Ivan Miklenić: Kukavičluk stvaranja kriza i sukoba
U Hrvatsku je stigao čak 121 zahtjev za postupanje u skladu s europskim uhidbenim nalogom, a čak 23 zahtjeva odnose se na kaznena djela počinjena prije 7. kolovoza 2002, i to kaznena djela koja su počinili pripadnici jugoslavenske obavještajne službe (Udbe)
{jathumbnail off}Objektivno ne može biti većeg interesa od zaštite temeljnih ljudskih prava, dostojanstva i integriteta ljudskih osoba, a ta se zaštita ostvaruje i progonom onih koji su činili kaznena djela protiv osnovnih ljudskih prava. Sve vlade gazile su objektivni hrvatski nacionalni interes da se štite ljudska prava i ljudsko dostojanstvo i procesuiranjem odgovornih za zločine koji su neosporiva činjenica.
Kriza odnosa Hrvatske vlade s Europskom komisijom poprimila je konkretne i prepoznatljive konture, i što duže traje, to postaje jasnije sve širim krugovima hrvatskih građana koliko je štetna za Hrvatsku. Činjenica da je svojom odlukom krizu izazvala upravo Hrvatska vlada te je Hrvatski sabor, ponižen i lišen korištenja logike i zdrave pameti, odigrao još jednom samo formalnu ulogu glasačkog stroja, nameće brojna pitanja koja se mogu sažeti u jedno: Što sve otkriva aktualna kriza s Europskom unijom?
Najprije se nameće pitanje zašto je uopće Hrvatska tri dana prije formalnog pristupanja u punopravno članstvo EU-a išla mijenjati Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije unošenjem vremenskog ograničenja primjene europskoga uhidbenog naloga te je tako nastao tzv. »lex Perković«. Stvarati krizu u odnosima Hrvatske i Europske unije neposredno pred sam ulazak zemlje u EU, odnosno krenuti u sukob za koji se unaprijed znade ishod, znači zapravo pribjegavati potezima očajnika. Samo onaj kojemu prijeti iznimno velik gubitak odlučuje se za stvaranje krize ili sukoba s minimalnom nadom da možda ipak nešto ušićari pa da neizbježni gubitak bude ipak koliko-toliko manji. Vlada, očito, želi zaštititi osumnjičene počinitelje kaznenih djela pa je pribjegla očajničkom izazivanju krize ne bi li barem nešto ušićarila: makar dobila nešto na vremenu.
Takvo ponašanje Vlade bilo bi razumljivo kad bi ona takvim postupanjem štitila koji stvarno ugroženi vitalni interes Hrvatske i hrvatskih građana – što je konačno i dužnost Vlade. No, donošenjem tzv. zakona »lex Perković« vladajuća politika postupila je upravo protivno interesu Hrvatske i hrvatskih građana. Naime, objektivno ne može biti većeg interesa od zaštite temeljnih ljudskih prava, dostojanstva i integriteta ljudskih osoba, a ta se zaštita ostvaruje i progonom onih koji su činili kaznena djela protiv osnovnih ljudskih prava. Sve vlade, osobito nakon napuštanja politike nacionalnog pomirenja, gazile su objektivni hrvatski nacionalni interes da se štite ljudska prava i ljudsko dostojanstvo i procesuiranjem odgovornih za zločine koji su neosporiva činjenica. To gaženje nacionalnog interesa ili je posljedica nemoći, neslobode vladajućih da štite osnovna ljudska prava i dostojanstvo ljudi progonom počinitelja kaznenih djela, ili je iskaz političke volje da se veća važnost dadne pojedincima ili točno određenoj skupini negoli stvarnom hrvatskom nacionalnom interesu. O kojoj se god mogućnosti radilo, očito je da su vladajućoj političkoj garnituri počinitelji kaznenih djela važniji od hrvatskoga nacionalnog interesa, a to je nedopustivo i etički i pravno i politički.
Nužno se nameće i pitanje tko su ti osumnjičeni počinitelji kaznenih djela koje Vlada želi zaštititi. Sudeći po davanju imena zakonu »lex Perković«, radi se medijskom pokušaju fokusiranja javnosti tek na jednu osobu koja je imala važnu ulogu, najprije u jugoslavenskoj a potom i u hrvatskoj obavještajnoj službi. Stvarnost je ipak drugačija. Kako je objavio Hrvatski radio u emisiji »U mreži Prvog« u četvrtak 19. rujna, do 6. rujna u Hrvatsku je stigao čak 121 zahtjev za postupanje u skladu s europskim uhidbenim nalogom, a čak 23 zahtjeva odnose se na kaznena djela počinjena prije 7. kolovoza 2002, i to kaznena djela koja su počinili pripadnici jugoslavenske obavještajne službe (Udbe). Večernji list u subotu 21. rujna piše da uz zahtjev za izručenje Perkovića Njemačkoj još 18 takvih europskih uhidbenih naloga čeka na promjenu zakona »lex Perković«. Bez obzira na to koji je broj točan, riječ je očito o više osoba koje su bile visoko u upravljačkoj strukturi Udbe, a aktualna ih politika štiti, makar kupujući im vrijeme. Bez obzira na to je li točna spekulacija da osumnjičeni znaju da su politička ubojstva odobravali u Centralnom komitetu, a SDP je pravni slijednik SKH-a, ili se radi o ugrožavanju daljnjeg funkcioniranja formalno bivše tajne službe, očito je da se želi zaštititi komunistički balast kao da nije već dosada nanio previše zla hrvatskom narodu i svim hrvatskim građanima.
Stvaranje krize u odnosu prema EU-u posve je pogrešno i suvišno pokazivanje mišića kad je riječ o moralno i pravno prihvaćenoj obvezi te je neistina i svjesno obmanjivanje javnosti da je to traženje ravnopravnijeg tretmana za Hrvatsku. Političari u Hrvatskoj još se uvijek ne mire s jednostavnom činjenicom da pravne odredbe, dok su god na snazi, treba poštivati pa i onda kad se formalno pokreću promjene tih istih odredaba te i time sramote Hrvatsku pred Europom i svijetom. Umjesto da Hrvatsku predstave EU-u kao vjerodostojnog i pouzdanog partnera, političari tako Hrvatsku prikazuju kao inatljivu u definiranim pravnim stavovima, a kao slugansku u političkom suodlučivanju. Svoj partnerski stav Hrvatska bi morala očitovati znalačkim i umješnim korištenjem prava koja joj EU pruža, a baš u tome je Hrvatska debelo zakazala. (Zar se nije npr. moglo pred pet godina ili barem na početku vladavine Kukuriku koalicije donijeti primjereni zakon o zadrugarstvu i tako ojačati poljoprivreda?) Hrvatska nikada neće steći partnerski položaj u EU-u ako ne bude znala štititi svoje legalne i legitimne vizije i svoje ciljeve i interese, kao i poštivati sve pravne odredbe i preuzete obveze. Sadašnje popuštanje krupnome kapitalu i očitovanje nevjerodostojnosti zemlje, osobito kad je riječ o pravnim stvarima, razaranje je Hrvatske. Kukavičluk je stvaranje kriza i sukoba, a junaštvo je uvijek slijediti i ostvarivati pravdu, istinu i dobrotu.
Autor: Ivan Miklenić/Dnevno.hr
