakovčević 19. studenog 2012. iznijeli svoj prijedlog rješavanja problema hrvatskih građana zaduženih u švicarskom franku a isplaćenih u kunama, mediji su to ignorirali, što je dokaz sprege najutjecajnijih medija i bankarskih krugova. Lovrinović i Jakovčević dugi niz godina ukazuju na izrazitu oligopolizaciju bankarskog sektora, na odsustvo regulatora, na probleme koje može uzrokovati primjena valutne klauzulu u domaćim kreditima, na pogrešno vođenu monetarnu politiku i slične probleme. Mediji i analitičari pod kontrolom banaka uzvraćaju da su Jakovčević i Lovrinović rušitelji slobodnog financijskog tržišta, protivnici stabilne kune i zagovornici komunizma. Veliko je pitanje kuda vodi posve slobodno tržište, ali se ono u svakom slučaju ne može graditi na fiksnom tečaju kune.

Jakovčević i Lovrinović predložili su “da se izvrši konverzija svih odobrenih kredita u kunske kredite bez valutne klauzule i utvrđivanje preostale glavnice kredita po tečaju kune prema švicarskom franku na dan zaključenja prvotnog ugovora. S druge strane, korisnici kredita bi se mogli složiti da dosad otplaćene povećane iznose kredita nastale uslijed deprecijacije kune prema franku neće uračunati kao neku vrstu odštete u izračunavanju nove, preostale glavnice. Takav čin bi predstavljao ustupak bankama u postizanju džentlmenskog dogovora.”

Prijedlog Lovrinović-Jakovčević je zakasnio i postao manjkav

Od tada su prošla duga četiri mjeseca, a već su prije brojni dužnici banaka završili na cesti. Mnogi su otplatili ogromne, povećane rate, bez da su smanjili glavnicu! Lovrinović i Jakovčević očekuju da takvi dužnici džentlmenski vrate cijelu glavnicu, odnosno cijeli iznos u kunama, kako im je isplaćen, i da se odreknu svega onoga što su do sada platili! Zar je to pravedno? Bitno drugačije!

Aktualni sudski postupak u svezi tužbe Udruge Franak i Potrošača protiv osam poslovnih banaka oduljit će se najmanje godinu dana. Ako ne dođe do nagodbe, slijedi žalba prema krovnim sudskim institucijama, one strane u sporu koja će se osjetiti oštećena, a možda će uslijediti žalbe obje strane prema svim državnim najvišim institucijama. Dakle, proći će još najmanje dvije godine prije nego što konačna odluka postane pravomoćna, a možda i više godina ako Vrhovni sud odluči ponoviti postupak, “zbog proceduralnih pogrešaka”.

Vrhovni sud RH ukinuo je prvostupanjsku presudu u slučaju “Index 3” – DORH je optužio za korupciju jedanaest djelatnika Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Javnost se zabrinuto pita što to znači? Najprije smo imali žalopojke da je sudstvo sporo, a sada se značajan proces ponavlja “jer je postupak proveden prebrzo”, što može biti novo podešavanje efikasnosti sudstva za slučaj “Franak 1”. Znamo kako svijet gleda na korupciju u RH, znamo da je korupcija ušla u sve pore društva, pa se javlja određeni strah da se “Index 3” vraća na početak da ukrca Lovrinovića i Jakovčevića! Tko se suprotstavi bankama, dobit će po prstima! Isto tako, Vlada uporno ruši cijenu nekretnina, pravdajući to oživljavanjem stanogradnje, a zapravo uništava stanogradnju.
Istovremeno ide na ruku bankama, koje preuzimaju hipoteke iscrpljenih dužnika. Bilo bi prirodno da banke u prebijanju kredita primjene svoju vlastitu procjenu vrijednosti nekretnina. Da se to ne bi dogodilo, otuđene strukture, uključujući Vladu, straše građanstvo sa “visokim cijenama stanova”. Inflacija galopira, sve cijene rastu, a samo cijene stanova trebaju pasti! Jer bi u protivnom banke trebale stradalim klijentima isplatiti razliku – cijene su trebale porasti. Ovako, banke kreirani minus namiruju iz plaće ili mirovine klijenta koji je kapitulirao.

