Joško Čelan, prijevremeno umirovljeni novinar Slobodne Dalmacije, donosi zanimljivu analizu o zločinačkoj hobotnici koja je preuzela potpunu vlast u Hrvatskoj

{jathumbnail off}Netko je ovih dana rekao da je velika uzbuna oko afere lex Perković predsjednika vlade Zorana Milanovića – njegove obrane vodećega udbaša Josipa Perkovića i pod cijenu „rata” s Europskom unijom – najvažniji ovdašnji događaj nakon stvaranja suvremene hrvatske države. To će se znati tek naknadno: možda ona doista bude početak Oluje broj 2 – oslobađanja Hrvatske od ovoga zloćudnog unutarnjeg neprijatelja, stare/nove Udbe, koju ja ponekad zovem i udbomasonerijom – a možda bude tek jedno veliko „buć” budući da je neprijatelj toliko ojačao u cjelini društva da ga nijedna hrvatska domoljubna politička snaga ne može ni uzdrmati, a kamoli srušiti ili ukloniti.

Slučaja ne bi ni bilo da fitilj nije potpaljen u razmjerno moćnoj Europskoj uniji i to ukazuje da bi ova opaka hrvatska oligarhija ipak mogla biti ozbiljno ugrožena. Nevolja je, međutim, što ona i u EU i u svijetu ima svoje prijatelje i zaštitnike.

Ova nova/stara Udba, naime, na vlast u Hrvatskoj penjala se od samoga početka, od devedesetih godina prošloga stoljeća, ali konačno se (?) učvrstila 2000. godine u Račan-Mesićevoj „trećejanuarskoj Hrvatskoj”. No ona to nije učinila sama, zahvaljujući svojoj moćnoj organizaciji naslijeđenoj iz pola stoljeća jugokomunizma.

Prema mišljenju jednoga od vodećih američkih konzervativnih publicista Glenna Becka, „ideologa” tamošnjega masovnog političkog pokreta „Čajanke” („The Tea Party”), „trećejanuarski” prevrat – rušenje Tuđmanove „prve republike” te 2000. godine – bio je zapravo u punome smislu i „državni udar” planetarnog mešetara Georgea Sorosa, vodećega operativca europske imperijalne, prvenstveno britanske, oligarhije, protiv Republike Hrvatske. Nije vjerojatno da bi ona svoje ovdašnje „kapoe” (logorske čuvare, koji su i sami logoraši, ali „malo bolje” stojeći) sada ostavila na cjedilu.

Ishod nam je svima pred očima: Tuđmanovu državu, koja je jedinstvom domovinske i iseljene Hrvatske te Hrvata u Bosni i Hercegovini u nemogućim ratnim uvjetima znala obraniti gotovo sve hrvatske zemlje i sve to gospodarski preživjeti, postavši, kako je Predsjednik govorio, čak i „regionalna sila”, ovi unutrašnji i vanjski hrvatski neprijatelji uspjeli su pretvoriti u poniženu koloniju po kojoj gazi svaka balkanska i bjelosvjetska šuša i koja stenje u dužničkom ropstvu genocidnih razmjera. Ishodili su joj pritom i međunarodno ovjerenu „titulu” „smeća”.

Svenazočna hobotnica

Hrvati sada, s barem dvama desetljećima zakašnjenja – nakon što je najnoviji Milanovićev naraštaj Udbe skinuo krinke – kao na brzome tečaju izučavaju osnovne lekcije iz poznavanja ove – ne „mafije u državi” – već „mafije koja ima državu”. Posebno je važno, što se, silom vanjskoga poticaja – jer anestezirani Hrvati to jamačno sami nikad ne bi mogli – ova prijeko potrebna poduka može naći i u nekima od najmoćnijih stranih medija za hrvatske domorodce.

