Josipović je bio kod pape. Bio je, ne može se reći da nije. Papa ga je lijepo dočekao, čak mu se malo i naklonio, što Josipoviću nije palo na pamet i nije učinio. Ne pada on pred Papom kao pred Tadićem.

{jathumbnail off}Ovo je pitanje iz povijesti za državnu maturu (predlažem): Gdje su nestali Hrvati? Ne govorim o nestalima u srpskoj agresiji, o tome ću na drugom mjestu, govorim o Hrvatima koji su živjeli na Dnjestru i bili i te kakva snaga još u 11. stoljeću.

Povjesnici i povjesnice govore o ušću Dona, o Hrvatima u Velikoj ili Bijeloj Hrvatskoj uz gornju Vislu sa središtem u Krakovu, o Hrvatima u današnjoj sjeveroistočnoj Češkoj. O Hrvatima na Dnjestru ne govore. Nema ih, nestali su, barem za naše povjesničare.

Slučajno mi je pala u ruke knjiga dr. Erdmanna Hanischa “Poviest Rusije” tiskana u Zagrebu 1943. / prijevod Marijana Tkalčića / gdje se u poglavlju o Vladimiru (980.-1015.) kaže da je “Vladimir i poslije svoga prielaza na kršćanstvo dosta ratovao, tako i protiv dnjestarskih Hrvata.” Budući da se Vladimir pokrstio na samome svršetku 10. stoljeća, znači da ti ratovi protiv Hrvata padaju već u 11. stoljeće. Ne bi li bilo lijepo da se neki mlađi hrvatski povjesničar dohvati te teme pa i mene prosvijetli, čime bi hrvatska povijest bila dopunjena i popunjena.

Nestali Hrvati (2)

Ono što se znalo, a medijskim trikovima i blokadom stalno prešućivalo, danas je došlo na naplatu. Nisu šutjeli mnogi portali, i na stranicama Hrvatskoga kulturnog vijeća u mnogo se navrata spominjalo i upozoravalo, citiralo Vukovarce i Vukovarke koji su suzdržanim gnjevom govorili da im se po gradu šeću ubojice njihovih najmilijih, amnestirani Srbi za koje pouzdano zna da su počinili zločine, ili se pouzdano sumnja. Ponekad se neki kadar prošvercao i u masmedije, i brzo nestao.

Iz “Zagreba” se nije čula ni riječ, policija i državno odvjetništvo jednostavno su ignorirali Vukovarce. A Vukovarci točno znaju i tko od tih amnestiranih Srba iz paravojnih četničkih postrojba zna gdje su završili ubijeni Hrvati – mnogi vjerojatno ukopani na tlu Hrvatske, mnogi i u Srbiji. Četnici ne žele reći gdje, premda znaju. Taj perverzni zavjet šutnje govori ne samo u dubokoj amoralnosti i neljudskosti, nego i o njihovu isto tako dubokom uvjerenju da im nitko ništa ne može, kao i o nadi da će sve opet biti kako je bilo do mirne reintegracije, drugim ili možda i opet prvim sredstvima.

Kako probiti “zavjet šutnje”? Kako prisiliti “amnestirane” za koje se zna da su ako ne izravni izvršitelji, a ono barem kao sudionici zločinaca bili nazočni pogubljenjima i znaju gdje su grobišta. Policija i odvjetništvo sada moraju djelovati, kad već nisu prije. Ispitati desetoricu sumnjivih i ispitivati ih tako dugo dok jedan ne propjeva, a zatim će i ostali. Ne moraju se primijeniti nezakoniti načini, postoje metode koje psihologiju pretpostavljaju drugim stilovima ispitivanja, a imamo i stručnjake na tom polju.

Ono što nemamo, jest politička volja da se odlučno postupi. Štoviše, imamo političku volju da se tjeskobnim i tužnim vukovarskim Hrvatima do kraja zagorča život nasilnim nametanjem dvojezičnih i dvopismenih ploča, da ih se iz “Zagreba” naziva istim imenima kao što su ih nazivali agresori, da se, znači, na stanovit način amnestira agresija.

Ova aktualna vlast šalje vrlo jasnu poruku: mi smo oni ili sljednici onih koji su 25. lipnja 1991. napustili saborsku dvoranu jer nisu (nismo) bili za samostalnu hrvatsku državu. Vi, Vukovarci i oni koji su došli iz drugih hrvatskih krajeva braniti Vukovar, vi ste u velikoj mjeri zaslužni da naša JNA i prateće četničke postrojbe nisu sačuvale našu Jugoslaviju. A kad se već zbilo što jest i kada je nama srećom uspjelo da budemo vlast u toj vašoj samostalnoj Hrvatskoj, mi vam se sada, eto, osvećujemo za stare grijehe.

