Svjetski rat gledatelja
Jedan od načina kojim možete utjecati na kolektivni stav ljudi jest ponavljanje neke ideje unedogled. Drugi način je učiniti određenu ideju tobože općeprihvaćenom i praviti se kao da se radi o činjenici koju svi „znaju“ a vi, ako mislite drugačije, ste iznimka i trebate malo bolje razmisliti (ili ste „izlječivi“ ili vam je mjesto u „Bizantu“).
{jathumbnail off}Umjetnička djela poput filma idealna su platforma za odašiljanje ideja i utjecaja na kolektivna uvjerenja. Naravno da se radi o postupnom procesu jer bi se u protivnom namjera razotkrila i stvar bi propala. Svako malo, a ne možete mi reći da to ne primjećujete, smo svjedoci određenog pomicanja granica u svim sferama naših života. U ekonomiji, zakonima, u marketingu, u tzv. prihvatljivom pogledu na svijet (kojem nas se uči, in-formira) Primjerice, reklame su sve drskije, pop glazba sve manje slušljiva i spotovi puni sumnjivih simbola, filmovi (a naročito crtići za djecu) sve udaljeniji od stvarnosti i prikazuju jednu vrstu pomaknute zbilje. Nije nam puno toga jasno ali primjećujemo neke čudne zakonitosti kako dolaze na naše ulice i ulaze nam u domove i u glave. Politička korektnost je jako oružje u razlučivanju dopuštenog od nedopuštenog.
Neki će reći da je konačan cilj i svrha svega toga gomilanje novca i moći ili pak zaštita prava manjina. U određenoj mjeri je to istina. To je jedna razina tumačenja i bila bi dovoljna kad ne bi između redaka (ili kadrova filma) iščitavali jedan misaoni i emotivni inženjering na djelu. Bojno polje stoga nije na ekranu već u našim glavama. Naše misli i stavovi najvrjednija su roba.
Kao primjer za ove tvrdnje pozabavimo se filmom Svjetski rat Z koji ovih dana okupira naša kina i otupljuje našu kritičnost.
Ljudi žohari
Film World War Z ili u prijevodu Svjetski Rat Zombija više izgleda kao reklama Svjetske zdravstvene organizacije i desenzibilizacija gledatelja za tzv. martial law na ulicama svjetskih metropola nego kao punokrvni film o zombijima, jer da bi on to bio potrebno je da sadrži neku dublju poruku, premisu gdje su zombiji samo metafora jednog ulomka stvarnosti oko nas ili možda kritika jednog nepravednog društvenog uređenja. Zombi film funkcionira ukoliko nas sami zombiji potiču na dublje promišljanje situacije u kojoj se nalazimo ili je osvrt na političku situaciju ili njena kritika. Njihov strašan izgled i jeza koja obuzima gledatelje samo je začin i omot u kojem se nalazi vrjedniji sadržaj. Bez toga je samo isprazno jurcanje ulicama i polijevanje kamere krvlju prestravljenih žrtava.
Ljudi su u filmu prikazani kao nametnici, to možete vidjeti i u traileru za film, kada se kao rijeka slijevaju ulicama Jeruzalema ili penju na njegove zidine dok ih helikopteri koji kruže rešetaju iz strojnica. Impresivan prizor. Međutim ono što je posljedica tog odmaka od konkretno ljudskoga i promatranja ljudi kao hrpe nametnika gdje navijamo da ih helikopter što više „skine“ i da glavni junaci ostanu na životu je naša ravnodušnost i nutarnja apatija za konkretne osobine čovjeka. To više nisu ljudi nego hrpa insekata. Većina stanovnika zemlje je pretvorena u zombije. Gledatelj se poistovjećuje s njima? Nikako, već navija za multipraktičnog Brada Pitta (brada-Pitt) koji spašava sebe i ostatak nezaraženoga svijeta.
Nešto slično kao u filmu Agora, (bio je nedavno na jednoj od „naših“ TV postaja) koji otvara mnoga pitanja i sugerira pogrešne zaključke falsificirajući povijesne činjenice i u kojem kamera u mnogo navrata svojim kretanjem sugerira „mravlju“ perspektivu ljudi dok mudrost zadržava odmak i promatra sve s visine oblaka i još više. Ovdje imamo nešto slično. Desenzibilizaciju za konkretno ljudsko, ljudi su nametnici i trebamo ih se riješiti. Ionako ih ima previše. Teoretičari urote bi ovdje vidjeli jednu sliku ljudi kakvu zadržavaju političke elite i polutajna društva. Broj ljudi je dakle prevelik i trebamo shvatiti da se treba nešto učiniti da se naš broj smanji jer ćemo inače ugroziti sami sebe i mnogi će od nas izginuti. Dakle, za naše je dobro da nas je manje odnosno da nas nema. Toliko.
