Zli duhovi (2)
Demonsko napastovanje općenito utječe na psihosomatske moći; kao npr. maštu, pamćenje i osjetilne nagone, koji su važni u uporabi i kontroli naših emocija. Iskušavajući ove moći, zlodusi uznemiruju osjetilni nagon i indirektno utječu na um i volju
{jathumbnail off}Važnost demonskih kušnji
I Terezija i Ivan od Križa ističu važnost demonskih kušnji. Terezija upozorava da su umijeće i lukavsvo koje đavao koristi da odvrati dušu od puta savršenosti užasni. Za Ivana od Križa, đavao je najmoćniji i najprepredeniji neprijatelj, njegove lukavštine su više zbunjujuće nego one od tijela i svijeta. Njega je “najteže razumjeti”; uzrokuje propast velikog broja redovnika koji krenu putem života savršenosti i nikakva ljudska moć ne može se s njim uporediti (Duhovni spjev, 431).
Đavao vara, zasljepljuje, podmićuje i zavodi. Đavolske napasti su uobičajeno iskustvo ljudske naravi. Za Tonquedeca, on je napasnik, zavodnik, nadahnitelj zlih djela. Ubojstvo, mržnja i laganje su njegova “djela”. On je “otac” ubojstava i općenito svih grijeha. Woods vjeruje da suvremeno i povijesno iskustvo reafirmira važnost uloge demonskoga u duhovnoj evoluciji čovječanstva. On dodaje: “Očito dobro organizirane sotonske sekte postoje diljem Amerike, a neke od njih su u neku ruku barem poročne ili čak ubilačke”.
Ali đavao nije jedini uzrok naših grijeha, kao što primjećuje sv. Toma Akvinski u Summa Theologiae, kao i Terezija u svojoj knjizi Temelji. Po Tereziji, naša vlastita nastrana nagnuća i loša raspoloženja, posebno ako patimo od melankolije – također nam prouzrokuju mnogo zla (§ 4, br. 2). “Melankolija” je bio izraz koji se prije koristio za opisivanje neuroza. Međutim, treba reći da je đavao indirektno uzročnik svih naših padova koji proistječu iz naše naravi u smislu da je kao posljedicu iskonskog grijeha đavao uveo nered i požudu u ljudsku prirodu.
Đavao i slabost ljudske prirode
Moramo shvatiti da su zlodusi čista intelektualna, a ne racionalna bića poput nas. Posjeduju superiornono znanje o našim slabostima i sklonostima koje koriste da nas iskušavaju. Terezija je svjesna da “đavao veoma dobro zna iskoristiti prednost zbog naše naravi i malog razumijevanja” (Pismo Izabeli od sv. Jeronima i Mariji od Isusa u Obras Completas, 980). U Duhovnom spjevu, Ivan od Križa također sugerira da zlodusi koriste svijet i tijelo kako bi pojačali snagu svog djelovanja: “napast zloduhâ … je jača od one svijeta i tijela, zato što je oni pojačavaju prethodnim dvama neprijateljima, svijetom i tijelom, kako bi vodili oštar rat” (431).
Đavao zna kako iskoristiti naše instinkte i strasti, slabosti tijela i našeg ponosa. Victor White, u djelu Bog i podsvijest, zamjećuje da nesreća, bolest ili mentalna anksioznost nisu grijesi, ali mogu potaknuti pobunu i očaj. A sotona može sve to iskoristiti da nas navede na grijeh.
Za sv. Tomu Akvinskoga, đavao može djelovati na ljudski um samo preko prirodnih, fizičkih i psiholoških uzroka; obratno, svi prirodni, fizički i psihološki uzroci mogu biti instrumenti za đavolske svrhe. Ovaj pogled zamućuje razliku između mentalnog poremećaja koji dolazi zbog nutarnjih uzroka i mentalnog poremećaja koji dolazi od đavolskog djelovanja, postavljajući problem razlikovanja. Za Whitea ne postoji takva stvar kao što je mentalni dijabolički poremećaj.