To je ta poruka i ne može se drukčije iščitati. Vukovarci ju znaju pročitati, znaju da su ploče postavljene ne samo nasilno i kradom, ne samo nezakonito nego i zlurado. Znaju i da se postavljanje ploča zasniva na goloj laži o broju manjinaca u Vukovaru. Učinili su sve što su mogli da i ta zlokobno zlurada vlast dođe k pameti, da postupi kao hrvatska a ne tuđinska vlast, ali rezultata nije bilo.

Sada, kada je situacija postala neizdrživom i vlast počela reterirati, vrijeme je da se sve sredi na jedini prirodan način: da se ide kronološki, da se ustvrdi kako ćirilice nikada u Vukovaru nije bilo, da je došla na agresorskim tenkovima, da su njome ispisivane najkrvavije stranice novije povijesti, da su tim pismom i srpskim jezikom okupacijske vlasti proglasile teritorijalno sjedinjene hrvatskoga Podunavlja sa Srbijom (“Ovo je Srbija”) što je svojim potezima slijedila i SPC, da su u Podunavlju i Vukovaru posebno ubijene tisuće Hrvata, muškaraca, žena i djece i da je u tim ubojstvima sudjelovao i dobar dio vukovarskih Srba, da su ti Srbi poslije mirne reintegracije pomilovani, ali da nisu svi zločinci pobjegli preko Dunava nego mnogi i ostali, da se nisu pritajili nego – vidjevši slabost hrvatskih vlasti – javno provocirali Hrvate, pa i one kojima su poubijali članove obitelji ili barem znali kako su i gdje su očevi, sinovi ili kćeri Hrvata zadnji put vidjeli svjetlost.

Na ulici, na tržnici, u dućanu, cerekali su se i nadmoćno prenemagali, prolazili pokraj žena koje su u vrijeme okupacije silovali, plašeći ih grimasama. Nepodnošljivo, strašno, nemoguće stanje u bilo kojoj zemlji koja se ne zove Hrvatska.

Sada Vukovarci, u ovoj ćiriličnoj aferi, otkrivaju što je njihova najveća rana, golema bol koja traje više od dvadeset godina i nema lijeka niti ga može biti, a mogla bi se barem malo zaliječiti kada bi znali gdje su grobovi. Pitanje nestalih može se rješavati djelomično u Srbiji i sa Srbijom, ali poglavito u Hrvatskoj.

Za taj “hrvatski” dio nisu potrebna diplomatska natezanja, nije potrebna trgovina “vi nama nestale, mi vama povlačimo tužbu za genocid”, Hrvatska ima svoju policiju i državno odvjetništvo i oni trebaju raditi svoj posao ili dati ostavke, zajedno s ministrom unutarnjih dela koji svoj posao ne radi, nego šalje specijalce na vukovarske branitelje, na čuvanje nezakonitih ploča. Ne će to tako ići, i ne ide.

Činjenica da u aktualnoj “hrvatskoj” Vladi i vlasti ima gotovo više Srba nego u aktualnoj srbijanskoj, samo potkrjepljuje uvjerenje naroda da se i u slučaju Vukovara i ćirilice radi o nehrvatskoj i protuhrvatskoj akciji u duhu onih vremena kada su u Hrvatskoj vladali ne samo komunisti nego i srpska manjina s nasilno izborenom konstitutivnošću i zaleđem velikosrpskoga terora pod jugoslavenskim imenom. Da se takvo stanje pokušava opet oživjeti, da je srpskim političarima takvo stanje i opet valjda prirodno, najbolje svjedoči Pupovčeva poruka o igranju vatrom.

Komu je upućena? Hrvatskome narodu? Takva poruka se u svakome vremenu naziva prijetnjom, a kada se izriče, iza nje stoji sila koja će kazniti one koji se igraju vatrom. Tako se profesor na Zagrebačkom sveučilištu (da mi je znati što uči studente) stavlja u ulogu Blagoja Adžića i njegova gazde. U nedoba, u krivom vremenu. Ili možda ne, možda je ipak i on postao političkim Hrvatom i više okreće oči prema Zagrebu nego prema Beogradu, kad je već tako kako jest. A to obraćenje je posve naravno, jer što će mu Beograd kada sada ima Beograd u Zagrebu. Kada specijalci kreću u Vukovar iz Zagreba, a ne iz Niša…

O Gotovcu još jednom

Povod: televizijski dokumentarac o Vladi Gotovcu, emitiran ovih dana, a snimljen prije dosta vremena. O Gotovcu sam pisao, ne vidim razloga za ponavljanje – životopis u dva dijela, u prvome buntovnik, disident i žrtva komunističkoga režima, u vrijeme početne srpske agresije zavazda zapamćen govornik pred stožerom JNA u Zagrebu, u drugome dijelu žrtva svojih iluzija i nesnalaženja, žrtva onih koji su oko njega pleli konce, a u rečenom dokumentarcu zaigrali pred publikom – Ivo Godstein, Vesna Pusić, Mesić i slični s jedinom željom da sruše Tuđmana usred rata i okrenu kotač povijesti u suprotnom smjeru, u starom smjeru.

