Julius Evola: Američka civilizacija (1945.)
Uvodni proslov: Julius Evola, talijanski filozof, ezoterist i slikar. Jedan od ključnih tradicionalističkih filozofa. Iako se Evolu smatra bliskim fašizmu, on se prema njemu odnosi kritički s tradicionalističkih pozicija.
U ovom teksu kritički se osvrće na američku civilizaciju, njezin mehanički način funkcioniranja, konformizam, moral; te zaključuje da američka civilizacija predstavlja primjer raspada i regresije. Tekst je napisan u godini završetka Drugog svjetskog rata i Evola još tada predviđa amerikanizaciju Europe.
AMERIČKA CIVILIZACIJA
{jathumbnail off}Nedavno preminuli John Dewey pozdravljen je od američkog tiska kao najreprezentativnija osoba američke civilizacije. Ova ocjena je sasvim ispravna. Njegove teorije u potpunosti predstavljaju viziju čovjeka i života koji je premisa amerikanizma i njegove „demokracije“.
Bit teorije je sljedeća: Svatko može postati ono što on želi, u granicama tehnoloških sredstava koje su mu na raspolaganju. Isto tako, osoba nije ono što je po svojoj pravoj prirodi, pa stoga ne postoje stvarne razlike među ljudima, samo razlike u njihovim kvalifikacijama. Prema toj teoriji svatko može biti tko god poželi, samo ako se zna za to obučiti.
To je očit slučaj samoizgrađenog čovjeka, u društvu koje je izgubilo svaki smisao za tradiciju, ideja osobnog uvećanja se proširuje u svaki aspekt ljudske egzistencije jačajući egalitarnu doktrinu čiste demokracije. Ako se temelji takvih ideja prihvate, tada sva prirodna raznolikost mora biti napuštena. Svaka osoba može pretpostaviti da posjeduje potencijal svakog drugog i pojmovi „superioran“ i „inferioran“ gube svoje značenje, svaka ideja distance i poštovanja gube značenje, svi životni stilovi su otvoreni za sve. Svim organskim konceptima života Amerikanci suprotstavljaju mehanicističku koncepciju. U društvu koje je krenulo od nule, sve ima karakteristiku da bude proizvedeno. U američkom društvu nastupi su maske a ne lica. U isto vrijeme, zagovornici američkog načina života su neprijateljski raspoloženi prema osobnosti.
Američka „otvorenost“, koja se ponekad navodi u njihovu korist, samo je druga strana njihove unutrašnje bezobličnosti. Isto vrijedi i za njihov „individualizam“. Individualizam i osobnost nisu jedno te isto, prvo pripada bezobličnom svijetu količine, a drugo svijetu kvalitete i hijerarhije. Amerikanci žive opovrgavajući kartezijanski aksiom „Mislim, dakle postojim“. Amerikanci ne misle, no ipak postoje. Američki „um“, djetinjast i primitivan, nema karakterističan oblik, te je zato otvoren za sve vrste standardizacija. U superiornoj civilizaciji, kao što je na primjer bila Indo-Arijska, biće koje je bez karakterističnog oblika ili kaste(u izvornom smislu riječi), čak da je i službenik ili sluga, postao bi izgnanik i lutalica. U tom smislu Amerika je društvo izgnanika i lutalica. Postoji uloga za njih. A to je biti podvrgnut bićima čiji je oblik i čiji su unutrašnji zakoni precizno definirani. Umjesto toga moderni izgnanici nastoje biti vladajući sebi i teže ostvarenju svoje vlasti globalno.
