KAKO BANKE USPOSTAVLJAJU NOVI SVJETSKI POREDAK
Nesretno stradali hrvatski general Gordan Čačić bio je na školovanju na američkom Institutu za nacionalnu sigurnost prije desetak godina. Znao je pričati o nizu predavanja i simulacija na predavanjima, a jedno je bilo posebno dojmljivo. Profesor ih je pitao da pokušaju zamisliti kako su dio pobjedničke vojske koja ulazi u jednu zemlju i što bi učinili kao prvi potez.
{jathumbnail off}Neki su odgovorili da bi najprije zauzeli javnu televiziju, drugi bi pak zauzeli glavni stožer vojske, treći zapovjedništvo policije, a on, Gordan Čačić, rekao je da bi najprije zauzeo narodnu banku pa onda i sve komercijalne banke. Na to je profesor koji je držao predavanje na temu nacionalne sigurnosti tražio stanku, a nakon stanke rekao da je to najbolji odgovor i obrazložio zašto.
Ključni razlog zašto je to profesoru bio najbolji odgovor baze su podataka koje banke imaju i iz kojih se može vidjeti tko doista ima stvarnu vlast u toj zemlji. Naime, nije nikakva tajna da uprave banaka imaju diskrecijsko pravo davati zajmove pojedincima i tvrtkama po svojim proizvoljnim kriterijima koji nisu univerzalni. Tzv. rizični zajmovi uvijek se daju političkim elitama i tvrtkama pod njihovom izravnom zaštitom.
Kada ti zajmovi ne budu naplativi, onda banke iz svoje dobiti pokrivaju te rizike. No političke elite tada bankarima dopuštaju povećanje kamata na kredite i svi gubitci bivaju naplaćeni. U najgorem slučaju čak i državni proračuni odmah i izravno pokrivaju bankarske gubitke. Dobiti su banaka enormne i dioničari banaka zadovoljno trljaju ruke kao nikada u povijesti bankarstva. Dok kompletno gospodarstvo „zapadne civilizacije”stagnira ili tone, bankarska djelatnost cvijeta stotinama milijarda raznih valutnih cvjetova.
Što će reći Mimica?
Od takva načina bankarskog djelovanja nije izuzeta ni Republika Hrvatska. Da je tomu tako, nedvojbeno svjedoči presuda Trgovačkog suda u Zagrebu po tužbi udruga Franak i Potrošač, a po kojoj je sudac Radovan Dobronić odlučio da osam najvećih banaka koje su građanima davale kredite u švicarskim francima nisu zakonito postupale. Banke su građanima naplaćivale rate kredita po tečaju na dan naplate rate i još k tomu povećali im postotnu kamatnu stopu što je najveći dio građana bacilo praktično u bankrot.
Presuda suca Dobronića da banke to nisu smjele napraviti i da su doslovno prevarile građane, izazvala je nezapamćenu medijsku pozornost, a posebno da su banke, nakon pojedinačnih tužbi korisnika kredita, dužne preplaćeni novac vratiti korisnicima kredita. Bankarski je kartel žurno angažirao svoje plaćeničke podanike neka izvole braniti njihove interese.
Najprije su se tajno sastali s potpredsjednikom Vlade Brankom Grčićem koji nakon toga izjavljuje da presuda ne može ići u prilog naporima Vlade za oporavak gospodarstva te da je Vladi stalo da se destabilizacija oporavka gospodarstva ne dogodi na bilo koji način. Takvom izjavom potpredsjednik Vlade ne samo da provodi pritisak na drugostupanjski sud nego izravno krši zakon jer komentira nepravomoćnu presudu.
Da smo uređena država, onda bi Državno odvjetništvo odmah podiglo optužnicu protiv potpredsjednika Vlade zbog pritiska na pravosuđe i komentiranja nepravomoćne presude. Nakon ove Grčićeve izjave bit će vrlo zanimljivo kako će na nju reagirati Neven Mimica koji je član Europske komisije upravo za zaštitu potrošača, u ovom slučaju korisnika kredita u švicarskim francima u hrvatskim bankama, a Grčićev stranački kolega i kolega iz bivše Vlade.