Oni oko njega svjesno, on nesvjesno, nadam se. Meni je Gotovca u to doba uvijek bilo pomalo žao, ta zajedno s njim, Šoljanom i više se ne sjećam s kim još, pisao sam u Društvu književnika one izjave koje su tada odjekivale jer legalne oporbe još nije bilo, branio sam ga početkom devedesetih i kada je bilo očito da nije izabrao dobro društvo i kada se počeo čudno ponašati, cijenio sam onaj prvi dio njegova životopisa i nije mi bilo lako, a otpisao sam ga tek kada je počeo rabiti mesić – manolićevske fraze pojačane goldsteinovsko – pusićevskim točenjima oko Bosne i Hercegovine.

Ma, nije sada toliko ni važno, a ni dokumentarac nije toliko loš da svatko tko ga je gledao ne bi stvorio svoje zaključke. Ono što sam na margini toga televizijskog proizvoda zabilježio jest ime tužitelja u procesu koji je završio osudom Vlade Gotovca na četiri godine robije u Gradiški. Tužitelj se zvao Željko Jovanović. Dr. Željko Jovanović. Eto, vjerojatno nema nikakve veze, ali tko može odoljeti.

Europarlamentarci

Nisu loše izabrani (moglo je i gore), u Europskom parlamentu ne ponašaju se kao skromni početnici koji šute u klupama i čitaju stripove. Zdravka Bušić postavlja prava pitanja o EU rezoluciji o komunističkim zločinima i njezinoj provedbi u Hrvatskoj. Sada pitanje postavlja iz zastupničkih europskih klupa a ne, kao što je činila sve ove godine, s trga u Zagrebu koji nosi ime komunističkoga zločinca. I ostali su hiperaktivni, čak je u početku došlo do velike koalicije hrvatskih europarlamentaraca, ali je koalicija puknula na Bosni i Hercegovini.

SDP-ovi eurozastupnici u suradnji s laburistima (laburistom) odbili su potpisati poziv Europskoj komisiji da se osigura jednakopravnost Hrvata kao konstitutivnoga naroda! Odbili. Valjda da ne naruše odnose s beiha – SDP-om koji radi protiv ravnopravnosti Hrvata, ili u staroj maniri partijskoga prijezira prema “ustašama”, u Bosni a posebno Hercegovini.

Pa kada eurozastupnici tzv. hrvatske ljevice čak ni to ne žele supotpisati, čak ni ono što je Hrvatska potpisala u Daytonu i prije, kada čak ni zajamčenu ravnopravnost Hrvata u BiH ne žele poduprijeti u praksi, kako se od njih može očekivati da će odlučnije djelovati u zbilji koja kaže da je vrag odnio šalu, da se u FBiH vrlo lako i skoro može očekivati uvođenje šerijatskih zakona, da katoličke crkve kao ona u Zenici nedavno postaju mete islamskih fundamentalista, da Hrvati stenju pod jarmom kao u tursko doba, da muslimanska vlast samo čeka pravomoćnu presudu iz Haaga i pojača teror sve do nestanka Hrvata, da Hrvata u “republici srpskoj” više gotovo i nema i ne će ih biti jer Srbi ondje imaju potporu izvana za trajno stanje svoje genocidom stečene tvorevine pa otvaraju i predstavništva u svijetu, između ostalih i u Sjedinjenim Američkim Državama, što je više nego zlokobno.

Dotle, znači, SDP-ovi i ostali nehrvatski europarlamentarci ne žele potpisati poziv Europskoj komisiji da se osigura jednakopravnost Hrvata. Kada bi im se stavio na stol papir koji bi trebao biti stavljen i kojim se zahtijeva teritorijalna jedinica iliti entitet za hrvatski narod u BiH, vrištali bi kao da im je netko uvalio zmiju otrovnicu. Eto, to su “lijevi” europarlamentarci iz Hrvatske. Pa kada uskoro opet budu izbori za zastupnike u Europskom parlamentu, imajte to na umu.

Bauk kruži studijem

Mladi i zakonima oboružani ministar Arsen Bauk gostovao je u studiju, valjda u studiju HTV-a. Taj stil još nije viđen. Neki sugovornici (većina) gledaju u voditelja (voditeljicu) koja im postavlja pitanja, neki gledaju pred sebe, neki se drže uspravno, neki pogrbljeno, neki lamataju rukama kao onaj nesretnik Miljenić, ali to što je priredio Bauk još doista nije zapamćeno.

