Hrvoje Hitrec: Hrvatske kronike
Prepričao sam ovo poradi onih koji ne znaju. Recimo zbog Milanovića koji ništa ne zna ni o čemu, pa ni o Vukovaru. Crveni klipan odrastao pod staklenim zvonom zagrebačke zlatne mladeži, odgajan u mržnji i strahu od hrvatskih nacionalista, dečko koji nije ni pomislio da ode braniti Hrvatsku kada je počela srpska agresija…
{jathumbnail off}Posrijed listopada u Hrvatskoj
Bablje je ljeto. Prekrasne boje hrvatske jeseni. Lišće još nije opalo s bjelogoričnih stabala, zadnji je čas da aktualna vlast ode u šumu i pripremi zemunice.
Zapamtit ćete Vukovar
Vukovar, staro hrvatsko naselje Vukovo, potom hungarizirano u Vukovar. Sveto mjesto hrvatske borbe za slobodu svršetkom dvadesetoga stoljeća. Tisuće poginulih muškaraca, žena i djece u obrani grada, u obrani Hrvatske. Bio je Vukovar prvi veliki grad koji se našao na putu okupatoru, i već je tu srpski stroj slomio zube. Razaranje, a zatim zauzimanje Vukovara bili su Pirova pobjeda, a poraz hrvatskih branitelja velika povijesna priča o junaštvu. Priča koja svijetli, kojoj se treba klanjati.
Dvadeset i dvije godine poslije na zahtjev Vlade Zorana Milanovića i njegova ministra Ranka Ostojića, u Vukovar ulaze postrojbe interventne policije. Ne proglašavaju izvanredno stanje, ali je stanje izvanredno, Vukovarci izjavljuju da se osjećaju kao da je 1991. I imaju pravo. Sada ih mrko gledaju hrvatski policajci iza željeznih ograda pred zgradama na kojima su dvojezični natpisi.
Vukovarci ne žele dvojezične natpise jer je ćirilica bila uvezena na srpskim tenkovima iza kojih su napredovali vojnici srbizirane JNA i četnici s porukama da treba klati Hrvate, što su i činili. Nakon što su velik dio Hrvata posmicali, uveli su svoju okupatorsku vlast čiji je jezik bio, naravno, srpski, a pismo ćirilica. Ubijene Hrvate duboko su zakopali. Nakon mirne reintegracije srpski su zločinci dijelom pobjegli u Srbiju, dijelom ostali u Vukovaru i oko njega uživajući u blagodatima amnestije i sporazumu koji je dopuštao da se i četnici zaposle u hrvatskoj policiji.
Na pitanja rodbine gdje su zakopali tijela pobijenih Hrvata, jednostavno nisu odgovarali. Samo bi mrko gledali i otpljunuli u stranu. Nitko ih nije dirao, kuće su im obnovljene, uglavnom, sastajali su se u svojim krčmama i nadalje Hrvate u srdačnim razgovorima nazivali ustašama, vjerojatno se hvalili koliko je tko od njih silovao Hrvatica. Nadali se da to stanje nije vječno, da će opet da bude kao što je bilo. Da će Srbija ojačati i dati im novi vjetar u leđa.
Kad li, na njihovo zaprepaštenje i radost, nova je nada stigla iz Zagreba u obliku Milanovića i njegovih ministara, koji su učinili više nego svi oni iz Beograda. Zakucane su dvojezične ploče, vratila se ćirilica. Hrvatski se Vukovar dignuo na noge, ploče su nestale, zatim opet ukucane. Interventna policija kružila je Vukovarom, sa spremnim topovima, doduše vodenim.