Ne dvojimo da će se Neven Mimica držati načela koja su prisutna u Bruxellesu, a koja su sigurno, kad je samostalnost sudova u pitanju, nekoliko kopalja iznad načela u Hrvatskoj.
Nije se samo Vlada uključila u napad na presudu suca Dobronića i nije samo Vladu angažirao bankarski kartel u zaštitu svojih enormnih i nemoralnih dobiti. U medijima se tako javljaju brojni ekonomisti koji uvijek lamentiraju iste bajke kada su banke u pitanju.Tako Damir Novotny kaže da će u slučaju pravomoćnosti presude opet gubitak banaka pokriti korisnici novih kredita jer će banke povećati kamatne stope i ne će biti jeftinih kredita iz EU.
Drugim riječima, banke su te koje određuju kamatne stope, banke su država u državi i svete krave čija se svetost ne smije dovoditi u pitanje. Osim Vlade i ‘nezavisnih bankarskih ekonomskih stručnjaka’, i mediji su se uključili u obranu bankarskog kartela. Tako vodeće dnevne novine u državi samo dan nakon presude suca Dobronića u naslovu tvrde kako ‘Presuda suca Dobronića može ugroziti temelje pravne države’.
Riječ je, dakle, opet o zaštiti bankarskog kartela koji se u tim novinama reklamira i od čijih reklama novine žive. No nije samo riječ o prihodu od reklama i životu novina. Novine imaju svoga vlasnika i on nije u Republici Hrvatskoj. Banke imaju svoje vlasnike, a ni oni nisu u Republici Hrvatskoj, osim Hrvatske poštanske banke (koju ministar Linić želi prodati pod svaku cijenu).
Banke u tekućoj godini svojim vlasnicima donose enormne zarade putem dividenda. Posljednjih devet godina banke su svojim vlasnicima donijele ni manje ni više nego 29 milijarda kuna. Vlasnici banaka u svojim matičnim zemljama o takvoj enormnoj dobiti mogu samo sanjati. Pa nije li, s njihove strane gledano, vrlo mudro dio te enormne dobiti uložiti u vlasništvo nad medijima u državama iz kojih putem kćeri banaka izvlače enormne dobiti.
Preko svojih medija na vlast će dovoditi ljude koji će donositi zakone u korist banaka, a ne svojih građana. Naravno da jest. Ovakvo objašnjenje oni će vjerojatno nazvati teorijom zavjere i sličnim nebulozama, no činjenice našu tvrdnju definitivno potvrđuju. Pogledamo li samo površno kako se banke ponašaju u državama našeg okruženja, onda se definitivno možemo i moramo uvjeriti u našu tvrdnju jer su i u Srbiji, BiH, Makedoniji i Crnoj Gori iste tužbe protiv banaka u tijeku, a u BiH je već donesena i presuda da banka nije smjela klijentu naplaćivati ratu kredita na dan dospijeća, nego na dan ugovaranja kredita i da mu je preplaćeno dužna vratiti.
U Hrvatskoj na tisuće ponuda „divljih kredita”
Pitanje svih pitanja je, dakle, kako prepoznati prije izbora političke prvake koji nisu lutke u rukama vlasnika medija i banaka i koji nisu unaprijed korumpirani od banaka. Nedavno nam je jedan znanac iz bližeg okruženja zagrebačkog gradonačelnika Bandića ispričao događaj koji ovo potvrđuje.
Nakon završenih predsjedničkih izbora i Bandićeva uspjeha na predsjedničkim izborima ulaskom u drugi krug, kod njih se pojavila jedna nezavisna agencija iz Mađarske s upitom namjeravaju li se angažirati na državnim parlamentarnim izborima. Nakon što su Bandićevi suradnici rekli da namjeravaju, gospoda iz mađarske agencije ponudila se za financiranje predizborne kampanje.