Bauk je doslovce izgubljeno kružio pogledom po studiju, posve nekoncentrirano i vrlo žalosno, kao da prati pauka koji se vere zidovima. Trebao je braniti stajalište Vlade i svoje osobno o ćiriličnim natpisima u Vukovaru, a kako nije mogao zapamtiti o kojim se to navodnim zakonima radi, iz stanja kaotične neugode uhvatio se papira i pročitao nazive njih valjda osam. Dok je to čitao, nestale su ćirilične ploče u još dva grada u Hrvatskoj.

Josipović kod pape

Bio je, ne može se reći da nije. Papa ga je lijepo dočekao, čak mu se malo i naklonio, što Josipoviću nije palo na pamet i nije učinio. Ne pada on pred Papom kao pred Tadićem. Razgovarali su preko prevoditelja od kojega je Josipović doznao da nije trebao ni dolaziti ako želi potegnuti pitanje ugovora s Vatikanom, pa nije potezao ništa osim vojnih kapelana.

Ali je Josipović silno htio čuti od Pape barem neku riječ protiv Crkve u Hrvata, na što mu je rečeno da stvar spada u demokratski dijalog u demokratskim državama, pa se dobri Franjo ne želi miješati. No neizravno je time ipak rekao što misli o vlasti u Hrvatskoj, a osobito o demokraciji i da zna tko to i o čemu ne želi razgovarati s predstavnicima Crkve u Hrvata. Iz vatikanskoga priopćenja (koje u Hrvatskoj nije široko obznanjeno) nakon susreta može se razumjeti još štošta.

Dvaput sam spomenuo termin Crkva u Hrvata koji je vrlo točan i u širokoj uporabi, a već sam na ovim stranicama objasnio zašto je dobar i da ni u kom slučaju ne narušava načelo univerzalnosti Katoličke crkve. Nego, Josipović i njemu slični rabe termin “lokalna Crkva” odnosno “mjesna Crkva”, što u ovom našem slučaju ima prizvuk podcjenjivanja, a svakako je namjerno izbjegavanje naziva Crkva u Hrvata – tu su u istom terminu čak dvije riječi koje josipovići ne vole izgovarati, a postoji i zamka slutnje hrvatstva koje nije zbijeno samo u sadašnje nakazne granice RH.

Mate Kovačević: Nova knjiga

Jedan od najboljih hrvatskih novinara, publicista i političkih analitičara, Mate Kovačević, napisao je novu knjigu pod naslovom “Pet stoljeća borbe za Hrvatsku – književnost, historiografija, politika, jezikoslovlje.” Vrlo obećavajući naslov. Knjigu još nisam imao u rukama, ali radi se o autoru čija tekstove preporučam na neviđeno. Predstavljanje u četvrtak, 17. listopada u dvorani Hrvatskoga slova. Dođite i vi, svakako.

Djeca u kazalištu

Nekada ne tako davno, odnosno donedavno, školska su djeca išla u kazalište tri ili četiri puta u sezoni. Kažu mi da je sada i to palo u vodu, pa idu jedanput u sezoni, a i to je upitno. Tako Jovanovićevo ministarstvo odgaja kazališnu publiku, valjda u suradnji s Ministarstvom kulture.

Nekada ne tako davno, odnosno donedavno, škola je zakupila predstavu i autobus, autobus stao pred školom, djeca se ukrcala. Na cilju djeca izašla, ušla u kazalište. Sada više nije tako: udrila ih fiskalizacija, svako dijete mora dobiti svoju kartu za autobus, a zatim svoju kartu za kazalište. Poradi utjerivanja poreza, e da bi Linić imao čime platiti kartu do Washingtona i ondje zadužiti Hrvatsku s više od šest do sedam posto kamata. Školama (učiteljicama) postao je takav odlazak u kazalište noćna mora, pa su radosne što djeca idu samo jednom u školskoj godini. Ma nek’ vrag nosi kazalište, nek sjede djeca pred kompjutorima. Novo je doba.

Nova ploča, nova ploča!

Ne pamtim više čija je to bila reklama, valjda tadanjega Jugotona, ali znam da je bila živahna, sjela je u uho:” Nova ploča! Nova ploča!”. Tako sada Vlada nacionalne države hrvatskoga naroda u sukobu s tim istim narodom koji skida njezine multiploče – izvlači stalno nove i prikucava u ritmu “nova ploča, nova ploča!”. I sa svakim udarcem ukucava istodobno čavle u lijes ovoga režima koji će uskoro biti prikucan na popis sramotnih epizoda političke povijesti.

Zadnja vijest koju sam čuo: izrađeno je još stotinjak ploča da bi vlast izdržala u ritmu skidaj – stavljaj do prijevremenih izbora.

Hrvoje Hitrec/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save