Jednu od najdojmljivijih lekcija u tom smislu održao je hrvatski politički aktivist Nikola Štedul. Njegovu stručnost o ovoj temi dodatno potkrjepljuje to što je rečena Udba, iz ruke svoga egzekutora Vinka Sindičića, 20. listopada 1988. u nj sasula šest metaka, od toga dva u usta (intervju s njim objavio je novinar Dražen Ćurić u Večernjem listu od 8. rujna). Štedul govori mirno, razložno i domoljubno: iskreno je vjerovao i u pomirbu sa svojim krvnicima, dok mu još 1999. godine nije postalo jasno da oni ne žele to, već hoće samo ono što su uvijek htjeli i imali – potpunu vlast u državi!

Osnovne Štedulove tvrdnje su: Udba je na samome početku „odabrala” Tuđmana, jer je znala što se zbiva u raspadajućoj Jugoslaviji i jer je htjela sačuvati svoju moć i u novoj državi, a Tuđman ju je morao prihvatiti jer „nije imao izbora”. Štedul kaže da su, pored Josipa Perkovića, u vrhu Udbe („zajedno na istoj strani”) bili i Josip Manolić i Stipe Mesić. Ova tvrdnja – da je „Mesić s tim (očito udbaškim – op. J. Č.) strukturama dosta surađivao za vrijeme Jugoslavije” – mogla bi ga stajati Mesićeve sudske tužbe, jer on već za isto tuži i Večernjakova komentatora Milana Ivkošića, tvrdeći da nikad „nije bio udbaš”.

Za razliku od Ivkošića i Štedula, koji bi mogli imati teškoća da nađu papire za potvrdu svojih teza, Perković, čini se, upravo tih nevolja nema: zna, naime, sve o svakome! „Perković je imao osjetljive informacije za sve ljude”, kaže Štedul, pa tako i o Mesiću i njegovim famoznim „zagubljenim” čekovima iz Australije, o Ivici Račanu, koji je „na najneugodniji način bio uključen u likvidacije emigranata”, o „Josipovićevu ocu”, pa je tako ovaj – nota bene, hrvatski predsjednik! – ucjenom prisiljen držati njegova sina Sašu u svome kabinetu.

Udbina žrtva, pače i hrvatski mučenik, Štedul čak dvoji „je li previše rano govoriti o tome što je meni Perković ispričao o tome kolika je bila Račanova uloga u ubojstvu Đurekovića”. Na novinarevo pitanje o državnome odvjetniku („Zašto Mladen Bajić štiti Perkovića?”) odgovara „zato što je on iz starih (udbaških? – op. J.Č.) struktura – njegova obitelj i njegov otac”. Na pitanje „koliko je Perković i danas utjecajan u politici gospodarstvu i medijima?” odgovara da „ima golem utjecaj” i to posebno na „tajkune”, što je „možda njegova najčvršća osnovica”. I konačno na pitanje „koliko je ta ‘udbaška struja’ jaka u Hrvatskoj?”, odgovara s karakterističnom mirnoćom, ali kratko i jasno – „ona dominira cijelim sustavom!”

„Udbaš iz Remetinca”

Posebna je priča zagonetni „čovjek iz Remetinca” Ivo Sanader. Na pitanje „kakav je bio odnos Sanadera i Perkovića?” Štedul odgovara: „Čvrsto vjerujem da je Sanader bio udbaški agent u Austriji.” Novinara Ćurića to veoma čudi, na što mu Štedul kaže da su „Tuđmanu predložili da Sanader bude veleposlanik u Austriji”, ali da mu je ta zemlja „odbila akreditaciju znajući kakvu je ulogu imao dok je bio u Austriji.” Na novinarov šlagvort da su Mesić i Sanader „surađivali jako dobro” odgovara da je „njihova politika bila identična.”

Novinar Ćurić možda je – i sada, nakon dvaju desetljeća – bio iznenađen ovom spoznajom, ali o tome se govori od samih početaka hrvatske države.

„Godine 1994. književnik Živko Jeličić otkrio mi je tajnu tvrdeći da je Sanader još od boravka u Austriji surađivao s jugoslavenskom tajnom policijom Udbom”, piše na 601. stranici svoje knjige „Tuđmanova baština” akademik Nedjeljko Mihanović. „Tu činjenicu mi je potvrdio i jedan suradnik dr. Branka Jelića, političara i predsjednika Hrvatskog narodnog odbora (HNO) u Münchenu, prigodom sahrane Jelićevih posmrtnih ostataka u Docu Donjem godine 2007. Uvjeravao me je, da je Sanader za svojih odlazaka iz Innsbrucka u Split posjećivao – kako se tada izrazio – ‘Katalinićev brijeg’, sjedište Udbe u Splitu.”

