Nisam ja, majke mi!
“Nikad nisam bio svjedok u Hagu!”. Bio je to naslov intervjua sa Stipom Mesićem u Vjesniku, jednom davno, prije nego li je prvi put postao predsjednik
{jathumbnail off}Kad je iz Haga procurio transkript njegovog svjedočenje, Stipe je izmijenio priču: “Bio sam svjedok u Hagu, ali nisam svjedočio protiv Hrvatske”. Iako je iz transkripata bilo vidljivo da je nedvosmisleno optužio Hrvatsku za agresiju na BiH.
Jednako je bilo i u svim drugim slučajevima. Suočen s dokazima, Stipe je mijenjao priču, ali strogo se držeći makijavelističkog pravila: “priznaj tek kad ti dokažu, i samo onoliko koliko su ti dokazali”. Stipe je bezbroj puta ulovljen u lažima, ali kad god bi iscurio kakav video, fotografija, ili dokument koji bi ga inkriminirao on je hladnokrvno nastavio sve drskije lagati, što je rijedak talent:
“Nikad nisam pjevao ustaške pjesme.”
“Nisam pjevao, samo sam otvarao usta”
“Pjevao sam, ali nisam tako mislio”.
Da bi se danas kod Stankovića vratio prvoj verziji: “To je montaža!”
Pa zatim:
“Nisam nikad razgovarao s Polančecom.”
“Razgovarao sam s Polančecom, ali nisam tražio da Podravka nekom da kredit.”
“Srđan Mladinić nije moj prijatelj.”
“Srđan Mladinić je moj prijatelj, ali ja nisam zvao Podravku da on dobije kredit.”
“Netko je zvao Podravku iz mog ureda, netko je koristio moj telefon al ja nemam pojma tko, nisam ja”.
“Jesam, zvao sam Podravku da da Mladiniću kredit, ali to nije korupcija, ja sam ih samo prijateljski zamolio da mu pomognu, tu nema ničeg nezakonitog”.
“Nisam primio nikakav ček od iseljenika.”
“Ček je negdje žena izgubila dok je prala hlače. Ne, nije istina da je to krađa, dokažite mi da sam negdje unovčio taj ček!”
(Stipe zna, naravno, da je ček gotovina, kao i novčanica i mjenica: može li se pljačkaš banaka vaditi na to da nije kriv jer nije potrošio ukradeni novac?)
“Nisam poslao Perkovića da ucjenjuje Zagorca”
“Poslao sam Perkovića Zagorcu, ali to je bilo u interesu RH. Ja ne stojim iza otmice Zagorčevog sina.”
I tako dalje, do najnovije današnje laži: “Samo jednom su mi nudili mito!”. Svatkom tko je ikad u životu bio na bilo kakvom položaju od šaltera u gruntovnici do doktora ili saborskog zastupnika gotovo svakodnevno nude mito, ali Stipi u sedamdeset godina su samo jednom ponudili mito! Jer glas o njegovom poštenju ide tako daleko da se ni ne usude mititi ga! I on ga je, poštenjačina i ljudina kakav je vazda i bio, uredno odbio. Zanimljivo da je sam priznao kako je mnogo ljudi “lobiralo” kod njega. Redom mafija i političari. I nitko ništa da ponudi?
Dakle, da reduciramo stvari do kraja:
“Da, uzeo sam ček u Australiji, nisam znao da je to za Hrvatsku, mislio sam da je za mene!”
“Da, bio sam u Hagu, nisam znao da svjedočim, mislio sam da je to za autobiografiju!”
“Da, uzeo sam od svakog tko me posjetio proviziju, nisam znao da se to ne smije!”
“Da, pustio sam engleske obavještajce da kopaju po državnim tajnama iz predsjedničkog arhiva, mislio sam da je to skrivena kamera!”
“Dva milijuna za kupovinu kuće mi je posudio prijatelj kojeg ne želim imenovati, vratit ću mu od svoje penzije, kad budem imao!”
U svakoj bar napola normalnoj državi, Stipe Mesić bi sve što ima za objasniti objašnjavao pred sudom, ne pred milijunskim auditorijem, uz svesrdnu pomoć svog drugara Ace čija je emisija postala Big Brother-ispovjedaonica za udbaše, mafijaše i mutne tipove. Stanković se inače iživljava na katolicima i Hrvatima, ali se prema Stipinim lažima postavio vrlo benevolentno. Još je samo falilo da dođe Mima i zasvira na gitari pa da ljubav bude potpuna i da utroje otpjevaju neku pacifističku. Jedna minuta razgovora o kućama i čekovima, par minuta o Patriji, i pola sata o Karamarku. Stara je to taktika kominterne: prebaci sve na ideološkog neprijatelja. Kad Karamarko udbi toliko smeta, onda jednostavno ne može biti onoliko loš koliko ga mediji predstavljaju.