Srećom, vojska je na ulicama
Jedini spas, ili barem odgoda sigurne smrti i pretvaranje u zombije, su odredi vojske na ulicama. Gledatelj odahne kad ih vidi jednako kao što odahnu i prosvjednici u gradovima diljem svijeta kad ih njihove stvarne kolege batinaju ili gaze automobilima. Slika policije odnosno vojske na ulicama desenzibilizira i navikava gledatelja odnosno počinjemo se pitati je li možda ta policija s puškama na ulici zaista potrebna, treba li nam da nas zaštiti, ima li pravo masa ljudi na ulicama protestirati i tražiti svoja prava. U filmu imamo krvožedne zombije koji skaču na vas i grizu vam vratove. Ne vidim drugi ključ iščitavanja simbolike zombija osim da nam suptilno sugerira koja je prava strana zakona a koja je kriva, koja štiti red a koja je nasilna i rušilačka. Komentatori ovog filma ne mogu izbjeći povezivanje sa političko-socijalnim stanjem u svijetu. Film je uvijek i poruka, neka vrsta reklame ili čak propagande a ne samo priča i zabava. On će na nas djelovati, htjeli mi to ili ne. U nama će suptilnu promjenu učiniti pa kada se upale svjetla u kinu za jedan maleni postotak smo drugačiji, nešto smo usvojili, naučili. Dva sata gledanja kako vojska na ulicama pokušava uvesti red protiv hordi podivljalih „bivših“ stanovnika velegrada svakako ne može štetiti ako ste na vlasti i imate protiv sebe gomili prosvjednika koji su dovedeni u težak materijalni položaj i traže svoja prava. Što napravit? Okrenuti ih protiv samih sebe. Neka shvate da su možda sami krivi.
Ovo nije film za odrasle kritične gledatelje nego za mlade i djecu. Kao i većina onoga što se radi u Holywoodu odnosno onoga što proizvodi industrija zabave koja stoji u bliskoj i naoko nepostojećoj vezi s vlasti i stvarnim centrima moći. U glazbenoj industriji imamo hrpu primjera „reklame“ policijske države. Djecu treba navikavati odmalena što ih čeka. (Pogledajte primjerice spot za pjesmu „No Church in the Wild“ čiji su autori Jay-Z i Kanye, ili „Never Close Our Eyes“ od Adama Lamberta ili „Part of Me“ od Katy Perry koji odlično funkcionira kao poziv „I want you“ u vojsku ili „Sixth Sense“ grupe Brown Eyed Girls sa svojim prikazom policijske države, i hrpe drugih spotova, videa, pjesama koje svojom porukom pripremaju mladi naraštaj da ne pitaju puno, da budu poslušni, da se naviknu na policiju na ulicama, da znaju gdje im je mjesto… ps buntovništvo i privid slobode prikazan kroz raspojasanost i nepostojanje moralnih granica i čvrstih normi samo je podignuta magla unutar koje se događa prava maipulacija.)
Kamera glavu čuva
Nekom slučajnosti u filmu se pojavljuju i kamere kao jedan od sporednih uloga (ili da kažem statista) i one pomažu glavnom junaku da se spasi. Što je tu čudno? Pa ništa ako ne uzmete u obzir da film nikad nije samo naivno ispričana priča nego i fino umotana poruka gledateljima. Ulice svjetskih metropola su pune kamera i svakih ih je danom sve više. Moramo dati dio slobode i privatnosti da bi zauzvrat dobili više sigurnosti, stara je poslovica svih distopičara od Aldousa Huxleya do Georgea Orwella na čijoj rodnoj kući sada stoji kamera i snima prolaznike. Za njihovu sigurnost. Kako učiniti da se ljudi naviknu na takvo stanje i da je prihvate? Pa ne možemo ništa učiniti preko noći al svakako jedan holivudski blockbuster neće odmoći. Opet ovdje spominjem i mnoštvo glazbenih spotove na mtv-u i drugdje gdje traje isti princip. Pretjerujem? Nadam se da jesam.