Postoji popularno shvaćanje o Sjedinjenim Državama kao „mladoj naciji“ s „velikom budućnošću pred sobom“. Očiti američki nedostaci zatim su opisivani kao „pogreške mladosti“ i „bol odrastanja“. Nije teško zapaziti da mit o „progresu“ igra velik dio u toj prosudbi. Prema ideji da je sve novo dobro, Amerika ima povlaštenu ulogu među civiliziranim nacijama. U Prvom svjetskom ratu SAD je intervenirao u ulozi „civiliziranog svijeta“ par excellence. „Najnaprednija“ nacija ima ne samo pravo, nego i obvezu da se miješa u sudbine drugih naroda. Struktura povijesti je međutim ciklička, a ne evolucionarna. Daleko od toga da je slučaj da su nove civilizacije nužno i „superiorne“. One mogu zapravo biti senilne i dekadentne.
Postoji nužna podudarnost između najnaprednijih faza povijesnog ciklusa i najprimitivnijih. Amerika je tek završna faza moderne Europe. Guenon je nazivao SAD „dalekim zapadom“ u pripovjedačkom smislu, da Sjedinjene Američke Države predstavljaju reductio ad absurdum od negativnih i najsenilnijih aspekata zapadne civilizacije. Ono što u Europi postoji u razrijeđenom obliku se veliča i koncentrira u Sjedinjenim Američkim Državama, pri čemu se to otkriva kao simptom raspada te kulturne i ljudske regresije. Američki mentalitet može se jedino tumačiti kao primjer regresije, što se iskazuje u mentalnoj atrofiji prema svim višim interesima i nerazumijevanju više senzualnosti. Američki um ima ograničene horizonte, on se ograniči na ono što je neposredno i jednostavno, uz neizbježnu posljedicu na sve učini banalnim, osnovnim i izravnanim do dna, dok se ne liši svakog duhovnog života. Život po sebi, u američkom smislu, jest potpuno mehanistički. Svijest „Ja“ u Americi pripada u potpunosti fizičkoj razini egzistencije. Tipičan Amerikanac nema duhovnih dilema niti komplikacija, on je „urođeni“ priključak i konformist.
Primitivan američki um može se samo naoko usporediti sa mladim umom. Američki um je značajka regresivnog društva, koje sam već spomenuo.
Američki moral
Mnogo hvaljen seksipil američkih žena potječe iz filmova, razna mišljenja i pridodane pohvale, puka su fikcija. Najnovija medicinska istraživanja u SAD-u pokazala su da je 75% mladih žena bez snažnog seksualnog osjećaja i umjesto da zadovoljavaju svoj spolni nagon, one narcisoidno traže zadovoljstvo u egzibicionizmu, taštini te kultu fitnesa i zdravlja u sterilnom smislu. Amerikanke su „lake“ za muškarca koji vidi cijeli seksualni proces kao nešto izolirano, time ga one čine dosadnim i suhoparnim, na razini prosjeka. Prema tome, nakon što momak djevojku odvede u kino ili na ples, u dobrom je američkom maniru da se djevojka zatim podaje da bude ljubljena . Amerikanke su karakteristično frigidne i materijalističke. Čovjek koji je krenuo na „svoj životni put“ s Amerikankom, je pod materijalnom obavezom prema njoj. Žena je već svoju materijalnu obvezu ispunila. Uslugu. U slučaju razvoda američki zakon nadmoćno favorizira ženu. Amerikanke će se veoma spremno razvesti kada ugledaju povoljnu priliku. Često je slučaj da se u Americi žena udaje za jednog muškarca i već se zaručuje za drugog, budućeg supruga, muškarca s kojim se planira vjenčati nakon profitabilnog razvoda.
