Premijer Zoran Milanović svojom smišljenom ili nepromišljenom izjavom da ima dobru suradnju s rimskom crkvom i njezinim predstavnikom u Hrvatskoj, a da mu je odnose s Katoličkom crkvom u Hrvatskoj teško definirati jer ju svaki dan predstavlja neko treći, izazvala je oštre reakcije u crkvenim krugovima i dodatno narušila ne baš dobre odnose između hrvatskog episkopata i hrvatske Vlade.

{jathumbnail off}U povodu spomenute premijerove izjave, zamolili smo za razgovor glavnoga urednika katoličkog tjednika ‘Glas Koncila’ msgr. Ivana Miklenića.

Vlada se koristi svakom prilikom za zaoštravanje odnosa s Crkvom

Kako definirati odnos Milanovićeve Vlade prema Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj? Ne čini li se da je to, ako se imaju u vidu i nastupi ministra znanosti, jedan stav praktično od ravnodušnosti do čak neprijateljstva prema Crkvi?

Više nego ijedna vlada u vrijeme neovisne Hrvatske, sadašnja vlada, osobito u odnosu prema Katoličkoj crkvi, predstavlja se kao državna uprava kojoj je najvažnija ideologija. Vlada Kukuriku koalicije nema vizije ni strategije, a mnogi su uvjereni ni političke volje, baviti se svojim najvažnijim poslom – biti u službi općega dobra svih hrvatskih građana i to poglavito stvaranjem uvjeta za rast gospodarstva, proizvodnje, pa se naglašeno bavi ideološkim pitanjima i nametanjem ideologije zlorabeći i zakone, primjerice, školski sustav. Ni jedna vlada kojoj bi ideologija bila važnija od služenja općemu dobru jednostavno nije sposobna razvijati dobre odnose s Katoličkom crkvom.

Ali činjenice govore da ne izbjegava samo susrete s kardinalom nego podržava svoga ministra u netolerantnom dijalogu u svezi sa zdravstvenim odgojem, optužuje Crkvu da štiti zločine, izbjegao je susret s Papom…?

Premda svaku izjavu predsjednika Vlade, a osobito one nespretnije i nesretnije, ne treba doživljavati i tretirati kao službeni politički stav, ipak takve izjave ostavljaju gorak okus i ne mogu se baš ignorirati. Narod kaže da gdje ima dima, ima i vatre, pa tako i takve nes(p)retne izjave ipak imaju težinu, ne samo za ocjenjivanje djelovanja političara na tako odgovornom položaju nego i za ocjenjivanje djelovanja cijele Vlade.

Predsjednik Vlade ima nesporno pravo na svoje osobno svjetonazorsko uvjerenje – i to mu nitko razuman ne osporava, ali dužan je uvažavati i zajednicu građana onakvu kakva ona jest, a u Hrvatskoj je pretežno vjerska, štoviše pretežno katolička.

Kako shvatiti premijerovu izjavu da su za njega Katolička crkva – Rim, rimska Crkva i njihovi predstavnici u Hrvatskoj, a to je papinski nuncij, te da sa svima njima imamo odlične odnose? Na što podsjeća ta izjava, naročito ako se pročita drugi dio, da Katoličku crkvu u Hrvatskoj svaki dan predstavlja netko treći i da je odnose s njom teško definirati?

Ta izjava nameće dvojbu: ili predsjednik Vlade Katoličku crkvu, zajednicu Božjega naroda sa svojim pastirima, svodi na državu Vatikan i na njezine predstavnike jer ne poznaje crkvenu stvarnost kakva ona jest; ili je to politički stav koji predstavlja pokušaj da se stvara razdor između Katoličke crkve u Hrvatskoj i Svete Stolice. Jedinstvo Katoličke crkve, koje se najbolje očituje u tijesnoj povezanosti s glavom Crkve – Petrovim nasljednikom – jedna je od najvećih svetinja katolika i tko god dira u to jedinstvo, gazi po jednoj od najvećoj svetinji i teško ranjava i članove Crkve i Crkvu kao zajednicu, pa čak i Crkvu kao instituciju.

