Karolina Vidović-Krišto primila nagradu Global Leadership Award

Srijeda, 3 travanj 2013 13:06
Written by: admin
Leave a reply

Novinarka i urednica HRT-a Karolina Vidović-Krišto, bila je u petak, 29. ožujka, 2013., kao jedna od dobitnica nagrade Global Leadership Award, na dodjeli spomenute nagrade za osobitu hrabrost i novinarski integritet.

{jathumbnail off}Ovu prestižnu nagradu, zajedno dodjeljuju Leadership Institute of Arlington Virginia, The Bow Group of the United Kingdom, The Howard Center – World Congress of Families i Institut de Formation Politique.

Nagradu su gdji Karolini Vidović Krišto predali, Morton Blackwell predsjednik Leadership Institute-a i Benjamin Harris-Quinney, čelnik Bow Group-e i Miguel Moreno, ravnatelj International & Government Training at the Leadership Institute.
Na gala večeri bilo je nazočno preko 100 sudionika, koji su predstavljali 26 zemalja od SAD-a, Francuske, Ujedinjenog kraljevstva, Danske, Hrvatske, Slovacke, Poljske do Bolivije, Mexica, Chilea, Nigerije, Kazahstana itd.
Poslanje The Leadership Institute-a jest povećati broj, te učinkovitost konzervativnih aktivista i lidera u sustavu javne politike. Da bi se ovo postiglo, Institut identificira, unovačuje i trenira konzervativno usmjerene pojedince i skupine.

On takodjer bira posebne osobe za lidere. “Dok se većina ljudi žali, ljudi poput Karoline su odlučili djelovati. Karolina je radila profesionalno, pa čak i pri napadu, opasnih lobističkih grupa i pojedinaca, kao istraživački novinar, osiguravajući ljudima cjelovitu istinu o temeljima modernog spolnog obrazovanja.” – stoji u priopćenju Instituta.

“Demokracija je temeljena na dobro informiranoj javnosti koja donosi objektivne odluke o smjernicama kamo bi se nacija trebala kretati. Karolinina pozitivna uloga je model za mlade Hrvate, koji će morati odlučiti, kojim putem Hrvatska treba nastaviti, te biti aktivni u definiranju i oblikovanju budućeg hrvatskog identiteta. Zahvaljujući Karolini i drugim hrabrima novinarima poput nje, ovakve objektivne rasprave će se nastaviti.” – završava priopćenje

A evo i reakcije gospodje Vidović-Kristo s fb-a:

29. ožujka, navečer, primila sam Global Leadership award, nagradu, međunarodnu. Ali je bio Veliki petak. I nisam bila u mislima, ni u molitvi, niti u tuzi, kao na Veliki petak. Bila je gala večera, oko mene stotinu ljudi iz 26 zemalja svijeta. Kao da nije Veliki petak. I nisam bila svoja. Vratila sam se u Zagreb, slavili smo Uskrs, družili s djecom. Sve nekako ubrzano, ali lijepo. Noćas sam otišla na Internet, facebook. I slučajno dođem do riječi što ih je napisao fra Ante Vučković, do stihova, ćaći. Objavljene u vrijeme kada sam primala nagradu. Nisam mogla spriječiti suze niti sam mogla prestati biti radosna. Iako tako duboko potresna, i puna tuge, ova pjesma je izvor radosti koja se polako i tiho poput lahora penje i raste, poput pogleda. Kao i za vrijeme boravka u Vukovaru svaki put, tako i čitajući Ćaći, uvjerih se da ljepotu u njezinom najširem obliku nigdje nećeš tako osjetiti kao na rubu plača.
I, zapravo, čitajući noćas ove riječi duboko sam proživjela sve ono što mi je jako nedostajalo svih proteklih dana – Veliki petak i Uskrs. Zahvaljujući tebi, fra Ante, i tvom tati.

Ćaći (by Ante Vučković (Bilješke) on 29. ožujka 2013 u 22:50)

To što gledam nisi ti.
Sve je isto, ali tebe nema.
I lice i ruke
i kosa i odijelo.
Sve je tvoje
kao što je uvijek bilo,
ali tebe nema.
Još jučer si me gledao.
Bio si sav u pogledu.
Onakav kakvog sam te oduvijek znao.
Vidio sam se u tvojim očima
i bio siguran da jesam i da ti jesi.
A sada? Gdje si sada?
Tvoje su oči vidjele mnogo toga.
S vremena na vrijeme ti bi mi poklanjao ponešto
od onog što si samo ti vidio i što bi čuvao za moje dolaske.
Kada bih s vrata vidio kako ti pogled raste,
znao sam da sam stigao doma
i da sam dobrodošao.
Tvoj je pogled bio širok i skroman.
Nisi žudio pod svaku cijenu vidjeti sve
pa je tvojim očima mnogo promaklo.
To sam učio s vremenom.
A kada bi me dočekao pogledom,
ti si uvijek bio ti što god da ti vidio ili previdio.
Gdje si sada?
Nema te.
Nema pogleda. Nema tebe.
Tvoje oči ne mogu više ni vidjeti ni previdjeti.
Gdje da te tražim kada te nema u očima?
Još jučer sam ti dodirivao ruku
i znao da dotičem tebe.
Isti dodir i toplina. Blizina.
Isti otkad znam za sebe.
I prije nego li sam otkrio sebe
pamtim tvoju ruku i blizinu.
Sada je opet dotičem, ali nema tebe.
Gdje si?
Gledam i dodirujem ovo tijelo.
Nekada je bilo tvoje.
Ovim si rukama radio za mene
i činio što moje nisu umjele.
Sada su nepomične.
Mrtve.
Ne poznaju me.
Kao da nisu tvoje.
A jesu.
Znam da jesu.
Mora da su tvoje.
Tvoje su.
A ti? Gdje si ti?
Kako si se povukao iz svoga tijela?
Komu si ga ostavio?
Kako li je samo pusto bez tebe!
Zatvorim oči pa ih opet otvorim.
Gledam.
Što vidim kada tebe nema?
Zatvorim oči pa molim.
Mucam. Tapkam. Sanjam.
Kad me jednom Učitelj dovede k tebi,
opet ćeš me pozdraviti pogledom što raste, zar ne, ćaća?
Ruke će nam se raširiti u zagrljaj
i ja ću znati: stigao sam kući.
Tada ćeš mi darovati ponešto od onoga što sada gledaš
i učiti me što tada ne budem znao.
A potom ćemo se nas dvojica,
ćaća, ti i ja,
smjestiti u Učiteljevo svjetlo
i zajedno s njime dočekivati ostale.