„Naši“ američki mediji
Amerikanizacija u Europi široko je rasprostranjena i očita. U Italiji je to fenomen koji se brzo razvija u poslijeratnim godinama, a uzet je u obzir kod većine ljudi, ako ne i s entuzijazmom, barem kao nešto prirodno. Nedavno sam pisao o dvije velike opasnosti koje prijete Europi – Amerikanizam i Komunizam – ova prva je više podmukla. Komunizam ne može biti problem osim u brutalnom i katastrofalnom obliku izravnog uzimanja vlasti od strane komunista. S druge strane Amerikanizam napreduje posredstvom postupne infiltracije , izazivajući promjene mentaliteta i običaja što izgleda bezopasno po sebi, ali završava u suštinskoj izopačenosti i propadanju, protiv čega se nemoguće boriti, osim unutar sebe. S poštovanjem prema unutrašnjoj opoziciji, većina Talijana izgleda nemoćna. Zaboravljajući vlastitu kulturnu baštinu, olako se okreću Sjedinjenim Američkim Državama kao da traže roditeljsko vodstvo u svijetu. Tko želi biti moderan mora se mjeriti prema američkom standardu. Žalosno je svjedočiti da europska država samu sebe tako ponižava. Štovanje Amerike nema nikakve veze s kulturnim interesima prema kojima drugi ljudi žive. Naprotiv, servilnost prema SAD-u vodi pojedinca da pomisli da nema drugog vrijednog načina života za razmatranje.
Naše radio usluge se amerikaniziraju, bez ikakvih kriterija superiornosti ili inferiornosti samo slijede moderne teme trenutka i tržišta, što se smatra „prihvatljivo“ – prihvatljivo, to znači, za amerikanizirani dio naroda, koji je ujedno najviše izrođen. Mi ostali smo uvučeni u tu brazdu. Čak je i stil izvještavanja na radiju postao američki. „Tko nakon slušanja američkog radio programa može suzbiti jezu kad se govori da je jedini bijeg od komunizma postati amerikaniziran?“ To nisu riječi nestručnjaka nego američkog sociologa Jamesa Burnhama, profesora na sveučilištuPrinceton. Takva prosudba jednog Amerikanca trebala bi natjerati talijanske radio postaje da se zacrvene od srama.
Posljedica od „izgradite vlastitu“ demokraciju je intoksikacija većeg dijela populacije koji nije sposoban sam rasuđivati, kada nije vođen snagom i idealima, previše lako gubi osjećaj vlastitog identiteta.
Industrijski poredak u Americi
U svom klasičnom proučavanju kapitalizma Werner Sombart sažeo je kasniju fazu kapitalizma u izreku: «Fiat producto, pareat homo». U svojoj ekstremnoj formi kapitalizam je sustav u kojem je muška vrijednost procijenjena isključivo u smislu proizvodnje robe i izuma sredstava za proizvodnju.Socijalističke doktrine su izrasle iz reakcije na nedovoljnu ljudsku obzirnost ovog sustava.
Nova faza je započela u SAD-u gdje je došlo do porasta kamata u tzv. radničkim odnosima. Naizgled, činilo se da je to označilo napredak, no u stvarnosti je to štetan fenomen. Poduzetnici i poslodavci shvatili su važnost «ljudskog faktora» u učinkovitom gospodarstvu i da je pogreška zanemariti pojedinca koji je uključen u industriju: njegove motive, njegove osjećaje, njegov radni dan. Prema tome cijela škola proučavanja međuljudskih odnosa u industriji je odrasla, utemeljena na behaviorizmu. Studije kao Međuljudski odnosi u industriji od B. Gardnera i G. Moora pružile su sitnu analizu ponašanja zaposlenika i njihovu motivaciju s preciznim ciljem definiranja najboljeg načina otklanjanja svih faktora koji mogu spriječiti maksimilizaciju proizvodnje.
Neke studije svakako ne dolaze iz proizvodnje nego iz menadžmenta, poticanog stručnjacima različitih zanimanja. Socijaloške istrage idu daleko do analiziranja zaposlenikovog društvenog ambijenta. Ta vrsta studija ima praktičnu svrhu: održavanje psihološkog zadovoljstva zaposlenika važno je koliko i fizičkog. U slučajevima u kojima je radnik vezan za monoton posao u kojem rad ne zahtijeva mnogo koncentracije, studije će skrenuti pozornost prema «opasnosti» da radnikov um može odlutati u smjeru koji može eventualno loše utjecati na njegov stav prema poslu.