Ta nes(p)retna izjava može značiti nepoštivanje smisla i sadržaja ugovora potpisanih između Republike Hrvatske i Svete Stolice, ali i nepoštivanje Ustava koji jamči vjerskim zajednicama autonomiju, tj. nemiješanje politike u unutarcrkvena ili unutarvjerska pitanja i odnose Crkve ili vjerske zajednice.

Nije dostojna ozbiljnijeg komentiranja izjava da se ne bi znalo ili da se ne bi moglo znati tko stvarno i službeno zastupa Katoličku crkvu u Hrvatskoj.

Tu izjavu neki dovode u svezu s udarom na Crkvu, koji je izveo Titov režim, kad je od kardinala Stepinca tražio da se odrekne nadređenosti Vatikana? Mnogi u tome prepoznaju pokušaj unošenja razdora, kao i poticaj da se uvode ‘red’ među mjesne biskupe?

Sadašnja Vlada, što sama, što pod diktatom skrivenog moćnika, koristi se gotovo svakom prilikom za zaoštravanje odnosa s Katoličkom crkvom u Hrvatskoj te se može s punim pravom govoriti o udarima na Katoličku crkvu u Hrvatskoj. Nadam se da se ipak ne će vratiti kotač povijesti, da ne će biti udara poput onoga na zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, premda bi i sadašnja Vlada željela ili ukloniti ili bar ušutkati pojedine biskupe. Osim medijskom batinom za postizanje toga cilja, Vlada je, čini se, spremna manipulirati i pojedincima iz same Crkve.

Hrvatskom upravljaju oni kojima je u glavi bivša jugoslavenska država

Premijer je apostrofirao u izjavi i papinskog nuncija, a upravo je on, kako se može čuti, na posljednjem zasjedanju HBK rekao kako mu nije jasno da hrvatski biskupi imaju nesporazume s vlašću. Na tome tragu, vjerojatno, nedavno je jedan dnevni list objavio bombastičan tekst koji je bio demantiran od strane predsjednika HBK. Što kažete na sve to?

Tekst Večernjeg lista o tobožnjem zahtjevu Svete Stolice da hrvatski biskupi budu otvoreniji za dijalog s predstavnicima vlasti demantirao je sam apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj. Naime, u općoj Crkvi na svim razinama sudbinski je bitno jedinstvo i zajedništvo u vjeri, moralu i vrjednotama, a politička gledanja, procjenjivanja i ocjenjivanja prepuštena su osobnoj savjesti svakoga vjernika. U Crkvi po svem svijetu sasvim je normalno da vjernici u skladu sa svojom savješću budu svrstani u različite političke stranke ili opcije te nema baš nitko iz hijerarhije ovlast nametati ikome svoje političko uvjerenje ili instrumentalizirati biskupe, svećenike ili vjernike za određene političke ciljeve.

Isto tako, teško i jao svakom članu Crkve, ma na kojem položaju bio ili bio samo redoviti vjernik, ukoliko dopušta da ikoji političar, ili politička stranka, ili interesna skupina njime manipulira protiv općega dobra i protiv jedinstva u Crkvi.

Programom restrukturiranja HRT-a ukida se Program religijske kulture i Redakcija religijskog programa na Hrvatskom radiju. Time se narušava sporazum između HRT-a i HBK, utemeljen na načelima Ustava i ugovoru sa Svetom Stolicom. Ovaj primjer i više drugih, nije li zapravo u osnovi potkopavanje ugovora sa Svetom Stolicom?