Slavko Linić, kao ministar financija, trebao bi zauzdati banke. Umjesto toga, krenuo je u estradnu
turneju diljem Lijepe Naše, uvjeravajući gradonačelnike da uvedu porez na nekretnine. Potencijalni kupci stanova su preplašeni, pa su odabrali štednju, što opet odgovara bankama. Dok ovako zarađuju, bankama je svejedno hoće li ove godine prodati zaplijenjene nekretnine. Pričekat će da se tržište oporavi! Banke ponovno rade profitabilnu kumulaciju za godine koje slijede.

Prelazak Ratka Boškovića na Tamnu stranu

“I svi sretno žive u masovnoj samoobmani, uživajući u fatamorgani” – kaže nam Ratko Bošković u današnjem Jutarnjem listu. Nekako mi se čini da je teško biti sretan ako su vam djeca na cesti. Sa svojom više puta iskazanom socijalnom neosjetljivošću, Bošković pokušava dokazati da je stručnjak. Zar to netko negira? Ali, i stručnjaci znaju biti pristrani, ovisno tko kupuje njihovu “robu”. Bošković je dio složenog socijalnog konflikta u RH. Ljudi su podijeljeni u interesne skupine, koje su nadomjestak za klasne razlike. Analitičari se smiju svima, bankari se smiju naivnim štedišama, štediše se smiju dužnicima s deviznom klauzulom, a oni sa klauzulom u euru smiju se dužnicima s klauzulom u švicarskom franku. Hrvatskom odjekuje smijeh samozadovoljnih idiota, a nesretnici mrka lica prekapaju kante za smeće i skupljaju plastične boce, za pola kruha!

“Tražbine izražene u stranoj valuti ili u obračunskoj jedinici obračunavaju se u valutu RH po srednjem tečaju HNB koji vrijedi na dan otvaranja postupka”, odnosno predstečajne nagodbe – tako glasi novi članak 74. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi. Bošković to gleda kao “kopernikanski obrat u statusu devizne klauzule”. Vraga to gleda tako, ali želi da mi u to povjerujemo. Znamo da će i euro i švicarac padati, pa se ovako štite vjerovnici – primjenjivat će se viši tečaj, onaj koji je vrijedio na dan otvaranja postupka ili predstečajne nagodbe. Strukture nam uvaljuju nove podvale kao pozitivne, uz asistiranje osoba kojima smo do sada vjerovali. “Kad zakon regulira kupnju i prodaju prvo što se kupuje su zakonodavci” – kaže nam libertijanac Petar Šiško. Bošković je neki dan u Jutarnjem listu bio domaćin libertijanaca, predstavljajući se kao zagovornik kejnzijanske ekonomske škole, ali nemojte olako prihvaćati deklarativne podjele. Šiško je vjerojatno autonoman, ali se bojim da Bošković to više nije. Nadajmo se da će Lovrinović i Jakovčević ostati korektni.

Posebno je opasna Boškovićeva primjedba da je sudac Radovan Dobronić nesklon švicarskom uljezu u hrvatskom financijskom prostoru, čime sucu Dobroniću uskraćuje objektivnost. Primjena valutne klauzule zaista bi trebala biti iznimka, a ne pravilo. Posve je normalno da sudac objasni tuženima za što su optuženi. Bošković tvrdi da Hrvati žele imati svoja potraživanja u eurima, na osnovu tradicije zapadnonjemačke marke, ali kako se onda pojavila devizna klauzula u švicarskom franku?

Tko je generirao “izvanredni događaj”?