Načini demonskog napastovanja
Demonsko napastovanje općenito utječe na psihosomatske moći; kao npr. maštu, pamćenje i osjetilne nagone, koji su važni u uporabi i kontroli naših emocija. Iskušavajući ove moći, zlodusi uznemiruju osjetilni nagon i indirektno utječu na um i volju. Iskustva Terezije Avilske i Ivana od Križa potvrđuju ovo učenje koje je općenito prihvaćeno u duhovnoj teologiji. Ivan kaže da je najveća demoska prijevara ona preko pamćenja te da može trajati dugo vremena, posebno za duše koje se nalaze u tamnoj noći osjećaja na ulazu u noć duha.
Kao dodatak redovitim napastima mašte i pamćenja, duše u naprednim stanjima savršenosti su objekt druge vrste napasti. Đavao zna da napast koja uzrokuje pad napredne duše ne može biti uobičajena očita kušnja, koja se lako odbacuje, nego prijevara (ili zlo) pod vidom dobra.
Tako Terezija piše:
Ali đavao dolazi sa svojim vještim lukavštinama i pod maskom činjenja dobra, navodi na njegovo potkopavanje na obične načine i čineći to radnjama koje, kako on da razumjeti, nisu pogrešne; malo po malo duša zamračuje svoj razum, slabi svoju volju te uzrokuje povećanje samoljublja na jedan ili drugi način, a đavao je počinje odvlačiti od Božje ljubavi i nagovarati je da udovoljava vlastitim željama. (Zamak duše 120)
Ivan od Križa također piše o tim iskustvima, primjećujući da đavao uzrokuje najveću štetu i čini da duša gubi obilje blagodati vabeći je malim mamcem izvan jednostavnih voda duha. Terezija je imala slična iskustva nalazeći da se ova vrsta napasti obično javlja kontemplativnim dušama koje se nalaze u “petom zamku”; zamak predstavlja kontemplativnu molitvu sjedinjenja s Bogom.
Đavao oponaša Boga
Kako bi prevario kontemplativne duše, đavao također oponaša Boga. Očite kušnje su zamaskirane kao lažna ukazanja svetaca ili u lijepim ili očigledno svetim riječima.
Ivan kaže:
Đavao često opskrbljuje osjetila objektima, pružajući osjetilu vida slike svetaca i najljepših svjetala . . . A osjetilu mirisa, različite miomirise; stavlja slatkoću u usta i ugodu u osjetilo dodira. On sve to tako radi da zavodeći osobe preko tih objekata osjetila, može osobe uvesti u mnoga zla (Uspon na goru Karmel 133).
Terezija je iskusila takve napasti u nekoliko prigoda kada joj se đavao pokušao predstaviti kao Gospodin praveći lažnu sličnost s Bogom. Ali ona je primjetila da duša postaje uznemirena, očajna, nespokojna i nesposobna za molitvu. Isto vrijedi i za nutarnji govor, kao i za teškoću prosuđivanja. U ovim slučajevima Ivan od Križa savjetuje da točno razlikovanje ovisi o svetosti duhovnog vođe: “Osoba, kao za posljedicu, će morati biti veoma duhovna kako bi ovo prepoznala” (Uspon na goru Karmel 207).
Različite vrste napasti
U Duhovnim spjevu Ivan od Križa obrazlaže tri različite vrste đavolskih napasti koje pogađaju duhovno napredne duše: prvo, one koje snažno potiču maštu; drugo, kad se prvi način pokaže beskorisnim, tjelesna mučenja i zvukovi koji rastresaju dušu; i treće, još gore, ponekad strašna mučenja đavla koji se protiv duše bori s duhovnim terorima i užasima (476). Španjolski svetac daje malo detalja ove druge kategorije napasti, iako smo čitali u biografijama njegovog života, da je bio pogođen njima (P. Crisogono de Jesus Sacramentado 111).
U slučaju duhovnih horora, “koje đavao može vrlo lako učiniti, jer kada duša dođe u veliku ogoljenost duha zbog te duhovne vježbe, đavao joj se može lako pokazati budući da je on također duh” (Duhovni spjev 476). Njegova tajanstvena prisutnost prouzrokuje psihološke i duhovne poteškoće.