To je, po svoj prilici, jedan od smišljenih udara na prava katoličkih vjernika u Hrvatskoj, pa u tom smislu i na Katoličku crkvu. HBK i HRT nisu sklopile Sporazum da bi bili zadovoljeni neki interesi članova HBK ili crkvene hijerarhije, nego katoličkih vjernika u Hrvatskoj koji svojim davanjima najviše i uzdržavaju HRT. Nepoštivanje potpisanog sporazuma, odnosno jednostrano njegovo ignoriranje i odbacivanje osim što je na štetu većine u hrvatskom društvu također je i pokazatelj koliko je sadašnja Vlada vjerodostojna u međunarodnim odnosima i u poštivanju ugovora i obveza koje je država Hrvatska preuzela.

Naime, prihvaćanjem programa restrukturiranja HRT-a iza te odluke o ukidanju Religijskog programa stala je i Vlada pa taj nekorektni, neprofesionalni i ideološki potez ne ide samo na dušu sadašnjega vodstva HRT-a, koje je ionako samo politička produžena ruka nego ide na dušu i Vlade.

U posljednjem komentaru upozoravate kako su sve nove članice EU znale kapitalizirati ulazak u tu asocijaciju dok hrvatski političari i neki kulturni djelatnici ne prestaju gurati Hrvatsku u tzv. regiju. Može li Hrvatska tako živjeti – formalno se deklarirati za EU, a zapravo nastavljati živjeti po nekim ‘jugoslavenskim’ regulama?

Očito je da Hrvatskom i dalje upravljaju ljudi kojima je još uvijek u glavi bivša jugoslavenska država, odnosno ljudi koji su spremni slušati diktat iz dijela međunarodne zajednice po kojem Hrvatska mora stagnirati i sve poduzimati da se što prije unutar EU nađu i sve novonastale države na razvalinama bivše savezne pa da te iste međunarodne snage mogu neformalno oživljavati regiju – naravno u sklada sa svojim interesima koji su u izravnom sukobu s legalnim i legitimnim hrvatskim nacionalnim interesima.

Kad bi političke stranke, koje ne sudjeluju u vlasti, imale imalo političkog osjećaja i odgovornosti za opće dobro Hrvatske, hrvatskoga naroda i svih hrvatskih građana, otvoreno bi postavljale pitanje radi li se o izdaji hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa i ne bi prestale ponavljati to pitanje dok god se vladajući ne bi korigirali u svome postupanju. Dok je god Hrvatska tako vođena, ne može stati na svoje gospodarske noge niti može izaći iz krize, a to znači daljnje podnošenje osiromašivanja, nezaposlenosti i besperspektivnosti.

Zar jedan od tih nije slučaj primalje Jage Stojak? Prigovorom savjesti ona je upozorila i na to da dok Hrvatska iz godine u godinu gubi znatan broj stanovnika, zbog negativnog prirodnog prirasta, da se i dalje po bolnicama masovno obavljaju prekidi trudnoće… Što je tek s tim zahvatima u raznim privatnim ordinacijama…? O tomu kao da se ne želi javno govoriti niti iznositi podatci?

Istina je da se u Hrvatskoj svjesno kriju stvarni podatci o broju izvršenih pobačaja na legalan i ilegalan način u raznim privatnim aranžmanima. I to je, bez sumnje, očitovanje politike kojoj nije stalo do općega dobra ni pojedinih građana, kako onih začetih tako i nesuđenih majki, ali ni do dobra obitelji ni hrvatskoga naroda koji izumire, a političari se prave kao da to ne znaju ili možda čak to potiču.

Primalji Stojak treba čestitati na vjerničkoj dosljednosti i građanskoj hrabrosti jer ona je svojim hrabrim držanjem pomogla da se u Hrvatskoj za primalje uspostavi standard koji će ubuduće uvažavati priziv savjesti. Dobro je i za hrvatsko društvo da je u tom slučaju ipak pobijedila razboritost i poštivanje zakonitosti. Ipak, trebalo bi otvoriti pitanje kako je to spojivo da se od primalje uopće može tražiti da sudjeluje u zahvatu pobačaja nerođenog djeteta.