(Akademik Jeličić i sam je bio moćan partizanski kadar, sve dok 1967. godine nije supotpisao Deklaraciju o položaju i nazivu hrvatskoga književnog jezika. U vrijeme Miloševićeva nadiranja razgovarao sam s njim o potrebi prekida „hrvatske šutnje” u Splitu, nakon čega je on srbijanskom satrapu napisao otvoreno pismo, i tada mi je rekao da je desetljećima igrao šah sa svojim „nadležnim” udbašom. Njegova svjedočenja stoga treba smatrati autoritativnim jer je, očito, dobro poznavao tu „tvrtku”.)

S druge strane, baš kao što Štedul ima razumijevanja za predsjednika Tuđmana, koji s Udbom „nije mogao drugačije”, za slavnoga ministra obrane Gojka Šuška i njegovu „dobru suradnju” s Perkovićem samo kaže da je „osjetljivo pitanja”. Tako i za današnjega vođu HDZ-a Karamarka kaže da kao ministar nije napravio ništa u vezi s Perkovićem jer je „ključnu ulogu imao (glavni državni odvjetnik – op. J.Č.) Bajić”. Nije to mogao ni cijeli HDZ iako je od 23 godine 17 bio na vlasti jer je i u njemu bilo mnogo udbaša koji su se dobro učvrstili. Karamarko se, kaže Štedul, usudio tek sada „kad se pokazalo da u njegovoj stranci nema ozbiljnog otpora.”

Da je Udba vladala čak i u tih 17 godina, kad je HDZ nominalno bio na vlasti, svjedoči i podatak, koji je Milan Ivkošić iznio u tom istom Večernjaku od 14. rujna: prema HDZ-ovim analizama od 227 najvećih dioničara u Hrvatskoj samo ih je sedam ili najviše deset iz njihove stranke – većina ostalih je iz SDP-a, HNS-a i drugih. Time u vodu pada tipična udbaška spačka o „Tuđmanovih 200 obitelji koje ‘imaju Hrvatsku'”.

Meni je to još prije punih sedamnaest godina u Slobodnoj Dalmaciji od 19. svibnja 1996. godine rekao tadašnji Tuđmanov čovjek od povjerenja Drago Krpina. „Pripadnici ove zasad nevidljive družine raspoređeni su po svim strankama, njihova domovina je novac, a stranačke knjižice samo su im paravan”, rekao mi je on. „U hrvatskoj ‘lupeškoj populaciji’ hadezeovci su u manjini, većina današnjih moćnika podrijetlom je ‘od jučer'”.

Udbaška moć ipak tek dijelom može opravdati nemoć onoga većinskog narodnjačkog i domoljubnog HDZ-a, posebno tijekom gotovo cijelog desetljeća kulta ličnosti „dragog Ive” – velikog vođe iz Dugobaba – te vlastite imbecilnosti i kukavičluka. Dobrohotnost koju prema njima pokazuje i takav iskusan promatrač – a nekad i osobito izložen akter – kao što je Štedul obvezuje ih na hitno iskupljenje pred narodom, u čemu su već „pet iza dvanaest”.

Sve u svemu, već i iz samoga ovog intervjua prosječan Hrvat može steći točniju sliku cijele, podzemne i nadzemne povijesti nove hrvatske države. Eto, odakle cijela ova strka: jedva vidljivi Perković i njegova podjednako skrivena družina, izravna slijednica tajne službe totalitarnoga jugokomunističkog sustava, u šaci drži oba hrvatska „trećejanuarska” predsjednika – Mesića i Josipovića, „vrlo omiljena” u narodu, dva predsjednika vlade Sanadera i Milanovića, gotovo sve bogataše („njegovu najčvršću osnovicu”, kaže Štedul), glavninu medija – „cijeli sustav”! Je li sam Perković tek jedan od mnogo brojnije družine ili je pak najmoćniji u njoj – manje je važno.

