Pretvaranje djece u strojeve za kupovanje
Oglašivačka industrija koristi se najnovijim dostignućima znanosti, a posebice dječje psihologije, kako bi “isprogramirala” nekritičke super-potrošače
{jathumbnail off}Oglašivačka industrija rano je shvatila da su djeca izvrsna “meta” za njihove propagandne poruke. Djeca, od najranije dobi danas istovremeno koriste nekoliko medija putem kojih su bombardirana s preko tisuću propagandnih poruka dnevno. Ona nemaju razvijen osjećaj za razlučivanje realnih i nerealnih propagandnih poruka i samo u SAD-u dječja potrošnja čini tržište od preko 40 milijardi dolara koje raste po stopi od 35% godišnje. Međutim, pravi potrošački potencijal djece leži u tome da ona preko roditelja utječu na tržište veće od 700 milijardi dolara što je više nego BDP 100 najsiromašnijih zemalja svijeta! I ne samo to… Djeci se od najranijeg djetinjstva usađuje vjernost prema određenoj robnoj marki.
Generacija super-potrošača
Oglašivačka industrija koristi se najnovijim dostignućima znanosti, a posebice dječje psihologije, kako bi “isprogramirala” nekritičke super-potrošače i konzumeriste koji će jednoga dana živjeti život po mjeri i potrebama tržišta, a ne po mjeri ljudskog dostojanstva. Na djelu je sveobuhvatno preoblikovanje dječje psihe koje kao posljedicu ima brojne poremećaje, od ADHD-a, nezabilježenog broja depresivnih i anksioznih stanja pa sve do rane pretilosti i novih, negenetički uvjetovanih oblika dijabetesa.
Djeci sve više nedostaje kreativna igra koja bi poticala maštu i kritičko razmišljanje. Posljedica toga je da djeca traže igračke koje nude gotova rješenja, koje potiču oponašanje, a ne stvaranje, a samim time i želju za novim stvarima, novim proizvodima i još više medijskog utjecaja. Kao prilog ovoj tezi iznosi se istraživanje koje pokazuje da je upražnjavanje kreativne igre među djecom u posljednjem desetljeću opala za nevjerojatnih 94%.
Na tome tragu nalaze se i nastojanja za ranom seksualizacijom djece, poticanje konzumerizma i traženju užitka kao vrhovne zabave mladih; stvaranjem novih generacija budućih potrošača pornografskih materijala, kontracepcije i cjepiva protiv SPI, ali i korisnicima cijelog niza proizvoda i usluga namijenjenih stvaranju privida “vječne mladosti”. Stoga društvena zajednica i državna regulatorna tijela moraju poduzeti odlučne koraka kako bi zaštitila djecu ne samo od pornografije, već i od pogubnog utjecaja medija i propagandne industrije na mlade.
Međutim, postavlja se pitanje o sprezi kapitala i politike i može li se postići politička volja koja bi pokrenula takav proces? U SAD-u su regulatorna tijela koja se bave zaštitom potrošača doživjela poraz i kapital je dobio otvorene ruke da radi što hoće. To je ubrzo dovelo do eksplozije dječje potrošnje i postavljanja djece u fokus marketinških smicalica. U Hrvatskoj možemo pokušati ne ponoviti istu grešku, ali za to je potreban snažan pritisak roditelja na političare.
