Odnos vjere i znanosti (I. dio)
Pitanje odnosa vjere i znanosti uvijek je aktualno
{jathumbnail off}Uvod
Tema odnosa vjere i znanosti, čini se, nikada nije do kraja iscrpljena. Malo je tema o kojima se toliko puno govori, i to od strane tolikih različitih struka i sa toliko različitih aspekata. Upravo zbog toga, ponovno razmišljanje o ovoj temi može se činiti nezahvalno – čitatelj bi se s pravom mogao pitati što bi se još novo na tu temu moglo reći?
Kao profesionalnom znanstveniku i vjernom katoliku, ova tema mi je posebno bliska. I što više o tome čitam i slušam različita tumačenja s različitih strana, postajem sve svjesniji da se cijela diskusija svodi na želju da se postigne pomirenje po svaku cijenu, pa i po cijenu same Istine. Zato sam odgovor na ovo pitanje htio potražiti na samom vrelu istine, pod sigurnim okriljem Učiteljstva Katoličke Crkve, koja je stup i uporište istine (1 Tim 3, 15).
U ovom ću članku izložiti pet tvrdnji na koje se često nailazi kada je u pitanju odnos vjere i znanosti, i pokazati njihovu neodrživost.
1. „Vjera i znanost su međusobno komplementarne“
Postoji jedna široko raširena zabluda, koju sam dugo vremena i sam zastupao, potpuno nesvjestan da širim lažni nauk. U kratkim crtama, ona se svodi na sljedeće: znanost i vjera ne mogu biti u sukobu, jer se područje (domena) onoga što opisuje znanost ne preklapa s područjem onoga o čemu nas uči vjera. Znanost proučava vidljivi svijet, a vjera nevidljivi. Dok se god znanost drži svoje domene i ne zadire u domenu vjere, ona načelno ne može biti u sukobu s vjerom. S druge strane, dok god se vjera drži svoje domene (tvrdnje koje se odnose isključivo na nevidljivu i neopipljivu stvarnost), ona načelno ne može doći u sukob sa znanošću.
Kada tako postavimo stvari, čini se da je problem sukoba vjere i znanosti jednim udarcem zauvijek riješen i to na načelnoj razini. Međutim, ova jednostavna slika iz više razloga nije održiva. Ona se prvi put pojavila kao dio modernizma, „sinteze svih hereza“1.Papa sv. Pio X. prepoznao je tu zabludu i izložio ju na vrlo jasan način:
Na prvome se mjestu mora držati da je objekt jedne potpuno različit od objekta druge i od njega odijeljen, jer se vjera bavi isključivo stvari, za koju znanost tvrdi da je u sebi nespoznatljiva. Dakle potpuno im je različito područje dodijeljeno: znanost je sva u stvarnosti pojava, gdje vjera uopće na zalazi; ona se naprotiv bavi božanskom stvarnošću koja je znanosti potpuno nepoznata. Iz čega se izvlači zaključak da između vjere i znanosti ne može nikada doći do razdora, jer, ako svaka od njih drži svoje područje, neće se nikada moći susresti, pa stoga ne može medu njima ni doći do proturječnosti.2
Nažalost, danas gotovo identičan stav možemo čuti iz usta mnogih katolika, pa čak i onih čija je dužnost podučavati mlađe naraštaje vjerskim istinama. Vjerujem da se on najčešće javlja iz neznanja, kao posljedica mentaliteta da dokumente Učiteljstva izdane prije Drugog vatikanskog sabora ne treba više shvaćati ozbiljno.
{jathumbnail off}Postavlja se dakle pitanje: na koji način znanost može spoznati istine vjere, i na koji način vjerske istine mogu iznositi tvrdnje koje bismo okarakterizirali kao „znanstvene“?