Prepričao sam ovo poradi onih koji ne znaju. Recimo zbog Milanovića koji ništa ne zna ni o čemu, pa ni o Vukovaru. Crveni klipan odrastao pod staklenim zvonom zagrebačke zlatne mladeži, odgajan u mržnji i strahu od hrvatskih nacionalista, dečko koji nije ni pomislio da ode braniti Hrvatsku kada je počela srpska agresija jer to nije bio njegov rat, našao se slučajnim nesporazumom u sedlu hrvatske Vlade i sa svojim jovanovićima, baukovima i ostojićima uveo metode koje je jedino poznavao, metode totalitarizma s neodoljivim jugokomunističkim šarmom kojemu je sve hrvatsko šovinističko i natražnjačko, bilo gdje u Hrvatskoj (i Bosni i Hercegovini) pa tako i u Vukovaru.
Premda su mu mnogi i iz njegove ideološke falange savjetovali da ne postavlja ploče, samo je odmahivao rukom. Našao je maloga Bauka da upravno provede zakucavanja, istodobno govoreći da ćirilica nije bauk. Angažirani su režimski mediji da udare po “vukovarskim šovinistima”, priučeni povjesničari pisali su svoje tekstove i tumačili da je ćirilica hrvatsko pismo, pa tako i neki jezikoslovci (Damjanović). Kao da smo svi mi idioti i ne znamo o čemu se radi, ne znamo povijest hrvatske pismenosti i slično, kao što znamo da bosančica nije suvremena srpska ćirilica i kao što znamo da učena prenemaganja nisu ništa do li izbjegavanje realnoga problema ili potpora vlasti koja postupa nezakonito.
A onda je vrag odnio šalu, Stožer je pokazao da nije hrpa od dvije stotine ljudi kao što su režimski mediji prikazivali, pokazalo se da iza Stožera stoji ne samo hrvatski Vukovar, nego i Hrvatska u cjelini. Hrvatski narod. Vrlo iznenađen činjenicom da je upravo on, Milanović, uspio učiniti isto što i Tuđman, da je uspio ujediniti Hrvate u otporu – ali prema aktualnom “Zagrebu”, a ne Beogradu, zaprepašten što je paradoksalna nacija opet pokazala nevjerojatnu živahnost i živost u trenutku kada je mislio da je depresivna i ravnodušna do očaja, crveni se klipan uputio u Canossu i došao moliti Vukovarce da se smire.
Da on, za Boga miloga, ne može drukčije jer je takav zakon. Da se zakoni doduše mogu mijenjati, ali ne ovaj. U Vukovaru su ga dočekali veliki dečki i nisu ga puštali četiri sata iz sobe, a ni on nije imao volje izaći jer su ga vani čekali isto tako veliki dečki s trasparentima. Tako je ostao i slušao sate povijesti, bio je sve bljeđi i umorniji od tih groznih priča za koje je prvi put čuo jer ne gleda televiziju, ne sluša radio, ne čita novine i ništa ne zna.
“Ma kažete da Srba nema toliko koliko vele da ih ima? Ozbiljno? Ma zar ih zbilja na jednoj adresi ima petnaest koji žive u Srbiji? Ma nemojte mi reći! Kažete da se Zemlja okreće oko Sunca? Prokletstvo, meni je to posve novo. Ma nije valjda da je taj Šoškovčanin pokopan u Borovu Selu sa srpskom zastavom na srpskoj zemlji? Pa kako to? A velite da su u Borovu Selu masakrirani hrvatski redarstvenici? Strašno. A kad je to bilo?”. I tako dalje, svašta se slučajno sazna u slučajnim gradovima slučajne države.
Onda je sav iscijeđen fizički, ali duhovno prosvijetljen napokon pušten iz sobe. Režimski su mediji objavili zaključke kojih nije bilo: da ploče ostaju, a interventna policija odlazi. Nije dogovoreno da ploče ostaju, znam iz prve ruke. I nisu ostale – jedna je već maknuta dok ovo pišem. Interventna policija je maknuta i bila je sretna što je maknuta jer nije lako stajati dan i noć na ulici, a u kratkim odmorima čitati u novinama da se ionako slabe plaće smanjuju.