Prihvaćeno teološko učenje jest to da je đavolski utjecaj uobičajen preko osjetila, posebno nutarnjih sjetila pamćenja i mašte. I Ivan i Terezija ukazuju da neke napasti i užasi mogu nadići osjetila i utjecati na duhovne moći duše. Ovo se izgleda javlja naprednim kontemplativcima koji su već dosegli duhovne zaruke s Bogom u šestom zamku i na pragu su sedmog, duhovnog braka.
Promotrimo Ivanov opis užasa koji je đavao prouzrokovao preko osjetila:
Kad duhovna komunikacija nije udijeljena isključivo duhu nego i osjetilima, đavao mnogo lakše uznemiruje i potresa duh ovim užasima uz pomoć osjetila. Mučenje i bol koji su tako prouzrokovani su neizmjerni, a ponekad i neizrecivi. Pošto duhovna komunikacija prelazi ogoljeno s duha na duh, horor koji zao duh uzrokuje, ako dosegne duhovni dio dobrog duha, je nepodnošljiv. (Tamna noć, 383)
Kasnije u Tamnoj noći, Ivan od Križa ukazuje na mogućnost čisto duhovnog kontakta: “Ova užasna komunikacija prelazi jasno s duha na duh na neki nematerijalan način tako da nadilazi (transcendira) svu osjetilnu bol” (385).
U blizini duhovnog braka, bitka za spasenje i borba dobra i zla su dramatične. Anđeli pomažu duši, a zli duhovi pokušavaju iskoristiti svoju posljednju šansu. Kad duhovne komunikacije dolaze od anđela, đavao može detektirati neke od tih milosti darovanih duši.
“Bog redovito dopušta neprijatelju da prepozna milosti darovane preko dobrih anđela, tako da može učinti ono što može, u skladu s mjerom pravde, da ih spriječi” (384). Onda se đavao ne može žaliti da mu nije dana prilika da osvoji dušu. Prema Ivanu, on bi to mogao učiniti kad Bog ne bi dopustio određenu ravnopravnost između dvojice u borbi za dušu.
Anđeli produciraju duhovne komunikacije; zli duhovi pak duhovne horore. Ali na kraju pobjeda pripada dobrim anđelima. One horore koji pročišćuju dušu slijede duhovne milosti, u skladu s tamom i užasnim čišćenjem koje podnosi. Duša “će uživati čudesnu i ugodnu duhovnu komunikaciju, povremeno neizrecivo uzvišeno. Nadolazeći horor zloduha pročišćuje dušu tako da ona može primiti ova dobra” (385). Međutim, Ivan primjećuje da ove duhovne vizije pripadaju više budućem životu nego ovom.
Terezija je iskusila slične susrete i zamjetila da đavli ne produciraju ništa osim suhoće i nemira.
Ovaj nemir je takav da ne znam odakle dolazi: samo se čini da se duša opire, da je uznemirena i da se muči ne znajući zašto; zato što su sotonine riječi dobre, a ne zle. Pitala sam se može li to biti zbog toga što je jedan duh svjestan prisutnosti drugoga. (Moj život 237)
Za Marcela Lepeea to je jedna od onih začuđujućih fraza koje je njezin genij vrlo lako izvukao iz pera jer je ona sposobna razlikovati ono što dolazi od nas od onoga što je nadodano, što dolazi od drugoga. “Njezin duh je težio Bogu, a drugi duh bi je htio odvratiti od Njega… tako da je stalno strahovao u tom prikrivenom kontaktu” (99).
Ovakve duhovne borbe pojavljuju se samo kod osoba tako uznapredovalih u savršenosti i tako pročišćenih patnjama i kušnjama tako da one steknu malo znanja koje odgovara duhovnim bićima, koje proniče sva bića, kao što kaže Pavao, a Ivan od Križa pojašnjava: “Duša sa univerzalnošću i velikom lakoćom opaža i proniče sve zemaljsko ili nebesko što joj se predstavlja. Zato apostol kaže da duhovni čovjek proniče sve stvari, čak i dubine Božje (1 Kor 2, 10) ” (Tamna noć 345). To je svojstvo pročišćenog i oslobođenog duha od svakog djelomičnog znanja i sklonosti, a to je duh kontemplacije u svojim višim stanjima.
(Nastavit će se)
Autor: Fr Antonio Moreno OP
Tekst prenesen iz Izazova istine, glasila mladih dominikanaca