Znanost itekako može odgovoriti na pitanje o Bogu, pod pretpostavkom da onaj koji se bavi znanošću tom pitanju pristupa iskrena i otvorena srca. U tom smislu, tri mudraca koja su promatrajući nebo pronašli Boga, predstavljaju trajan uzor svakom znanstveniku3. Znanost može govoriti o Bogu na tri načina:
(1) Promatrajući stvorenje, znanstvenik može spoznati Stvoritelja. Katekizam Katoličke crkve zato kaže:
Bog govori čovjeku preko vidljivog stvorenja. Tvarni se svijet predstavlja čovjekovu razumu da bi u njemu otkrio trag svoga Stvoritelja. Svjetlo i noć, vjetar i oganj, voda i zemlja, drvo i plodovi govore o Bogu, naznačuju istodobno njegovu veličinu i blizinu.4
Psalmist tu istinu izražava prekrasnim riječima,
Nebesa slavu Božju kazuju,
naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih.5
{jathumbnail off}…dok u Knjizi mudrosti čitamo:
Po naravi su glupi svi ljudi koji ne upoznaše Boga, oni koji iz vidljivih ljepota ne mogu spoznati onoga koji jest – nisu kadri prepoznati umjetnika po djelima njegovim; nego smatraju bogovima koji svijetom vladaju oganj ili vjetar ili hitri zrak, zvjezdan krug ili silnu vodu ili svjetlila nebeska. Jer ako su ih, opčinjeni njihovom ljepotom, uzeli smatrati bogovima, morali su spoznati koliko ih tek nadmašuje njihov gospodar jer ih je stvorio sam Tvorac ljepote. Ako ih je i zadivila njihova sila i snaga, morali su iz toga zaključiti koliko je tek silniji njihov stvoritelj. Jer prema veličini i ljepoti stvorova možemo, po sličnosti, razmišljati o njihovu Tvorcu. Ali ovi ipak zaslužuju malen prijekor, jer možda samo lutaju tražeći Boga i želeći ga naći; živeći među djelima njegovim, nastoje ih shvatiti, a zavodi ih samo naličje stvari jer vide toliko ljepote. Pa ipak, oprostiti im ne treba: jer ako su bili kadri steći toliko spoznaje da mogu svemir istraživati, koliko su lakše mogli otkriti Gospodara svega toga! 6 (naglasak dodan)
(2) Povijesna znanost može spoznati Boga po djelima kojima se On očitovao u povijesti spasenja. Cijela povijest Izraela, čudesa koja je Bog činio po Abrahamu, Mojsiju i patrijarsima, povijesnost Isusovog života i djelovanja, smrti i uskrsnuća, povijesnost Djela apostolskih, povijest Crkve – sve to svjedoči živoga Boga, stvarnog i prisutnog među nama.
{jathumbnail off}(3) Filozofija, iako u modernom smislu riječi nije znanost, može koristeći razum sa sigurnošću spoznati postojanje Boga. To nas uči i Katekizam Katoličke Crkve:
Naša sveta majka Crkva čvrsto drži i uči da se Bog, počelo i svrha svih stvari, može s prirodnim svjetlom ljudskog razuma sigurno spoznati iz stvorenih stvari.7
Katekizam se pri tome referira na Prvi vatikanski sabor, koji svečano izjavljuje:
[§2, Kan. 1] Tko kaže da Boga, jednoga i pravoga, našeg Stvoritelja i Gospodara, nije moguće sigurno spoznati naravnim svjetlom ljudskog razuma (…) neka bude kažnjen anatemom.8
Najsvjetliji primjer ove činjenice jesu klasični dokazi za postojanje Boga na temelju čisto razumsko-logičkog zaključivanja, koji je najeminentnije izložio sv. Toma Akvinski u svojih famoznih ‘pet puteva’9.
S druge pak strane, mnoge vjerske istine (dogme) imaju konzekvence na znanstveni opis svijeta10. Tada kard. Ratzinger jednom je prilikom rekao da je kršćanstvo „pozitivistička religija“, jer se temelji na povijesnim činjenicama. Zaista, mnoge vjerske istine traže od nas da prihvatimo da su se određeni povijesni događaji zaista dogodili, što direktno utječe na rad znanstvenika povjesničara. Osim toga, vjerske istine dodiruju se i sa prirodoslovnom znanošću, npr. dogma da je svijet stvoren ex nihilo i da ima početak u vremenu, da je prvi čovjek stvoren u stanju besmrtnosti, da je smrt ušla u svijet po grijehu, itd.
Lucas Ioannes
_______________________________________
1 Pio X., Pascendi Dominici Gregis, 8. IX. 1907. (DH 3475 – 3500), dostupna i na: http://bogoslovija-ri.hr/download,http://crkvenidokumenti.blogspot.com/2011/03/pascendi-dominici-gregis-pio-x-8-ix.html ; br. 39
2 Pascendi, br. 16
3 Usp. sa homilijom pape Benedikta XVI., Bogojavljenje 2012. (http://www.radiovaticana.org/EN1/articolo.asp?c=552420)
4 KKC 1147
5 Ps 19, 1
6 Mudr 13, 1-9
7 KKC 36
8 Prvi vatikanski sabor, 3. sjednica, 24. travnja 1870, Dogmatska konstitucija Dei Filius o katoličkoj vjeri (DH 3000 – 3045)
9 Sv. Toma Akvinski, Summa Theologiae, Pars Prima, q. 2, a. 3
10 Teološkim tumačenjem izveden popis katoličkih dogmi vidi na: http://www.theworkofgod.org/dogmas.htm
