Geopolitičke igre velikih i malih na Bliskom istoku
Malo tko je mogao predvidjeti da će samozapaljivanje tuniskog malog trgovca u znak prosvjeda protiv represije vlasti dovesti do tako snažnih masovnih prosvjeda da će pasti režim predsjednika Bena Alija. No, to se dogodilo.
{jathumbnail off}Događaji u bliskoistočnim zemljama, poznati kao Arapsko proljeće, od samog početka izazvali su veliko zanimanje vanjskih sila. Uostalom, regija bogata ugljikovodicima odavna je zona suparništva velikih država. U posljednjih nekoliko desetljeća toj su se borbi pridružili regionalni igrači koji traže širenje utjecaja.
Promjene koje su započele događajima u Tunisu, imaju korijene u značajkama suvremenih arapskih društava. Politolozi su godinama predviđali da su dugotrajan politički zastoj i nedostatak vidljivog gospodarskog napretka bremeniti socijalnom eksplozijom. Međutim, malo tko je mogao predvidjeti da će samozapaljivanje tuniskog malog trgovca u znak prosvjeda protiv represije vlasti dovesti do tako snažnih masovnih prosvjeda da će pasti režim predsjednika Bena Alija. No, to se dogodilo.
Za zemlje koje su imale bliske odnose s Tunisom, od samog početka pojavio se problem ocjenjivanja događaja. Tako je francuska diplomacija, visoko cijeneći odnos s tuniskom elitom, pozvala Pariz da pomogne Benu Aliju kako bi on zadržao vlast. Međutim, tadašnji predsjednik Francuske, Nicolas, majstor gromkih javnih gesta, napravio je profitabilan potez za njegov imidž – opozvao je svoga veleposlanika u Tunisu te je objavio da u potpunosti podržava demokratske procese. Slijedom toga i druge zapadne sile podržale su novu vladu u Tunisu.
Kada je „Proljeće” prešlo na Egipat, gotovo svi glavni akteri bili su spremni utjecati na tijek događaja. Zapadne zemlje počele su brinuti za demokratske stranke i organizacije koje su se pojavile u toj državi, monarhije Perzijskoga zaljeva, pak, pogotovo Saudijska Arabija i Katar, za islamistički pokret „Muslimansko bratstvo” i salafističku organizaciju (jedna od struja muslimanskih fundamentalista).
Znakovito je da u prijelaznom razdoblju, kada je na vlasti privremeno bila vojska, ona je pokušala izvesti pred lice pravde Egipćane i strance koji su sudjelovali u pružanju financijske potpore egipatskim demokratskim institucijama. Ali do kažnjavanja nije došlo: Sjedinjene Države nastupile su u obrani svojih građana.
Činjenica da su pri formiranju nove vlasti islamisti izbili u prvi plan, ima i unutarnje i vanjske razloge. Unutarnji razlozi povezani su s njihovim iskustvom u podzemnim aktivnostima, kao i sposobnošću rada masama. Vanjski se svode na velikodušnu podršku iz monarhija Perzijskoga zaljeva. Oni su uspjeli dobiti oko 70% mjesta u parlamentu i osigurati izbor svoga kandidata Mohameda Mursija za predsjednika.
Prijelomna etapa
Suočivši se s neočekivanim za njih rezultatom demokratskog procesa, Sjedinjene Države i njezini zapadni partneri ne samo da su priznali rezultate, ali su i pokušali uspostaviti odnose s novim vodstvom zemlje. Washington je neposredno postigao da vojni vrh nije ni pokušao spriječiti dolazak Mursija na vlast.
Prijelomnom etapom arapskoga proljeća postali su događaji u Libiji i Siriji. Ona je označena time da je vanjski čimbenik postao odlučujućim u njihovu razvoju, a suradnja vanjskih „sponzora” postigla je vrhunac. Vanjska podrška spontanih akcija u tim zemljama gotovo se poklopila s njihovim početkom, a u nekim pogledima ih je i odredila. Znakovito je da su prosvjedi u Libiji protiv Gadafijeva režima počeli u najudaljenijem od centra Bengaziju, poznatom po separatizmu, a koraci vlasti poduzete protiv njih naišli su na energičnu podršku zapadnih zemalja, na inicijativu Francuske.