Priča je daleko od svršetka, a kada bude dovršena, bit će ovako: u Vukovaru ne će biti dvojezičnih ploča. Ni sada ni ikada. Aktualna vlast će reterirati, kao što uvijek čini pod pritiskom izvana ili iznutra. Vukovar ne će biti proglašen zonom totalitarne represije, nego prostorom pijeteta (dubokoga poštovanja, u hrvatskom prijevodu). Ova, aktualna vlast koja uskoro više ne će biti vlast, imat će sreću ako se ne nađe onkraj brave zbog izazivanja nemira i protuzakonitih radnja.
Štoviše, zbog tih neodgovornih klipana narod se toliko nabrusio da će postaviti pitanje kako to da Srbi ulaze u Sabor po nekom članku nikada odobrenom od naroda, po nekom ključu koji je potpuno anakron i besmislen, kako to da ih se brojem u Hrvatskom saboru izjednačilo s hrvatskim iseljenicima, onima čijim je novcem uvelike financiran otpor srpskoj agresiji. Pa kad već otvaramo pitanje Ustava i ustavnih zakona, hajdmo odmah učiniti sve što treba da bismo bili normalna zemlja, nacionalna država hrvatskoga naroda, hajdmo brzo i potpuno učiniti sve da razni Stanimirovići kojima je mjesto u zatvoru ne sjede u hrvatskim zakonodavnim tijelima i drugdje, te se hvale kako Srbi u hrvatskom Podunavlju uče iz srbijanskih udžbenika.
Kao što rekoh u govoru na Trgu bana Jelačića, u tjeskobnom trenutku prve presude hrvatskim generalima:” Mi smo ovom narodu dužni već dvije lustracije.” Događaji u listopadu ove godine daju mi za pravo i vrište za provedbom – nitko povezan s komunističkim zločinačkim režimom (njegovim vrhovima), nitko povezan s velikosrpskom agresijom na Hrvatsku, ne može obnašati javnu dužnost u suvremenoj Republici Hrvatskoj.
I nadalje, nitko tko se usuđuje s pozicija vlasti nametati zakone i rješenja protivna osjećaju hrvatskih ljudi, ne smije više nikada dobiti na izborima više nego što će dobiti novoosnovana Komunistička partija Hrvatske iz Umaga. Dosta je bilo izdaja i cirkusa, idemo ozbiljno raditi i staviti Hrvatsku u društvo uređenih zemalja koje poštuju svoje građane i njihove vrijednosti. A jedna od vrijednosti suvremene Hrvatske je hrvatski Vukovar. Ne sumnjam da će se 18. studenoga u Vukovaru okupiti više ljudi nego ikada do sada. A onda, umjesto izvanrednoga stanja, idemo na izvanredne izbore.
Josipovićeva kalvarija u Beogradu
Za to je vrijeme Josipović bio u Beogradu gdje se sastao s četnikom Nikolićem bliskim vojvodi Šešelju, i sam dobro pozicionirani četnik s brojnim pohvalama. Nikolić, zvan od milja Grobarom, nikako nije bio zadovoljan što Hrvatska ne povlači tužbu za genocid, premda su mu njegovi žbiri stacionirani u Zagrebu (i na Pantovčaku) dali nadu, čak ga neki osobno uvjeravali da je “stvar gotova”. Tako je susret protekao u depresivnom tonu, Nikolić je bio izrazito loše volje, čak nije ni jedanput poljubio Josipovića, a nekmoli triput. Zato je okrenuo prokušanu bizantinsku pilu naopako pa se obrecnuo na hrvatske udžbenike u kojima se “Srbe naziva četnicima i okupatorima.”
