U novoj globalizaciji nema mjesta za Crkvu
Svjetske korporacije i banke, da bi ostvarile što veći profit, na svom su putu spremne zgaziti države koje ne budu igrale po njihovim pravilima.
{jathumbnail off}Danas se događa jedna nova globalizacija u kojoj za sada nema mjesta za Crkvu, ali možda se situacija okrene pa Crkva kroz progone i križ postane istinski pobjednik u novom Božjem Kraljevstvu na zemlji.
U 932. broju Hrvatskoga slova od 1. ožujka objavljena su prilagođena i skraćena izlaganja mons. Mile Bogovića, Ivana Miklenića te Miroslava Akmadže s tribine ovoga tjednika od 14. veljače 2013. godine. Tema tribine je bila: Crkva u Stepinčevo vrijeme i danas. Kako se radi o nizu zanimljivih izlaganja, to imam potrebu podijeliti ih s vama. Biskup gospićko-senjski dr. Mile Bogović kazao je između ostaloga kako je Krist kao utemeljitelj Crkve krenuo od naroda. Nije uspostavio komunikaciju s predstavnicima države.
– Nije pregovarao ni s herodovcima, ni s predstavnicima Rimskoga Carstva. Jednostavno se družio s narodom bez posrednika. Iz naroda je izbacio nekolicinu i živeći s njima učio ih kako se treba odnositi prema Bogu te prema svakom čovjeku i ustanovama, pa i prema vlastima. Znakovito je da je sve tri godine svoga javnoga djelovanja posvetio odgoju, a ne nekoj znanosti – ustvrdio je biskup Bogović.
Dodao bih na njegove riječi i to kako ne samo da Isus nije svoj nauk širio preko državnika (političara), nego nije, kako biskup nagovijesti, ni preko znanstvenika, ali ni preko svećenika. On je odabrao skromne ribare, kako po općoj naobrazbi tako i po vjerskoj. Ni Gospa se u svojim ukazanjima u Lurdu, Fatimi, Međugorju i drugdje nije ukazivala ni doktorima znanosti, ni državnicima ni svećenicima, ni biskupima, nego djeci koja gotovo ni ne razumiju o čemu se radi. Čudna je ta Božja pedagogija. U prva dva stoljeća, nastavlja biskup Bogović, Crkva je bila Crkva siromašnih i mučenika. I tad je bila najjača. U to su vrijeme bogati i oni na vlasti bili izvan Crkve. Nakon 313. godine Crkva sve više dobiva potporu vlasti pa u nju ulaze i bogati i oni na vlasti. Tada se javljaju prvi crkveni redovi kao izraz odmaka od vlasti i bogatstva. U tom vremenu, tvrdi biskup Bogović, dolazi do dekadencije jer se u Crkvu ulazi u masama. Ne možemo ne povući paralelu s biskupovim promišljanjem pa ustvrditi kako nas ovo vrijeme mučenika podsjeća na vrijeme komunizma, a ova dekadencija na tzv. demokratske promjene 90-ih.
U komunističkom je vremenu, nastavlja biskup, Crkva bila siromašna i proganjana, ali blizu svoga naroda s kojim su svećenici dijelili dobro i zlo. Svećenici su uživali ugled u narodu. U demokratskom društvu kler je prisutniji u medijima i javnosti, dobiva mogućnost državne potpore kako za izgradnju crkva tako i škola i staračkih domova. „Previše se snage ulaže u materijalnu izgradnju, a premalo u duhovnu.“ To se odražava na povjerenje puka, koje je sve manje. Biskup podsjeća kako se od Voltairea javljaju pojedinačni i skupni glasovi kako je Crkva štetna za narod. Oni nisu iščezli ni danas pa tako imamo mnoge koji stalno viču kako Crkva živi na račun poreznih obveznika. Takvima je jako teško objasniti da je Crkva kroz čitavu povijest djelovala na opće dobro i korist svom narodu, jer takvi korijen vuku od prvoga čovjeka kojemu je poremećena spoznaja i razlikovanje dobra i zla – riječi su biskupa Bogovića. Biskup je na kraju zaključio kako je za Crkvu najbitnije da kler bude što bliže svome narodu.
Prof. dr. Miroslav Akmadža kazao je kako je Crkva bila najjača kad joj je bilo najteže. U komunističkim vremenima vlasti su nastojale smanjiti utjecaj Crkve na javnost pa su je gledale stjerati u sakristiju. Dodao bih kako je i danas taj trend prisutan, doduše ne tako očito, ali je jasno kako se pod idejom sekularizma želi Crkvi što više suziti prostor djelovanja. Glavni urednik Glasa koncila Ivan Miklenić tvrdi kako je sekularizam razdvajanje Crkve od društva, što postaje nova religija. Sve to ima za cilj uspostavu sinkretističkoga unitarizma što podrazumijeva iskorjenjivanje pojedinačnih religija i uspostavu jedne kontrolirane preko koje bi se objedinilo čovječanstvo. U toj religiji briše se razlika između Stvoritelja i stvorenoga, relativizira se Apsolutno, a apsolutizira relativno, tj. čovjek postaje božanstvo. Takav se čovjek mora osloboditi svih ovisnosti pa i bioloških, zamjećuje Miklenić. Dakle, bez obzira što si rođen kao muško ti ćeš se sam i slobodno odlučiti želiš li u životu biti muško ili žensko.
Globalizam zagovara slabljenje države i jačanje svjetskoga tržišta što implicira ‘smanjenje državnih jamstava socijalne sigurnosti radnika, kao što su minimalne plaće, radni i ekološki uvjeti, sigurnost radnoga mjesta i slično’ – tvrdi glavni urednik Glasa koncila. Dakle, svjetske korporacije i banke, da bi ostvarile što veći profit, na svom su putu spremne zgaziti države koje ne budu igrale po njihovim pravilima. Vratio bih se opet na izlaganje biskupa Bogovića koji je rekao da je 313. godine crkvenu slobodu povjesničar Euzebije smatrao kao pobjedu Božjega Kraljevstva na zemlji jer je iza Crkve stala i zemaljska vlast. Dodao bih ovim biskupovim riječima jedno svoje promišljanje. Iako je Crkva tada bila na neki način u službi jedne druge globalizacije, znamo kako je ono što se u srednjem vijeku događalo završilo za Crkvu neslavno. Danas se događa jedna nova globalizacija u kojoj za sada nema mjesta za Crkvu, ali možda se situacija okrene pa Crkva kroz progone i križ postane istinski pobjednik u novom Božjem Kraljevstvu na zemlji.
Autor: Josip Milić/dnevno.hr