NATO-ova operacija, provedena uz odobrenje Vijeća sigurnosti UN-a, koje su „propustile” Rusija i Kina, u stvari je bila početak stvarnog raspada Libije. Naftom bogati istočni dio zemlje – Kirenaika – danas ne priznaje vlasti u Tripoliju, a maksimum na što je spreman je formalni ostanak u Libiji pod uvjetom široke autonomije. Znakovito je da i drugi dijelovi zemlje ignoriraju volju središnje vlade. Primjer za to je odbijanje plemena Zindan da Gadafijeva sina Seifa al-Islama predaju pravosudnim tijelima zemlje.
Druga posljedica operacije je širenje terorističkih snaga u regiji. Dobar primjer za to je pokušaj odvajanja sjevernog dijela Malija, naseljena Tuarezima, od zemlje. Glavni organizatori separatističkog pokreta u tom području bili su islamisti koji su došli iz Libije nakon završetka ratnih događaja u toj zemlji. Sama Libija postala je bazom za terorističke skupine povezane s Al-Qaidom. Djelo jedne od tih organizacija bio je napad na američki konzulat u Bengaziju u povodu 10. obljetnice 11. rujna 2001. Kasnije je tamo došlo i do napada na francusku diplomatsku misiju.
Lekcija
Zapanjujuće je da NATO zemlje nisu naučile lekciju iz akcije u Libiji. Njihove akcije u svezi s događajima u Siriji uglavnom ponavljaju libijsku shemu. U njihovoj osnovi stoji uska suradnja s monarhijama Zaljeva u naporima da se svrgne moć režima u Damasku. Najaktivniji su Saudijska Arabija i Katar, kao i sirijski susjed Turska koja se pridružila ovoj grupi, i čije je vodstvo želi transformirati u regionalnu silu.
Znakovito je da informacije o aktivnom sudjelovanju u redovima oporbe tzv. džihadista, čiju osnovu čine skupine povezane s terorističkom Al-Kaidom, sada izazivaju zabrinutost u Sjedinjenim Američkim Državama, Velikoj Britaniji i Francuskoj, koje imaju najaktivniju ulogu u podržavanju sirijske opozicije. Na primjer, u nedavnim raspravama u američkom Kongresu dužnosnicima administracije opetovano su postavljana pitanja o ovoj temi. Smatra se da je upravo osvrtanje na ulogu džihadista u ratu u Siriji dovelo do nevoljkosti Kongresa da Bijeloj kući dade carte blanche za udar po Siriji.
S tim u svezi potrebno je podsjetiti da su Rusija i Kina, s obzirom na događaje arapskog proljeća kao unutarnje stvari država u regiji, izvukle pravi zaključak iz posljedica operacije u Libiji. One su odbile podržati u Vijeću sigurnosti UN-a nacrt rezolucije kojim se odobrava vojnu akciju. Upravo je taj stav pomogao Moskvi da preuzme inicijativu za rješavanje problema likvidiranja sirijskoga arsenala kemijskog oružja.
Pokretanje plana Lavrov-Kerry na toj osnovi, a zatim usvajanje rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a ukazuju na produktivnost ovog pristupa. Sada, na temelju toga, važno je dogovoriti se o pitanjima koja se odnose na razradu političkog rješenja za Siriju. To je izvedivo, ali čini se pod jednim važnim uvjetom: ako sve zainteresirane strane shvate da političko rješenje problema mogu pronaći samo Sirijci sami. Oni bi trebali odrediti budućnost zemlje. Izlaz 11 organizacija iz koalicije sirijskih oporbenih snaga povezanih s vanjskim snagama ne bi trebao pogoršati izglede konferencija Ženeva-2 u postizanju političkog rješenja problema. Upravo suprotno.
Izvor: Nezavisimaja gazeta (Moskva)/hkv.hr