Režimski mediji u Hrvatskoj odmah su se uhvatili na ljepak, odmah se stali maltene ispričavati i dokazivati kako nije tako. I ne samo mediji. Ministar Jovanović gotovo se rasplakao i odmah poslao srbijanskom ministru Jovanoviću stare udžbenike iz Primorčeva vremena, vjerojatno s dodatkom da se tiskaju novi u kojima ni Srbi i okupacija ne će biti ni spomenuti, da ne bi bili zabuna i nesporazuma. Bilo bi čak vrlo pametno da “hrvatski” Jovanović šalje nove udžbenike srbijanskom Jovanoviću i Nikoliću na recenziju prije tiskanja kako bi se izbjegli troškovi ako ipak bude primjedaba, ali i poradi usklađenja sa zajedničkim jezgrama.
Zatim je Nikolić srpsku agresiju na Hrvatsku proglasio svađom oko međe (valjda one na liniji Karlobag-Karlovac- Virovitica), ta je svađa “dobrih prijatelja” završila kako je završila, i koga vraga da se sada za tu sitnicu natežu na sudu.
Puno je bolje nesretni Josipović dočekan u beogradskoj Skupštini, gdje su prije toga skupštinarima oduzeti pištolji. Čak mu se i pljeskalo iz poluprazne dvorane. A kako i ne bi, kada je on u stilu novih Jovanovićevih udžbenika izbjegao reći što se to dogodilo Hrvatskoj devedesetih, citiram:” Kalvariju koju je Hrvatska prošla devedesetih, pamtimo kao borbu za opstanak, slobodu i samostalnost. Sjećamo se slika porušenih gradova i sela. Među stradalnicima bilo je, svjesni smo, i puno naših sugrađana Srba.”
Znači, Hrvatska je prošla kalvariju. Točno. Tko je bio uzročnik te kalvarije, mlađi japanski novinar koji je pratio govor – nije mogao saznati. Možda je nešto nejasno znao o ratu devedesetih, čak mu je ostalo u uhu da je Srbija napala Hrvatsku, ali se nakon Josipovićevih riječi stao pitati zašto Josipović govori samo o stradalim Srbima, hrvatskim državljanima, o Hrvatima ni riječi. Po svemu sudeći, zaključio je, Srbi iz Srbije napali su Srbe iz Hrvatske u samoj Hrvatskoj, i u tom je valjda napadu stradalo puno hrvatskih Srba. Vrlo čudno, ali sve je na tom prokletom Balkanu neobično. Znači to je ta kalvarija o kojoj govori hrvatski predsjednik i u kojoj su Hrvati dobro prošli jer se očito ta priča o kalvariji ne odnosi na njih.
No, ostavimo sada po strani japanskoga novinara koji zna o ratu otprilike kao i Zoki Milanović. Dotaknuo je Josipović i pitanje nestalih, a to je doticanje otvorilo nova pitanja. Do sada smo slušali da “Hrvatska traži 1600 nestalih”, uvjereni da su nestali Hrvati – jer zašto bi se to stalno (i s tom brojkom) postavljalo kao uvjet bilo kakvim drugim razgovorima sa Srbijom?
No sada smo iz Josipovićeva govora u beogradskoj Skupštini (nije ona ista zgrada!), prosvijetljeni podatkom da je od toga broja samo nešto više od polovica Hrvata, a gotovo isti broj Srba. Koji su, Srbi, nestali 1995.! Vrlo opasno, vrlo neuvjerljivo igranje neprovjerenim podatcima kojemu je cilj “ravnoteža” i priprema terena za povlačenje hrvatske tužbe, čim prilike dopuste. Sada nije bilo dobro vrijeme, usred afere s ćirilicom i uhidbenim nalogom, odustajanje od tužbe bilo bi malo previše za iznervirane Hrvate.
Ne odazivajte se ako…
U svezi s ćirilicom u Vukovaru (i drugdje) nemirno je bilo i u Zagrebu (i drugdje). Hrvatski branitelji su pozivani na obavijesne razgovore, posebno oni koji su tih dana bili u Vukovaru. “Zašto ste bili u Vukovaru? Kojim poslom?”, pitali su ih na policiji.