Nije zgorega podsjetiti na jasne činjenice. “Kuna je od njezina uvođenja pokazala iznimnu stabilnost u odnosu na euro, stoga se može zaključiti da je kuna jedna od najstabilnijih valuta”, navodi Lovrinović. Zašto su banke ugovarale kredite s valutnom klauzulom u švicarcima, kada su to isto mogle učiniti u eurima? Ivanković je učinio salto mortale kada govori da je Hrvatska visoko eurizirana zemlja, da se stanovi ugovaraju u eurima i da to opravdava kredite u švicarcima. Dobro, a tko to izražava vrijednost kvadrata stana u švicarcima? Osim što je valutna klauzula rezervirana za međunarodne ugovore, ona se koristi na domaćem tržištu samo onih zemalja koje imaju izrazito nestabilnu domaću valutu. Od 2004. do 2007. imali smo prihvatljivu inflaciju, stabilan tečaj i gospodarski rast. Možemo reći da je dopuštanje valutne klauzula u eurima bio protuustavan čin, sa jedinom svrhom zaštite imovine inozemnih vjerovnika (matične banke u EU), a dopuštanje valutne klauzule u švicarskom franku nije samo protuustavan čin, nego je i krajnje špekulatorski, a samim time i protuzakonit, jer banke nisu imale niti jedan opravdan razlog plasirati takav uistinu rizičan proizvod. Dopuštanjem uvođenja valutne klauzule, RH se odrekla svog monetarnog suvereniteta, a preko toga i financijskog. I time onemogućila postizanje konkurentnosti, prepuštanjem tečaja kune tržišnim mehanizmima.

Ako banke nisu mogle predvidjeti situaciju, kao što tvrdi Željko Ivanković, onda su ponudile jedan iznimno rizičan proizvod, krajnje špekulativan, u suprotnosti sa svim zakonima koji reguliraju obvezne odnose i zaštitu potrošača. Nije dovoljno materijalno kazniti banke. Uprave banaka treba kazneno procesuirati! Švicarski franci nisu realno ušli – banke nisu imale niti su kupile potrebite količine švicarskog franka za pokrivanje takvih kredita. Znači, plasirale su nepostojeće franke, koje u svojoj pasivi nisu imale – klijenti su isplaćeni u kunama, a ne u švicarcima. Zar to nije čista špekulacija, financijski inženjering?

Imam dojam da je “izvanredni događaj” pomno isplaniran. Što bi moglo motivirati banke da plasiraju kredite sa valutnom klauzulom, ako je njihov prvi cilj profit? U bankarskim odjelima rade financijski stručnjaci, sposobni analitičari i matematičari, koji su mogli predvidjeti buduće tendencije kretanja tečajeva na temelju dostupnih pokazatelja. Zašto su banke jednostranom odlukom povećale kamatu na kredite s deviznom klauzulom u švicarskom franku, za oko 2 posto, u vrijeme kada je švicarski franak dramatično rastao?

Jesu li se banke zaduživale u švicarskim francima?

Lovrinović izričito navodi kako su banke za trećinu svojih odobrenih kredita koristile inozemne izvore, ali posuđujući novac isključivo u eurima, a ne u francima. Da švicarski franci nisu ušli u hrvatski financijski sustav svjedoče bilance banaka.

