Hoće li u unakrsnoj borbi imperijalista hrvatskom narodu svanuti sloboda
Neoliberalna doktrina rezultirala je u Europi povećanjem dominacije razvijenih i nejednakošću između država članica ali i nejednakošću unutar gotovo svake države.
Pokazala se kao idealan način za novi tip neokolonijalnog gospodstva ekonomske naravi koji nastoji redizajnirati i održati štetne i moralno nedopustive odnose podčinjenosti i svekolike zavisnosti.
{jathumbnail off}“Nevidljiva ruka Adama Smitha“, koja je postala osnova za nastanak laissez-fairea ekonomske filozofije ( nemiješanje države u privredne poslove tj slobodno djelovanje tržišta), vladala je do prve velike krize iz tridesetih godina prošlog stoljeća. Upravo ta velika kriza označila je kraj vladavine nesputanog liberalizma. Do tada je liberalna politika laissez-fairea bila veoma popularna među ekonomistima, no zbog krize katastrofalnih razmjera ta doktrina nesputanog slobodnog tržišta je odbačena, jer su njezine slabosti postale više nego očigledne.
Bio bi to i kraj kapitalizma i kapitalista da nije bilo spasitelja J. M. Keynesa i njegove “vidljive ruke“. J.M. Keynes je engleski ekonomist, zagovornik državne intervencije u privredi s ciljem sprječavanja negativnih efekata recesije i depresije. On je u potpunosti objasnio što se događalo u tadašnjoj ekonomiji i kako izbjeći tadašnju depresiju i kako je izbjeći za buduća vremena. Nakon velike krize učinjena je reforma kapitalizma u izrazu “društva blagostanja“. “Nevidljivu ruku A. Smitha“ zamjenjuje “vidljiva ruka J.M.Keynesa“.
Nastupa doba državnog intervencionizma, koje je trajalo sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća. Odbacuje se nesputani laissez-fair. Glavna poruka Keynesove Generalne teorije bila je da je nužno potrebno odbaciti iluziju kako u kapitalizmu postoji mehanizam koji automatski osigurava punu zaposlenost ljudskih i materijalnih resursa.
Ukratko, Keynes je smatrao, da se nacionalni interesi mogu bolje ostvariti “inteligentnom državnom politikom, nego oslanjanjem na slijepe snage tržišta“. Da privatne prosudbe i privatni interesi ne mogu adekvatno zadovoljiti potrebe zajednice. Da jedini lijek za nezaposlenost nije sniženje nadnica. Sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća relevantno pitanje ekonomske teorije i prakse nije bilo jeli uloga države u ekonomskom životu poželjna ili ne, nego koji je optimalan odnos između funkcioniranja države i tržišta.
| Unatoč evidentnim svim prednostima moćnici svjetskog kapitala i kapitalizma olako su napustili Keynesovu ekonomsku filozofiju koja je svojedobno spasila kapitalizam i kapitaliste i zdušno prigrlili model ekonomskog neoliberalizma i premda je već bilo opće-poznato da je upravo taj ekonomski model(nevidljiva ruka A. Smitha)tridesetih godina prošlog stoljeća doveo cijeli svijet do katastrofalne krize. |
Tako je tijekom dugog niza poslije kriznih godina dominirala Keynesianska ekonomska doktrina. To je vrijeme procvata društva blagostanja. Ta doktrina pokazala je i potvrdila velike prednosti toga društveno-ekonomskog i političkog modela za razvoj dugoročno stabilnih odnosa rada i kapitala što predstavlja jedan od bitnih segmenata i održivog i stabilnog ekonomskog razvoja, a može se reći i održivog i stabilnog mira u svijetu- govore ekonomski analitičari i stručnjaci.
(Ne)opravdano napuštanje Keynesianske ekonomske doktrine
No unatoč evidentnim svim prednostima moćnici svjetskog kapitala i kapitalizma olako su napustili Keynesovu ekonomsku filozofiju koja je svojedobno spasila kapitalizam i kapitaliste i zdušno prigrlili model ekonomskog neoliberalizma i premda je već bilo opće-poznato da je upravo taj ekonomski model(nevidljiva ruka A. Smitha)tridesetih godina prošlog stoljeća doveo cijeli svijet do katastrofalne krize.
Danas opet vlada nevidljiva ruka A. Smitha. Opet se protura teza o tržišnom mehanizmu, o savršenom djelovanju “nevidljive ruke“ o automatskom uspostavljanju ravnoteže i o postizanju optimalnog učinka, iako je i danas, kao što je bilo i prije, potpuno jasno da to nije istina i da su nedostaci evidentni da upravo država može odigrati bitnu ulogu u usklađivanju i otklanjanju nedostataka tržišnog mehanizma, osobito u osiguravanju potrebnog stupnja socijalne pravde i na ekološkom planu, odnosno u osiguravanju pravednog i humanog društva i u očuvanju ekološke ravnoteže.