Na taj je način prekršeno jedno od temeljnih ljudskih prava, pravo slobodnoga kretanja u vlastitoj zemlji. Ako Vukovar nije proglašen zabranjenim gradom, ako nije opkoljen zbog neke epidemije, svaki hrvatski građanin i svaki stranac ima pravo doći i boraviti u Vukovaru, a da ga ne vode na policiju i ispituju što tu ima raditi. Baš me zanima kako će sirota policija ispitati sve koji dođu u Vukovar 18. studenoga.
Dakle, ako vas zovu na informativni razgovor tražite odmah obavijest zašto vas zovu. Ako vas kane ispitivati zašto ste bili u Vukovaru, u Splitu, u Puli, nemojte se odazivati.
I s tim u svezi (zagrebački slučaj): neko je spadalo proširilo priču da će skinuti ploču s nazivom ulice koja se zove Krajiška. Kad tamo, kažu mi, šef policije popušio priču i rasporedio po cijeloj ulici sirote policajce. Dobar je strah i komu ga je Bog dao.
A onaj zločinac koji je sve zakuhao davnih četrdesetih još ima ploču na zagrebačkom trgu. Latiničnu.
Stanje na HRT-u
Samo gledam…
HNS sve bolje
Kažu da se HNS-u nešto povećalo članstvo. Može biti da je tako. Ljudi su shvatili da HNS nema toliko članova koliko ima radnih mjesta u javnim službama predviđenih samo za članove HNS-a , pa se učlanjuju jer su sigurni da će dobiti posao.
Pet stoljeća
Kao što sam i najavio, bilo je korisno otići na predstavljanje knjige Mate Kovačevića “Pet stoljeća borbe za Hrvatsku”. Doista, lijek protiv povijesne amnezije, kako je napisao jedan od predstavljača knjige, dr. Stjepan Matković. Ono što iznenađuje i čitatelje koji prate Kovačevićev rad, jest velik broj tekstova koji pripadaju književnoj kritici.
U potpunoj odsutnosti te književne discipline u sadašnjem vremenu, u potpunoj nezainteresiranosti i čak odustajanju režimskih kritičara (i kritičarka) od pohvala protuhrvatskim piscima i njihovim nedjelima, Mate Kovačević ukazuje se kao pouzdano kritičarsko pero i nada da će potomci ipak imati stanoviti uvid u suvremeno književno stvaralaštvo.
Totalno totalitarizirano ministarstvo
Radi se o Ministarstvu kulture, gdje postoje crne liste, kako je već poznato. Lista nije objavljena, interne je naravi. Postoji i lista onih kojima se dodjeljuje novac, a i ta je za internu uporabu. Nedavnih je dana spomenuto ministarstvo opet dijelilo neki novac piscima i kvazipiscima s crvene liste na kojoj se jednostavno ne mogu naći hrvatska prezimena, čak ni imena.
Pisci koji drže do sebe više se i ne javljaju na natječaje, jer im je jasno. Ni spisateljice ako se ne zovu Daša, Slavenka i slično. Toga nije bilo ni u najolovnijim komunističkim godinama. Čak je i onda Ivo Brešan dobio koju potporu, premda sumnjiv.
Društvo hrvatskih književnika šuti. A to je Društvo baš kao stvoreno za otpor totalitarizmu, kao što je svojedobno dokazalo. Šteta.
Paladini križni putevi
U nedjelju 20. listopada bijaše 22. obljetnica Satnije hrvatskih umjetnika, fenomena nezapamćenog u povijesti ratovanja. Zapovjednik Satnije bio je Josip Palada, rođen blizu Trogira 1935., poslije Druogoga svjetskog rata jedan od onih iz “vlaka bez voznoga reda” sa zadnjom postajom u Đakovu, potom domac u Osijeku, pa suradnik novina u Rijeci i Zagrebu. I napokon pjesnik, prozni i dramski pisac.