Prema Biltenu HNB-a za 2007. navedeno je da su krediti s klauzulom u švicarcima činili 26,8 posto svih kredita, dok su obveze u švicarcima činile 7,6 posto ukupnih obveza. Banke su po zakonu obvezne valutno usklađivati svoju imovinu i obveze tako da devizna imovina (uključujući kredite s valutnom klauzulom) i devizne obveze (uključujući štednju s valutnom klauzulom) ne smiju imati razliku veću za 30 posto jamstvenog kapitala. Gore navedeno se potvrđuje u Biltenu br. 23 – prosinac 2011, gdje stoji kako banke derivatima skraćuju svoju relativno znatno dugu promptnu neto otvorenu poziciju (znatno veća potraživanja u švicarcima od obveza u švicarcima), koja je nastala zbog forsiranja kredita u švicarcima u razdoblju do 2007. te zbog male razine izvora u toj valuti. Što znači ta duga pozicija u švicarcima? To znači da su banke odobravale kredite u švicarcima, ali da nisu imali pokrivenu tu istu imovinu u obvezama u švicarcima, ali su derivatima valutno osigurali svoju imovinu. To potkrepljuje podatak da su banke na tečajnim razlikama u 2010. zaradile ogromnih 3,5 milijardi kuna, dok je gubitak na derivatima iznosio 3,3 milijardi kuna, odnosno prava zarada na tečaju je iznosila 176 milijuna kuna, a u 2011. 820 milijuna kuna! Sve je to tako, a možda i nije, jer iako su banke “morale” uključiti osiguranje, postoji mogućnost da su to iskoristili da njihove mamice u inozemstvu direktno ili posredno izvuku dobit.

U istom Biltenu br. 23. iz prosinca 2011. navodi se jedan veoma zanimljiv podatak: jedna velika banka je u prvoj polovici 2011. uzela kredit u švicarcima od većinskog stranog vlasnika radi poboljšanja valutne i ročne usklađenosti imovine i obveza, dok su derivatni instrumenti, koji su dotad korišteni u te svrhe, smanjeni. Naime, to se dogodilo prvi put u 2011. (u trenutku kada švicarac aprecira) kako bi se zadovoljila valutna usklađenost i omogućile potencijalne buduće čiste zarade na tečaju smanjujuću izloženost derivatima. Pa zar to nije špekulacija? Što je radio regulator u to vrijeme?

Spavači i dodavači

Boris Vujčić, guverner HNB-a, stalno se hvali da je upozorio na stanovit rizik kod kredita u švicarcima. Ali zar se monetarna politika vodi na polemičkim upozorenjima, dok postoje ljudi koji su direktno odgovorni za propuste? Tko treba regulatora koji će nakon katastrofe cendrati: “Ja sam vam to govorio!” Ako HNB nije mogla štititi tečaj prema franku, onda je jednostavno trebala te kredite zabraniti i ostati dosljedna i vjerodostojna. Nadalje, što je HNB radila kada su banke samovoljno, bez ikakvih opravdanih razloga povećavale kamatne stope. Na svim svjetskim tržištima referentne kamatne stope bile su na povijesno niskim razinama, zbog upumpavanja silnih sredstva u sustav, kako bi gospodarstva živnula. Gdje je bio HNB kada se pokazalo da devizne pozicije klijenata uopće nisu usklađene?

Dakle, tvrdnja Željka Ivankovića da su se banke zaduživale u švicarcima uopće ne stoji. To je potvrdio niz stručnjaka koji imaju uvid u referentne bilance. Banke su tada derivatima uskladile valutnu izloženost i vješto izbjegle zakonsku obvezu o valutnoj usklađenosti i to je jedna velika istina i tragedija. Sve se to može vidjeti u bilancama banaka. Nadalje, kada Ivanković govori o 17-18 milijardi kuna koje bi banke mogle izgubiti, onda valjda misli da bi banke upravo toliko mogle zaraditi na nesreći sirotinje! Kako kvalificirati izjavu Ivankovića o manjim kamatama na kredite s deviznom klauzulom u švicarskom franku? Kamate na “kredite u eurima” i “kredite u švicarcima” brzo su izjednačene. Deplasirano je reći da bi porezni obveznici sanirali štetu u slučaju pozitivnog ishoda tužbe Udruge Franak i Potrošača. Upravo su porezni obveznici sanirali banke prije njihove privatizacije i tako omogućili Ivankoviću i ekipi da slasno papaju šnicle.

Tvrtko Dolic/hu-benedikt.hr

Više od autora: tvrtkodolic.bloger.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save