Ideološki konflikti zbog komunističkog mentaliteta

O tome je Katolička crkva snažno bila progovorila 1994. i bio je postignut stanovit pozitivan pomak. Nije li vrijeme da se o tome problemu ponovno govori?

Stav Crkve prema začetom i još nerođenom životu stalan je i nepromjenjiv. Istina je da se 1994. tražilo i pravno povoljnije rješenje i da je bilo na pomolu relativno povoljno rješenje: naime da bi zakon depenalizirao određene kategorije trudnica koje bi se podvrgle pobačaju. Time bi i pravno i zakonski bilo sasvim jasno očitovano da je svjesni namjerno izazvani pobačaj – zločin, a za koji određene kategorije trudnica ipak ne bi odgovarale ili bile kažnjene.

Uplele su se tada ideologizirane snage i srušile taj prijedlog te je i danas na snazi liberalni zakon iz jugoslavenskog komunizma. U Crkvi i iz Crkve o tom se problemu često progovara, ali nema ušiju koje to žele čuti. I predsjednik HBK zadarski nadbiskup Želimir Puljić otvorio je to pitanje u svojoj homiliji na Veliku Gospu ove godine, ali reakcija na to, čak ni negativnih, nije bilo.

Hrvatsko je društvo puno konfliktnih situacija koje se prema javnosti pokazuju kao afere. Neke se vješto stišavaju, neke pak razbuktavaju. No u svemu brine nizak stupanj tolerancije, najviše od strane vlasti. Mogu li se svi ti konflikti rješavati bez visoka stupnja tolerancije i uvažavanja?

Cilj stvarateljima samostalne Hrvatske, kako onima koji su ju puškom branili na bojišnicama, tako i mnogih slobodoljubivih ljudi i političara, bila je stvarno demokratska i pluralna država Hrvatska. Očito, najprije je bilo podcijenjeno, a poslije i sustavno skrivano totalitarističko i ideološko nasljeđe koje ne dopušta ni pluralnost ni stvarnu demokraciju, bez čega onda nije moguć ni visok stupanj tolerancije i uvažavanja u hrvatskom društvu.

Budući da je izostala smišljena planetarna ili globalna osuda komunističkih režima kao totalitarističkih, premda je svakome koliko toliko objektivnome čovjeku jasno da je baš o tome riječ, teško je očekivati da će hrvatsko društvo biti i u bližoj budućnosti lišeno ideoloških konfrontacija i konflikata, dokle god gotovo sve važnije funkcije u tom društvu drže ljudi komunističkog mentaliteta.
U Hrvatskoj se guši i svaki pluralizam. Sve je podvrgnuto ideologizaciji. Nije li zapravo nedostatak pluralizma najbolji pokazatelj nastupanja totalitarizma?

Doista za sadašnje Vlade lijevoga centra ima više poteza i odluka koji su nespojivi s demokratskim standardima i s poštivanjem pluralizma. Spomenuo bih tek onaj najočitiji: nametanje ideologiziranog spolnog, odnosno zdravstvenog odgoja u škole bez uvažavanja nespornih prava roditelja i činjenice da su u današnjoj Hrvatskoj većina građana ipak vjernici.

Upravo je nevjerojatno da se, primjerice, za uvođenje ćirilice u Vukovaru slobodno izjašnjavanje o nacionalnoj pripadnosti priznaje kao politička činjenica koja obvezuje, a da se istodobno isto tako slobodno osobno izjašnjavanje da su 86, 32 posto građana – katolici svim mogućim manipulacijama i smicalicama dovodi u pitanje i ne uvažava. Vlada će se uvijek moći s pravom proglašavati totalitarističkom dok god ne dopusti da se u škole uz ponuđeni uvede i zdravstveni odnosno spolni odgoj koji bi bio prihvatljiv vjernicima.

Marko Curać
Hrvatski tjednik

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save