Potom su ih upitali, ako bi to tako bilo, što traže za protuuslugu. Gospoda iz agencije rekla su da ne traže ništa osim da ne prihvate zakone koje bankama ograničavaju slobodu i dobit. Nemamo spoznaja o tomu kako je ponuda završila, no Bandić na državnim izborima nije uspio postići zadovoljavajući rezultat.
Da su banke države u državi, potvrđuje niz argumenata. Nije li jedan od jačih i taj da u Hrvatskoj ima tisuće raznih financijskih agencija koje na ‘divlje’, u ime banaka i osiguravajućih društava, nude niz kredita sa zelenaškim uvjetima gdje za samo par godina putem kamata klijenti otplate glavnicu čak i pet puta. Nude se na ulazima u pothodnike, tramvaje, u parkovima.
Nikada nadležno tijelo državne uprave nije se usudilo provesti nadzor nad zakonitošću rada tih ‘divljih bankarskih agencija’. Kada ih za to prozovete, oni se brane da građane nitko ne tjera da takve kredite uzimaju. Tjeraju ih upravo banke koje za osiguranje svojih kredita često traže nebulozne ili nemoguće uvjete pa su građani prisiljeni uzimati preskupe kredite opet od tih istih banaka, ali na divlji način preko njihovih agencija. Nije tajna da se banke često hvale kako su im građanski krediti naplativi preko 98 posto u odnosu na one gospodarskih subjekata čija je četvrtina upitna.
Hrvati – roblje financijskih oligarhija
Postoji jedna država koja bi mogla poslužiti kao ogledni primjer u današnjem globaliziranom bankarskom svijetu. Riječ je o Islandu koji je 2009. također pogodila bankarsko-gospodarska kriza. Tada su tri najveće islandske banke ušle u „crveno”. Njihovi su dioničari uglavnom bili iz Velike Britanije i Nizozemske.
Kada su uprave banaka, po uzoru na SAD, zavapile tražeći od islandske vlasti da državni proračun Islanda sanira dubioze banaka, vlast je vrlo jasnim jezikom rekla ne dolazi u obzir. Vlast s kreditima nije upravljala niti ih je stopirala niti odobravala. Banke su u tom bile autonomne te su stoga trebale snositi odgovornost kao i svi ostali gospodarski subjekti, čak i pod cijenu stečaja. Na takav stav na zadnje su se noge podigli britanski dioničari koji su čak na Island htjeli primijeniti čuveni „antiteroristički zakon” kako bi i dalje iz Islanda putem banaka mogli vući enormni profit kao što dioničari iz hrvatskih banaka vuku enormnu dobit.
No Islanđani nisu popustili. Banke su propale, a islandski proračun ostao je javnim potrebama Islanđana. Nakon toga islandsko gospodarstvo krenulo je uzlaznom putanjom. Riječ je o državi od 300 000 stanovnika bez gotovo ikakvih prirodnih bogatstava osim ribe koju u izobilju izvoze. No Island ima svoje medije i nije ih prodao tuđinu da on preko njih Islanđanima dovodi vlast koja će raditi protiv islandskih interesa.
Dakle činjenica je da države u odnosu na banke gube moć i da, čini se, tek sada oživljava Marxova teza po kojoj države moraju odumrijeti. Država je sredstvo državljana kojim sebi osiguravaju spokojan život putem zakona. Kada predstavnička vlast počne donositi zakone koji nisu u cilju spokojna života njezinih državljana, tada tu i takvu vlast valja mijenjati svim zakonom dopuštenim sredstvima, a nakon smjene vlasti korumpirane političke elite posjesti na optuženičku klupu.
Nikada se ne smije dopustiti da dobro organiziranih 2 posto financijske oligarhije u svojim rukama može imati sva tri stupa vlasti i medije preko kojih će porobiti ostalih 98 posto. Zbog toga je vrlo bitno čije je vlasništvo nad medijima, zatim čije je vlasništvo nad bankama kako ne bismo postali roblje tih oligarhija, što je u Hrvatskoj, na žalost, na djelu.
Tomislav Jelić / Hrvatski tjednik