Postoji li i jedna država na svijetu gdje se možete vaditi da ste ukrali ček namijenjen bolnici usred ratne zone (!), ali ga niste unovčili pa niste ništa krivi?! Naravno, laž je i da je taj ček izgubljen, on je uredno položen u banku umjesto da je poslan u bolnicu u Gospić. A zašto nije unovčen, da se lako pretpostaviti. Neki ljudi i neke vrste životinja nanjuše opasnost.
Ono što fascinira je Mesićev ultimativni bezobrazluk. Mesić juče nevjerojatnom lakoćom odvraća komentatoru Gjeneru, koji ga je pozvao da nevinost dokaže pred sudom, “da se nevinost ne dokazuje na sudu” – što je točno, ali je upravo legalist Mesić autor izjave da general Gotovina “mora svoju nevinost dokazati pred sudom”. Kad već spominjemo Gotovinu njega je Mesić smijenio zbog potpisa na jednom posve benevolentnom pismu, u kom se tražilo da se prestane s difamacijom hrvatskih branitelja kao bande kriminalaca. To pismo je proglasio “pokušajem puča”, smjenu generala pravdao time da se oni nemaju što pačati u politiku, a istovremeno je jedan od generala potpisnika tog “pučističkog” pisma, Ante Kotromanović, postao ministar obrane.
No vrhunac bezobrazluka je u tome što je upravo Stipe taj koji je sred rata, 1994., pokušao izvesti državni udar. Ono što nije uspio tada, ostvario je 2000. godine.
Kako nam se uopće dogodio Stipe Mesić, besprizorni lažov i korupcionaš na čelu države?
Tajna njegovog naglog uspjeha, kad je u manje od mjesec dana dospio s posljednjeg na prvo mjesto popularnosti, i nije neka tajna. To ne možete ostvariti bez vrhunskih stručnjaka za politički marketing, profesionalnih spin doktora, ogromnih financijskih sredstava, ali i podrške određenih centara moći koji će sustavno minirati vaše protivnike i ujedno vam otvarati prostor. I osigurati malo prije spomenuta sredstva. “Klariko voće” je platilo kampanju? Stvarno vjerujete u to?
Atmosfera pred izbore je bila u najmanju ruku odvratna. Svakodnevno se govorilo o milijunima maraka koji se šalju “rvat’nama” u BiH, Hercegovcima. Za siromaštvo u Hrvatskoj su optuživani Hercegovci. Gore nego što se po Zagrebu govorilo – također u sklopu udbinog programa “posvađajmo Hrvate pa vladajmo” o “tovarima” osamdesetih. Berlin 1933., samo stavite Židove umjesto Hercegovaca. Imaju sve biznise, iskorištavaju nas, kapitalisti. Na malograđanštinu su uvijek mogli računati.
Svaka sličnost s nevjerojatno prljavom kampanjom protiv Bandića u korist Josipovića, naravno, nije slučajna: uostalom, ista mreža, ista oligarhija, koja je na vlast dovela Josipovića je dovela i Mesića, uz potporu istog veleposlanstva, uostalom.
Tom se veleposlanstvu Stipe odužio tako što je nakon izbora ugostio u predsjedničkom uredu britanskog agenta Johna Cooksona i stavio mu na uvid transkripte i audiozapise označene kao državna tajna. S tim je materijalima britanski “novinar” za Channel 4 napravio emisiju koja je školski primjer povijesnog revizionizma. Predsjednik Mesić je dakle, državnu tajnu predao stranoj obavještajno službi, što je kažnjivo po čl.146. st.1. Kaznenog zakona.
