Razlikovanje duhova i privatne objave (2)
Sve je ovo važno imati na pameti kad govorimo o tako važnoj temi kao što je Objava koju Bog upućuje svijetu, odnosno razne vrste objava i ukazanja kojima nebeski stanovnici razveseljuju, ali također i upozoravaju nas pozemljare da pazimo kako živimo, jer ćemo za sve Bogu odgovarati.
Naime, Božja objava prolazi kroz čitavog čovjeka, kroz njegove misli, ali također kroz njegove emocije, kroz njegovu svijest i njegovu podsvijest. Što je osoba zrelija i Bogu otvorenija, to će poruka Božja kroz takvu osobu biti vjernija i objektivnija. Ono što najviše može iskriviti našu percepciju kao i Božju objavu jest naša afektivna podsvijest, naša izranjena prošlost sahranjena u našoj podsvijesti.
Svjesno i nesvjesno
Psihički život svakog čovjeka sastoji se od svjesnog i nesvjesnog sadržaja. Svjesno je ono što je prisutno u svijesti i čega je čovjek svjestan kad je svjestan sebe. To su oni događaji naše prošlosti kojih brzo i lako možemo postati svjesni kad god to zaželimo.
Nesvjesno je sve ono čega nismo svjesni i što ne možemo svojim voljnim prisjećanjem dovesti u svijest. Afektivno nesvjesno se razlikuje od predsvjesnog kao i od spoznajno nesvjesnog i duhovno nesvjesnog koje pod određenim uvjetima ponekad ipak možemo dovesti u svijest Afektivno nesvjesno je tako duboko potisnuto u psihi da je praktički nedostupno svijesti ni pomoću najintenzivnijeg svjesnog prisjećanja. Tvrditi važnost afektivno nesvjesnog znači «tvrditi da to nesvjesno postoji kao psihogenetska snaga, te da je jako aktivno u životu normalnih osoba, svakog čovjeka, tako da prožima mnoga njihova djelovanja i nastoji ustrajati u svome djelovanju, tj. pokazuje veliku otpornost prema umanjivanju svoga utjecaja».
Afektivno nesvjesno igra veoma važnu ulogu u našem cjelokupnom životu. Što su emocije dublje potisnute u nesvjesno, to imaju važniju ulogu u stvaranju iskrivljene slike stvarnosti, jer stvaraju selektivnu memoriju i selektivno predočavanje i na taj način ograničavaju našu objektivnu spoznaju stvarnosti.
Činjenice koje dokazuju postojanje nesvjesnog
1) Simptomatična radnja: automatski, bez razmišljanja učinjena neka radnja, motivirana je nesvjesnom motivacijom. Zatim gestikuliranje rukama, izražaj lica otkriva dubinske potisnute emocije. Djela koja činimo spontano bez svjesnog htijenja otkrivaju duboke psihičke procese: švrljanje olovkom za vrijeme telefonskog razgovora i sl.
2) Pogreške: npr. u čitanju – rezultat su konflikta dviju nezavisnih psihičkih sila: svjesne i nesvjesne. Te pogreške su izraz potisnutih želja.
3) Aktivno zaboravljanje: nešto se zaboravi ne zbog oštećenja memorije, nego zbog zapreka neke podsvjesne potisnute sile. Npr. muž ne dođe na sastanak ženi jer je zaboravio, a zaboravio je zato što je “želio” izbjeći konfliktni susret.
4) Hipnoza: poslije hipnoze osoba može učiniti ono što joj je rečeno dok je bila u transu, tj. dok je poruke primala njezina podsvijest.
5) Anestetička opažanja: Binet-ov eksperiment: stavili su jedan disk na dio tijela pod anestezijom jednoj histeričnoj djevojci. Nije vidjela disk, niti ga osjetila na vratu, a ipak je detaljno nacrtala sliku sa diska. Tri godine kasnije ponovljen je uspješno isti eksperiment.
6) Umnožena ličnost: pacijent provodi dva različita života, često nezavisna i kontradiktorna. Npr. Miss Beauchamp studentica promatrana 6 godina – imala je 3 osobnosti: “svetica” – posti, moli se…, “žena s ambicijama” i treća osobnost “đavao djetinjasta nezrela Sally”. Ona (Sally) je poznavala osobnost miss Beauchamp, dakle svjesnog ja, a miss Beauchamp nije poznavala Sally, tj. svoje podsvjesno ja.