Osobiti nedostatak savršenog djelovanja tržišta i danas se očituje u visokoj nezaposlenosti. No tržišni mehanizam koji djeluje uvijek savršeno nije uzrok nezaposlenosti, već su nezaposlenosti jedini razlog visoke nadnice, a jedini lijek za smanjenje nezaposlenosti je, opet, sniženje nadnica, što će, po zagovornicima neoliberalizma, povećati potražnju za radnom snagom i tako smanjiti stopu nezaposlenosti. Po tom modelu, koji je danas i teoretska osnovica MMF-a, a koji se danas naziva tržišni fundamentalizam, problem nezaposlenosti nije uzrokovan nesavršenim djelovanjem tržišta tj. nevidljive ruke, nego državnim intervencijama koje opterećuju i remete djelovanje tržišta, kao i pritiscima sindikata na održavanju neopravdano previsokih plaća. Međutim, suprotno tome, dokazuje se da i u uvjetima slobodnog i veoma kompetitivnog tržišta može postojati visoka nezaposlenost. Naime, najdramatičniji nedostaci tržišnog mehanizma manifestiraju se, opet, u obliku periodičnih recesija i kriza, zbog kojih upravo milijuni radnika ostaju bez posla, a velik dio proizvodnih kapaciteta ostaje neiskorišten.
Slučajnost?
Danas je sasvim jasno da se napuštanjem Keynesove ekonomske filozofije napustila i ideja društva blagostanja čija je idila počela jenjavati već početkom retrogradne reforme istinskog društva blagostanja osamdesetih godina prošlog stoljeća. Ta retrogradna reforma društva blagostanja u dominaciju modela ekonomskog neoliberalizma događa se upravo usporedo s tranzicijom zemalja izašlih iz komunističkog mraka i beznađa. Slučajnost ?
Zemljama u tranziciji na putu iz socijalizma u kapitalizam-u društvo blagostanja pomoći će najbolje “nevidljiva ruka“ koja će dovesti do optimalne alokacije resursa, do dugoročno održiva razvitka, do najveće proizvodnje, izvoza, zaposlenosti i do povećanja standarda njihovih građana. No kako bi nevidljiva ruka bila što efikasnija, treba prvo stvoriti prostor i uvjete za njeno djelovanje. Treba provesti deregulaciju, jer je tržište samoregulirajuće. Treba sve privatizirati, jer samo privatni vlasnik može povećati djelotvornost poslovanja poduzeća i gospodarstva. Naime, vodeći se pravilom nevidljive ruke, odnosno svojim interesima, on stvara korist i za sebe, a samim time i za cijelo društvo. Potrebna je liberalizacija. Liberalizacijom vanjske trgovine povećava se mogućnost plasmana svojih roba na druga tržišta. Uz otvaranje granica strani će kapital donijeti suvremenu tehnologiju, povećati zapošljavanje, proizvodnju, izvoz i dohodak. Do ekonomskog rasta doći će automatski tim primjenama. Takav put iz planske u tržišnu ekonomiju, iz siromaštva u blagostanje, zemljama u tranziciji predlagao je i Washingtonski konsenzus. Mnogi su prihvatili taj put, među njima i Hrvatska.
Neoliberalna doktrina kao put zemalja u tranziciji, nameće se kasnije i kao uvjet ulaska u EU, već u pristupnim pregovorima, i to u još strožem obliku nego u zapadnoj Europi.
Danas je očito da ta politika nije dala obećavajuće i očekivane rezultate, da nije bila idealno rješenje u ostvarivanju društva blagostanja, već, kako to mnogi tvrde, idealno rješenje za ekspanzionističku politiku kojoj su socijalističke zemlje bile prepreka širenju zapadnog kapitala zbog neusklađenosti ekonomskih i poslovnih sistema.
Mnogi ustavi socijalističkih zemalja, tvrde analitičari, onemogućavali su strane investicije i ulazak stranog kapitala. No nakon raspada SSSR-a val političkih i ekonomskih reformi proširio se cijelom Istočnom Europom pa su ukinute sve političke i pravne barijere za ekspanziju MNK, koje su u velikoj mjeri diktirale vanjske politike matičnih zemalja. Nobelovac J. Stiglitz u svemu tome je davno prepoznao scenarij pomoću kojeg se uništava nacionalna ekonomija.
Cjelokupnom tom strategijom i scenarijem zemljama u tranziciji nanesene su ogromne štete. Neoliberalna doktrina rezultirala je u Europi povećanjem dominacije razvijenih i nejednakošću između država članica ali i nejednakošću unutar gotovo svake države. Pokazala se kao idealan način za novi tip neokolonijalnog gospodstva ekonomske naravi koji nastoji redizajnirati i održati štetne i moralno nedopustive odnose podčinjenosti i svekolike zavisnosti.
U europskom okviru danas gledajući to novo neokolonijalno gospodstvo ekonomske naravi, pravim imenom imperijalizam, očituje se u više imperijalizama, što je u svakom slučaju bolje nego da je samo jedan, jer ima nade da će u njihovoj unakrsnoj borbi svim potlačenim narodima svanuti sloboda pa tako i hrvatskom narodu.
izvor: dnevno.hr