Dao mi je te nedjelje u Trnju najnoviju svoju knjigu, poemu “Javke s Križnih puteva ili Majke su nas oplakale”. Ilustracije slikara Ivice Antolčića, kojemu je dio poeme i posvećen, jednom od onih koji su čudom preživjeli križni put hrvatskoga naroda. Bilo je budućem slikaru (kiparu i scenografu) tada šesnaest godina, odjeven u domobransku odoru povlačio se s vojskom preko Slovenije, zarobljenoga vukli preko Karlovca i Gline do Petrinje, zatočili u podrumu nedaleko razrušene crkve Sv. Lovre. “Zaboravili ih zatvorene /kao neko smeće/ otpatke suvišne”, a kada su bili “na izdisaju od žeđi i gladi” neki je čovjek razvalio katanac “očito poslan od Boga”.
Palada piše dalje. Na natječaje Ministarstva kulture više se ne javlja. Sve mu je jasno. Još ako ondje znaju da je bio zapovjednik Satnije hrvatskih umjetnika, a znaju, da je pridonio nestanku njihove Jugoslavije, ne će takvom Paladi valjda dati neku potporu. Zato on u maloj kući u okolici Zaprešića hrani živad i uzgaja povrće, a kada dolazi u Zagreb žena mu daje deset kuna. “Da počastim društvo”, smije se Palada.
Julija Timošenko (opet)
Ako me je što doista razveselilo u zadnje vrijeme, onda je to pouzdana naznaka da će bivša ukrajinska premijerka Julija Timošenko biti puštena iz zatvora i poslana na “liječenje u Njemačku”. Pritisak iz EU dao je rezultate.
Ako je tomu barem u neznatnom promilu pridonijela i drama “Julija” iz pera potpisnika ove rubrike, a u režiji Jakova Sedlara, prikazana na znamenitom edinburškom festivalu – onda možemo biti vrlo zadovoljni.
Drama je došla iz hrvatskoga prostora, iz onoga dijela hrvatskoga slobodarskog osjećaja koji prepoznaje totalitarno nasilje kod kuće i vani, iz onoga dijela koji poznaje stvari. A da je onaj drugi, veći dio, sablažnjivo neupućen, dokazuje mi nedavna emisija o turizmu u kojoj gospođa govori o nedolasku ruskih turista na hrvatsko more, unatoč tome što su u ministarstvu pokušali spasiti stvar pa su čak putovali u Rusiju – u Moskvu i Kijev, kaže gospođa. A možda ima i pravo, možda je status Ukrajine sada usporediv s njezinim statusom u SSSR-u.
Sanader
Bivši hrvatski premijer je i dalje u zatvoru. Danima je iznosio svoju obranu i u mnogočemu zanjihao pojedine točke optužnice, doista nelogične. Ni javnost prema njemu ne osjeća onu razjarenost kao na početku, jer ljudi cijene kada se netko dobro drži. Sanader je potpuno u pravu u dvije stvari: da su ga mediji proglasili krivim prije suđenja, i da je trebalo objediniti postupke koji se vode protiv njega.
Srijem i Srem
Na moju ulaznu poštu dolaze izvješća sa suđenja u Haagu. Čitam o suđenju srpskim optuženicima, tekst je na engleskom (toliko čitam), ali ne razumijem englesku riječ Srem. Gledam u rječnik, ništa. Onda shvatim da se radi o Srijemu. Vrlo težak jezik, taj engleski.
Svakim danom rastemo
Nedjelja je navečer, najnovija vijest veli da će nove ploče (nove ploče, nove ploče!) uVukovaru biti postavljene na tri metra visine. Kada i te budu skinute, u svakom novom stavljanju ići će se metar više, i tako do deset metara. Premda, ova će vlast pasti već na sedam metara pa će se ploče spustiti na dva. Latinične, hrvatske.
Hrvoje Hitrec/hkv.hr