7) Subliminalna percepcija: percepcija ispod praga svjesne zamjetljivosti. Za vrijeme filmova reklamiran je proizvod koji svijest nije zamijetila, ali je to zapamtila podsvijest koja je motivirala osobu da kupi upravo taj proizvod.
8) Snovi: kraljevski put do podsvijesti. Kad oslabi nutarnja cenzura svijesti, otkrivaju se nesvjesni potisnuti sadržaji. U toku noći postoje 5 perioda sna koji postaju sve duži kako se približava vrijeme ustajanja.
Sadržaj podsvjesnog
Podsvjesno nije samo konfliktnog porijekla, tj. nije samo posljedica trauma i ružnih uspomena, i nije samo seksualne i agresivne naravi, kako je mislio Freud. U podsvijesti se nalaze mnoge još neostvarene kreativne sposobnosti i možda genijalna otkrića.
U podsvijesti se nalaze
1) Iskustva i uspomene potisnute jer su traumatične i nepoželjne (skladište memorija). Npr. djevojčica postala mucavac nakon prometne nesreće, a da to i ne zna, ili nakon nekog drugog traumatskog događaja.
2) Psihičke energije još ne upotrijebljene od osobe, jer nije osoba svjesna da ih ima ili jer se boji upotrijebiti ih jer još nisu zrele i prihvatljive za svijest. Tako mnoge energije ostaju neiskorištene i onda se okreću protiv same osobe, pretvaraju se u psihosomatske bolesti, uz ostale potrebne uvjete.
3) Impulsi još potpuno ne integrirani, odnosno potisnuti jer stvaraju konflikte. Npr. osjećaji seksualne i agresivne naravi, osjećaj manje vrijednosti…
4) Motivacijske težnje, odnosno načini uobičajenog ponašanja, navike, koje su postale automatske – sjedište stilova života, tračnice po kojima krenu želje.
Teološko mjesto javne i privatne objave
Nauk Crkve jasno razlikuje javnu od privatne objave i napominje kako između njih vlada bitna razlika. Javna objava »označava Božje objaviteljsko djelo koje je namijenjeno cijelome čovječanstvu, a kojega ćemo vidljivi trag pronaći u dvodijelnoj Bibliji Staroga i Novoga zavjeta». Bog se korak po korak objavljivao ljudima na način da ga razumiju, a najviše im je progovorio u svome Sinu Isusu Kristu koji je postao čovjekom da ljudima njihovim jezikom kaže ono što Bog želi i od njih očekuje.[2]
Kad govori o objavi, Katekizam Katoličke Crkve daje nam na znanje da mi Božju objavu još nismo do kraja shvatili ni razumjeli. «Premda je objava dovršena, ipak nije sva potpuno izrečena niti joj je sadržaj iscrpljen. Na kršćanskoj je vjeri da postupno tijekom stoljeća dosegne cjelovito domašaj objave» (KKC, 66). Sam Isus je rekao da nam još mnogo toga ima kazati, ali da sada to ne možemo nositi (usp. Iv 16,12-14).
Sv. IVAN OD KRIŽA s pravom zaključuje da bi svako traženje nove objave bilo neprihvatljivo, što više, to bi Boga vrijeđalo, jer nam je već rekao sve u svome Sinu Isusu. «Darovavši nam svoga Sina, koji je njegova jedina i konačna Riječ, Bog nam je odjednom tom jedinom Riječju rekao sve… Što je naime nekoć djelomično govorio prorocima, to nam je sve rekao u svome Sinu, davši nam to sve, pošto i jest njegov Sin. Stoga tko bi htio Boga još ispitivati ili iskati od njega viđenja i objave, ne samo da bi činio glupost, nego bi Boga vrijeđao, jer ne bi svoj pogled upravio na Krista jedinoga, nego bi izvan njega tražio još kakve stvari» (Katekizam Katoličke Crkve, 65, Sv. IVAN OD KRIŽA, Uspon na brdo Karmel, 2,22).
p. Mijo Nikić DI
Nastavlja se….