I, zaboravio sam spomenuti, uzrok virusa u filmu je nepoznat ali se sugerira da bi to mogla biti priroda sama, koja je najveći „serijski ubojica ljudi u povijesti“. Odlično skretanje pozornosti, vjerojatno bi da je pustimo na miru uzgojila i atomsku bombu. Spasitelj čovječanstva je s druge strane poznat, to je Svjetska zdravstvena organizacija. Fino se uklopilo u cjelokupnu priču.
Dozvoljena (kontrolirana) kritičnost
Kroz koje god naočale gledali film (inače 3d, u kinu dobijete naočale i izgledate kao zombij) činjenice ostaju. Jedni će ih tumačiti na jedan način, drugi na neki drugi. Recimo da nije postojala nikakva smišljena namjera za ništa od ovoga što sam ja ovdje naveo nego da se takav zaplet jednostavno uklopio u radnju filma a da su motivi nasumice uzeti iz svijeta u kojem živimo i upotrebljeni za radnju filma. U redu. Ali i tada ostaje činjenica da sve što smo vidjeli u filmu na gledatelja i dalje djeluje, ostavlja trag. U ovom slučaju smanjenje kritičnosti za policijsku državu i opravdavanje vojske na ulicama koja se bori protiv podivljalih manijaka, desenzibilizacija za postavljanje kamera jer su potrebne za našu sigurnost, shvaćanje ljudi kao hrpe štakora koji se veru po zidinama naše sigurnosti i koje treba dovesti u red helikopterima, bombama i strojnicama, te Svjetske zdravstvene organizacije koje je spasitelj čovječanstva i koja zna kako nas spasiti od nas samih. Možda mikročipiranjem?
Implikacije ovakva iščitavanja filma su duboke i za sobom povlače razne zaključke. Danas se ljudi trebaju ispričavati unaprijed ako će javno reći nešto protiv glavne struje koju čini poveznica mediji-politika-vojska. Dodajmo tu i Svjetsku zdravstvenu organizaciju. Klonimo se ikakva etiketiranja i pokušajmo stvari promatrati svježim pogledom, kritično. Prevelik je ulog u igri da bi stvari shvaćali olako i da ne bi barem ostavljali mogućnost drukčijeg tumačenja. U ovakav film su uloženi veliki novci i oni se trebaju vratiti. To je jedna razina tumačenja. Al kao i mediji u hrvatskoj, nisu tu da bi se prodavali nego da bi nama prodavali priču koji vlasnik tih medija želi podvaliti. Čitajmo podtekst, poruku koja stoji iza stvari. (Nedavno mi je jedna poznanica rekla kako se ona ne dozvoli manipulirati i da zato ona pročita cijeli članak na portalu a ne samo naslov. Morao sam se suzdržavati da se ne nasmijem.)
Ovaj film, kao uostalom većina holivudski uradaka, koristi tzv dozvoljeno kritiziranje. Selektivna kritičnost odnosno usmjerenost naše kritike prema meti koju su nam predstavili kao objekt naših primjedbi dok ne primjećujemo i toleriramo ono što su nam rekli da treba tolerirati. Naš televizijski i novinski prostor pun je takvih primjera. Sjetimo se samo kako se stav jedne čitave nacije može mijenjati kontinuiranim i agresivnim uplivom ideja na naše male ekrane, reklamne prostore i radijske frekvencije. Uče nas što je dozvoljeno a što nije, što smijemo a što ne. Koji je dozvoljeni stav a koji nepoželjan i pogrešan. Kao dozvoljeni prosvjed na nekom ograđenom prostoru predviđenom za to (ili na pustom otoku, u šumi ili u grotlu vulkanu…) zbog čega sami prosvjed gubi svoj smisao i ovaj nam film daje naslutiti s koje strane barikade nam je zapravo mjesto i što nam je dozvoljeno.
Čini mi se da film nema drugu poruku nego da učini mali korak naprijed u tome da nas navikne na neko novo društveno uređenje. Jasno da se film može iščitavati pod više ključeva (ovo uostalom nije filmska kritika) ali sva ostala tumačenja mi se čine prejednostavna zbog toga što je kao film WWZ osrednji uradak, spektakl, u određenom smislu podilažanje mlađoj publici… uvijek će ga biti zabavno pogledati ali on služi samo za zabavu. I za podastiranje nekoliko porukica.
Ne želim razbiti romantiku i čaroliju filma, koja postoji. Ali zadržati se samo tu, prenaivno je. Zadržimo kritičnost, makar zbog toga odselili u Bizant ili Špičkovinu.
Stanko Stojić/hu-benedikt.hr