Privati životi zaposlenika nisu zaboravljeni, zato raste tzv. zaposleničko savjetovanje. Stručnjaci su pozvani rastjerivati tjeskobu, psihološke poremećaje i neprilagođene komplekse, čak do mjere davanja savjeta u vezi osobnih problema.
Ni u kojem pogledu to se ne tiče duhovnog poboljšanja ljudskog bića ili bilo kakvih stvarnih ljudskih problema, onako kako bi to Europljanin shvatio u ovom „vremenu ekonomije“. S druge strane željezne zavjese čovjeka se tretira kao tegleću zvijer i njegova pokornost je očuvana terorom i glađu. U Sjedinjenim Američkim Državama čovjek je također viđen samo kao čimbenik rada i potrošnje, njegov unutrašnji život je zanemaren i svaki faktor njegovog postojanja je sveden na isti završetak. U «Zemlji slobodnih» kroz svaki medij čovjeku se govori da mora dosegnuti stupanj sreće do sada nedosanjane. On zaboravi tko je, otkuda dolazi i uzmiče sadašnjosti.
Američka «demokracija» u industriji
Postiji značajan porast nepodudarnosti u Sjedinjenim Američkim Državama između prevladavajuće političke ideologije i učinkovite gospodarske strukture države.
Velik dio proučavne teme je predstavljen kroz “morfologiju poslovanja”. Studije potkrepljuju da je američko poslovanje (business) daleko od organiziranosti koja se podudara s demokratskim idealima američke promidžbe. Američko poslovanje ima piramidalnu strukturu. Oni čine vrh jasne hijerarhije.
Krupnim kapitalom se vodi na isti način kao i vladinim ministarstvima, a i organizacija ide po sličnim linijama. Oni imaju usklađena i koordinirana tijela koja razdvajaju poslovne vođe i mase zaposlenika. Radije neka postane fleksibilnija u socijalnom smislu, upravljačka elita postaje više autokratska nego ikad – nešto što nije nepovezano s američkom vanjskom politikom.
Ovo je kraj još jedne američke iluzije. Amerika „zemlja mogućnosti“ gdje svaka mogućnost postoji za osobu koja je može dohvatiti, zemlja gdje se svako iz prnja može dići bogatstvu. U početku je bila „otvorena granica“ za sve da prijeđu preko. Ta granica je zatvorena i „nova granica“ je postalo nebo, neograničen potencijal industrije i trgovine. Kao što su Gardner, Moore i mnogi ostali pokazali, to također više nije neograničeno i prilike se smanjuju. Obzirom na sve veću specijalizaciju rada u proizvodnom procesu i veći naglasak na ‘kvalifikacije ‘, čini se očitim da Amerikanci – da će njihova djeca ‘ići dalje’ nego što su oni- to za mnoge ljude više nije očito uopće. Tako je to u takozvanoj političkoj demokraciji Sjedinjenim Američkim Državama, sila i snaga u zemlji, tj. industrija i ekonomija postaju sve nedemokratskije. Onda nastaje problem: treba li stvarnost biti prikladna ideologiji ili obratno? Donedavno sveobuhvatno potražnja bila je negdašnji pravac djelovanja, plač izbija pri povratku u pravu Ameriku sa slobodnim poduzećima i slobodnim pojedincima pod kontrolom Centralne vlade.
Međutim postoje također i oni koji bi preferirali ograničenu demokraciju, da bi prilagodili političku teoriju ka komercijalnoj stvarnosti. Kad bi se uklonila maska američke demokracije, postalo bi jasno u kojoj je mjeri demokracija u Americi(a i drugdje) samo instrument oligarhije koja slijedi metodu “indirektne akcije” jamčeći mogućnost zloupotrebe i prijevare naveliko i to onih koji prihvaćaju taj hijerarhijski sustav jer ga smatraju pravednim. Ta “dilema” demokracije u Sjedinjenim Državama mogla bi jednog dana pokrenuti zanimljiv razvoj događaja.
