Ivica Šola: Može li Milanović išta razumjeti?
Iz irealne perspektive Milanovićeva geta grad Vukovar je apstrakcija, za njega je Hrvatska apstrakcija, ljudi su apstrakcija, njegova biografija učinila ga je invalidom stvarnosti
{jathumbnail off}Postoje dvije vrste geta. Prvi je onaj imućnih, utjecajnih ljudi i obitelji. U njega se teško ulazi. Drugi je onaj sirotinjski. Iz njega se teško izlazi. Ljudi koji pripadaju prvoj vrsti geta teško mogu razumjeti realnost ljudi iz druge vrste geta. Ovi iz prve vrste geta ovim drugima rijetko ponude kruha, radije ih hrane ideologijama u koje, u krajnjoj liniji, ni sami ne vjeruju, poput bonvivana Broza ili danas Kim Jong-una, kojemu je Denis Rodman ipak draži od Marxa.
Ni ovu situaciju u Vukovaru nije moguće shvatiti bez ove dijalektike. Sve je zakuhao Zoran Milanović, čovjek koji od rođenja pripada privilegiranima, onima iz prvoga geta. Kada je Milošević napao Hrvatsku, Milanoviću je bilo 25 godina. Njegovi vršnjaci otišli su na front, skupljati gelere u tijelu. Milanović je, kao tatin sin, bio oslobođen od svega toga, od te rapsodije “šovinista” i “cirkusanata”, koji su pisali po zidovima “Vukovar nikada neće biti Bukobap” ili “Osijek nikada neće biti Ocek”. Tata mu je, kao bivši komunistički moćnik, već devedesete prešao u HDZ da bi sina brzo ugurao u Ministarstvo vanjskih poslova kako bi Domovinski rat mogao u miru pratiti preko televizije. Onda ga Tuđman šalje u Bruxelles, gdje se dodatno obrazuje i uživa sve blagodati nastale na krvi “cirkusanata” i “šovinista”, a on, daleko od (hrvatske) zbilje, “uči za Briselca”.
U to vrijeme, dok je on Briselac, prosječni Vukovarac koji je uspio izvući živu glavu od srpske okupacijske vlasti koju danas uosobljava Vojo Stanimirović, također pripadnik prve vrste geta, čami po izbjegličkim kampovima, u “hotelu Zagorje”, koje je najbolje razumio, također pripadnik prve vrste geta, predsjednik Josipović, izgovorivši onu historijsku rečenicu Ivani Simić Bodrožić, ženi iz ovoga drugoga geta: “Koji je Vaš problem?” Koncem devedesetih Milanović pretrčava u SDP, u kojem ga prepoznaje drugi tata Ivica Račan, a mali Zoran vraća se u okrilje izvornog geta tate Stipe, u partiju, koju ubrzo i preuzima. Potom postaje premijer, njegovo društvo su bogataši poput Tedeschija, ljetuje u Bakarićevim i Titovim vilama… Biografija Zorana Milanovića je biografija tatina sina, čovjeka koji je kroz život, kroz sve režima, išao kao kroz putar. Njegovo iracionalno ponašanje oko “lex Perković” tu postaje razumljivo: on štiti geto, geto svoje obitelji, svojih fizičkih i duhovnih otaca, svojih pokojnih političkih sponzora. I što takva osobnost, iz te vrste geta u koji se teško ulazi, daleko od stvarnosti “cirkusanata” i “šovinista”, može ponuditi narodu, onima iz druge vrste geta: ništa, samo ideologiju! Zdravstveni odgoj, gay parade, rodni egalitarizam, Radmanov HRT…, i ćirilicu u Vukovaru.
A Vukovar, opet, getoizirani grad. Na jednoj strani je srpska sirotinja sa svojim kafićima i vrtićima, koja ne želi u kolonu sjećanja, čiji najviše predstavnici u Srbiji, poput predsjednika Nikolića, i dalje izjavljuju kako je Vukovar “srpski grad”, što je na Marakani aklamacijom “blagoslovljeno”, ili Voja Stanimirović koji hladno izjavljuje da Srbi nisu započeli rat u Vukovaru, u Hrvatskoj, nego su se branili od hrvatskog nasilja. Na drugoj strani je hrvatska sirotinja koja još traži ubijene i nestale, koja ima svoje kafiće i vrtiće, logoraši i branitelji čije su traume od onoga što je ćirilica simbolizirala u Vukovaru još uvijek svježe, koji kod aboliranih sugrađana ne vide trunku kajanja. Koji frik u tako getoizirani grad, pod okriljem noći (!), kao prioritet ima “provođenje zakona” i postavljanja ćirilićnih natpisa u atmosferi hladnoga mira? To može učiniti samo čovjek koji nema nikakve veze s realnošću, tatin sin iz prvog geta koji ne razumije stvarnost onih iz drugog geta, bili oni Hrvati ili Srbi. Kuš, sirotinjo, nema kruha, nema razvoja, evo vam ideologije! Sasvim nepotrebnim inzistiranjem na ćirilici u Vukovaru Milanović je samo dodatno zabetonirao getoiziranost Vukovara, gore nego svi nacionalisti zajedno. On “politiku pomirenja” provodi oklopnim vozilima i represivnom tolerancijom prema onoj žgadiji koja je krvarila dok je on gradio karijeru. Iz irealne perspektive Milanovićeva geta grad Vukovar je apstrakcija, za njega je Hrvatska apstrakcija, ljudi su apstrakcija, njegova biografija učinila ga je invalidom stvarnosti. Kada mu ljudi iz Stožera, poput Josipa Klemma, poručuju da oni nisu u sukobu sa Srbima, nego s hrvatskom Vladom, onda je sve jasno: ovo je sukob dvaju geta, geta stvarnog života i geta koji uosobljuje Milanović, geta tatinih sinova, ma gdje bili.
Ivica Šola/Večernji list