Zanimljivo je i s kolikim je elanom potom Mesić prionuo na progon svih ratnih zločina iz domovinskog rata, na radost “prijatelja” Hrvatske od Beograda do Londona. Nedavno je CIA objavila, prije vremena, svoje dokumente iz kojih se jasno vidi da je optužio Hrvatsku za etničko čišćenje u Zapadnoj Slavoniji. Srećom da Amerika na to ipak nije nasjela. Dobro, ne baš svih zločina. I ovdje se postupalo strogo selektivno. Šteta što je ekipa Ekrema Mandala najvećim dijelom likvidirana, oni bi zacijelo svašta imali za reći o njegovim vezama s “Handžar divizijom” i o “antifašizmu” koji su sprovodili po Mošćenici, i po prigradskim Sisačkim naseljima. Ekrem Mandal, sandžaklija iz Labina, vodio je početkom devedesetih tzv. “Handžar diviziju”, paravojnu skupinu – zapravo bandu lopova i ubojica – koja se bavila likvidacijama i pljačkom imućnijih Srba u Sisku. Na taj način je stradalo, prema dostupnim podacima, preko 600 ljudi. Preživjeli članovi jedinice su prije rata bili fukara: nakon njega, bili su bogataši. Baš kao i Stipe, koji je obećao prodati Brijune, avion, Mercedese… da bi nakon izbora zaboravio na sva predizborna obećanja.
Nakon svega toga, mi i dalje slušamo iste laži. Finski ustašoidi ponovo atakiraju na tekovine antifašizma, harangiraju s desnih pozicija kako Stipe Mesić svojim jasno izraženim antifašističkim stavovima ne bi mogao utjecati na slijedeće izbore. Sve je to ujdurma obavještajnog podzemlja, u suradnji s Jukka Rappeom, finskim Mladenom Bajićem. Da nije žalosno, bilo bi komično slušati predsjednika koji suočen s optužbama za uzimanje mita po stoti put lupeta o tome kako to nije istina jer je on antifašista. Takvom svojom obranom – pozivanjem na NDH i proglašavanjem finskog državnog tužitelja ustašom – on zapravo implicite priznaje da je primio mito. Slična je to retorika onoj kojom se služio Sanader, govoreći kako ga optužuju “neprijatelji Hrvatske”, što je zapravo floskula kojoj se pribjegava kad se nije moguće argumentirano braniti. Ima neke političke simbolike u tome što završni udarac antifašizmu Stipe Mesića dolazi upravo iz Finske, za koju naš premijer smatra da za razliku od Hrvatske “nikad nije imala građanski rat” (osim što je to pogrešno, pogrešno je i da ga je Hrvatska imala, no to dosta govori o tome što premijer zapravo misli o naciji kojoj je na čelu, a govori dosta i o njegovom razumijevanju koji su uopće bili ciljevi rata). Naime,1939. godine kad je antifašistički Staljinov SSSR napao Finsku kako bi je okupirao, to je opravdavao razlozima borbe protiv finskog imperijalizma i fašizma.
Ali zašto mi kao nacija uopće pristajemo na te laži? Što se čeka s optužnicom? Da EU to zatraži? Ili da Bajić doživi prosvijetljenje, epifaniju? Bajić je podigao Europski uhidbeni nalog i Interpolovu tjeralicu protiv Hernadija radi mita, gdje je pritvor za Mesića? Ako Bajiću nije poznato da je ček gotovina, onda je diletant koji ne poznaje zakon pa ne može biti javni tužitelj. Ako jest, a pravi se blesav, onda je korumpiran što je još gore.
Pristajući da prave idiote od nas, s vremenom i postajemo idioti. Ali pasivnošću, postajemo suodgovorni za kulturu laži i prijevare koja je u korijenu svega onog negativnog što razara ovu zemlju, i što razara šanse i idućih generacija da budu poštovane, uspješne, da se na njih ne gleda kao na prljave Balkance koji žive u lažima i od laži, već kao na građane civilizirane države. Pristajanjem uz (anti)fašističku larmu i harangu protiv ovih ili onih dežurnih krivaca za ovo ili ono, postajemo dio fašističkog društva, ma čime mi sebe opravdavali. Stipe Mesić nije slučajno dva puta biran za predsjednika republike. Pogriješiti jednom je ljudski – priznajem, 2000. sam i sam pogriješio, nisam tada pratio politiku i nisam znao pravilno procijeniti što se i zašto događa. Malo tko je mogao: naciji bez iskustva s demokracijom svatko je mogao podvaliti za male pare. Međutim, ustrajati u neznanju je jednostavno neprihvatljivo.
Pa koliko god se nama gadilo sve ono što radi Stipe Mesić, i koliko god da smo sigurni da nikad ne bismo mogli postupati tako nemoralno i lagati tako hladnokrvno i bešćutno kao on, pokušajmo zamisliti u što bismo se sami pretvorili kad se na nas ne bi odnosila pravila i zakoni. Ne trebamo to zamisliti da bismo pravdali Mesića, ili da bismo prema njemu pokazivali bilo kakvo razumijevanje, nego da bi se pobudila savjest svih nas, koji smo svojom ignorancijom i indolencijom Mesiću omogućili da postane to što je postao, koji smo omogućili društvenom neodgovornošću stvaranje jedne takve kriminalne hobotnice, koji smo mafiji dali državu u ruke. No, mase će uvijek reagirati predvidivo. Umjesto da ljudi sami priznaju odgovornost, oni će, zatreba li to, radije linčovati dojučerašnjega idola. Zato će nam se Mesići događati dok god sami ne postanemo, kao pojedinci pa i društvo, pošteniji, iskreniji, i manje spremni tolerirati laži i obmane u nadi da ćemo se i sami nekako okoristiti u toj mutnoj vodi.
Bivši načelnik Kontraobavještajne službe Jugoslavije general Aleksandar Vasiljević u jednom intervjuu i svojem svjedočenju pred Haškim sudom u veljači 2003. godine, predsjednika Mesića označio kao suradnika KOS-a Jugoslavije i to u vrijeme kada se je Mesić nalazio na najvišim dužnostima u ime HDZ-a, nakon 1990. godine.
Vasiljević je u svojstvu svjedoka, pred sada pokojnim sucem Richardom Mayem, na procesu Slobodanu Miloševiću izjavio slijedeće:
“Kasnije smo ipak uspeli da uspostavimo odnos sa Mesićem kojeg smo čak jednim delom pridobili za ideju saradnje sa Armijom. Sa Mesićem sam kao glavni čovek KOS-a imao dvadesetak sastanaka na kojima smo razmenili informacije i podatke jer smo mislili da možemo da sprečimo sukobe i ekstremizam. Mnogo smo upravo od Mesića doznali o ustrojavanju paravojnih jedinica u Hrvatskoj, naoružavanju HDZ-ovaca. Mesić nam je poslužio kao HDZ-ovski insajder i informator. Mnogo su nam koristile tih dana informacije i podaci koje sam dobijao od Mesića. U jednom našem razgovoru Mesić je rekao kako bi tolerisao hapšenja svih funkcionara MUP-a i obrane iz Hrvatske osim Špegelja i Boljkovca. Inzistirao je na njihovoj zaštiti. Složili smo se oko toga. Razmena informacija i podataka s Mesićem ipak nam je bila mnogo važnija i nismo hteli da ugrozimo te kanale. Mesić je dao u tajnosti zeleno svetlo za akciju Štit i hapšenja.
Karamarko o transkriptima
Cijela nacija već se danima pita tko je dostavio ozloglašene transkripte s Brijuna u Haag, Stjepan Mesić rješava tu dvojbu, to ste biti vi, g. Karamarko?
– Karamarko: “To su lažne konstrukcije. Mesić iznosi dvije notorne neistine. Da Brijunski transkript nije korišten kao dokaz u Haagu. On spominje da je to audiozapis, no on je pronađen tek 2005. Brijunski je transkript i te kako upotrijebljen kao dokaz, bez audiozapisa i to u postupku protiv Slobodana Miloševića. To je dokument C-11 od 26. lipnja 2003. Dokument je od Tužiteljstva zatražio odvjetnik S. Miloševića g. Tapušković.
Dakle, ako je taj dokument prvi put upotrijebljen u lipnju 2003., vjerojatno je da je on u Haagu bio još i ranije. Vidi se i iz teksta presude generalu Anti Gotovini da se i tu transkript koristio kao dokaz.
Jedini kontakt POA-e s tim dokumentom dogodio se u proljeće 2005., nakon što je obrana A. Gotovine izrazila sumnju da se radi o krivotvorini te je podnijela DORH-u kaznenu prijavu protiv NN počinitelja da je krivotvorio transkripte. Tada POA dobiva zadatak da pokuša utvrditi vjerodostojnost transkripata.Što je POA zaključila na temelju činjenice da niste pronašli originalne fonograme nego presnimljene?
– To je, sigurno, zanimljiva okolnost, no mi tu nismo mogli donositi sud o tome što se dogodilo s originalnom matricom snimke, no indikativno jest da su tekstovi transkripata izvučeni s audiokazeta, ne s originala.
Razgovarao sam sa stručnjacima koji su mi potvrdili da je snimka montirana?
– Jako mi je teško sada o tome govoriti, vezan sam čuvanjem državne tajne, a još važnije, žalbeni postupak na presudu generalima još je u tijeku. Međutim, predlagao sam predsjedniku da transkripte predsjednika Tuđmana prebaci u Državni arhiv RH, da se zatvore, na njih stavi oznaka državne tajne i zapečati ih se na 10, 20 ili 30 godina.
Autor: M.Holjevac/fizzit.net