Cijela dva desetljeća ili barem jedno i „kusur”, dakle, narod, nenaviknut na slobodu i demokraciju – dijelom ljutit i nemoćan, dijelom dobronamjeran ali neuk, a dijelom pokvaren kao i njegova vlast – sve podnosi kao da je to najprirodnije stanje pod kapom nebeskom!

Opasni tipovi

I konačno, iako do ove afere većina Hrvata jamačno jedva da je znala ili naslućivala o njihovu postojanju, oni koji su dolazili u dodir s današnjom Udbom, znaju dobro da je ona – vrlo, vrlo opasna. Možda je svoje jugokomunističke očnjake zamijenila janjećom kožom i umilnim liberalnim blejanjem i meketanjem o „ljudskim pravima”, kako su ih podučili njihovi imperijalni gazde, ali vučja ćud – osobito sad kad su se zatekli u stisci – ne da se skriti. Najbolje ih je, gotovo književnički dojmljivo, opisala Večernjakova ljevičarska novinarka Jasmina Popović 21. srpnja 2007. godine u vrijeme njihova lova na generala Zagorca:

„To su oni o kojima se i danas priča šapatom, o čijem bogatstvu svi sve znaju, pa čak i kako su do njega došli, ali nitko ne otvara nikakva javna pitanja. Oni su danas uključeni u politiku, sive su eminencije svih izbora, nebitno je jesu li na vlasti ili u opoziciji. S njima politika ruča i večera, o njihovim se poslovima ne razgovara, oni su stvarni vladari Hrvatske… Svi su upleteni u njihove mreže. Njih se vjerojatno i Zagorec boji daleko više nego hrvatskoga suda i političkih pritisaka.”

Ne zaboravimo da je general Zagorec 2. ožujka 2009. godine osuđen na dugih sedam godina zatvora zbog nekih dragulja, koje nitko nije vidio, a da je njegovu odvjetniku Zvonimiru Hodaku ubijena kći jedinica, u okolnostima s čijim se sudskim objašnjenjem obitelj nikad nije pomirila.

Udboliki i Hrvati

Samo šest dana nakon ovoga važnog intervjua u istom tom Večernjaku od 14. rujna novinar Ćurić napravio je anketu pod kamiličnim naslovom „Udba: drže se zajedno, pomažu jednim drugima u poslu i uvijek su u vrhu vlasti” s pet poznatih javnih djelatnika: tri udbolika (Vjeranom Zuppom, Žarko Puhovskim i Tvrtkom Jakovinom) i dvojicom hrvatskih (Adalbertom Rebićem i Ivanom Aralicom). Nakon intervjua sa Štedulom i sam Ćurić kao da je povjerovao tvrdnji, koju se prije „doživljavalo kao pretjerivanje hrvatskih desničara”, kako „u Hrvatskoj vladaju udbaši”. Nakon što je premijer Milanović pokazao da je zbog Perkovića spreman „zaratiti s EU-om” zaključio je i sam kako „nešto tu ima”.

Vjeran Zuppa, koji tri desetljeća i u komunizmu i u udbaškoj hrvatskoj „demokraciji” drma zagrebačkom Akademijom dramskih umjetnosti – prima na studije i odgaja mahom ljevičarsko-režimske redatelje, dramatičare, glumce i srodne vrste – kaže da je njemu priča o Udbi „prenapuhana”. Ne shvaća da i ovo nijekanje i njegovo „vječno” šefovanje u utjecajnoj kulturnoj ustanovi svjedoče upravo u korist onoga što osporava. Žarko Puhovski kaže da „više nema Udbe, jer je nestala Jugoslavija”, ali i njegova nevjerojatna uloga u hrvatskom društvu – najprije kao staljinističkoga potkazivača hrvatskih demokrata, a danas kao „demokratski” začin svakoj (osobito udbaškoj) juhi – zorno svjedoče da nisu nestale ni jedna ni druga.

O tome svjedoči, primjerice, i spominjanje moga imena u izvješću njegova tadašnjeg Hrvatskog helsinškog odbora za prvo tromjesečje 2001. godine (u ovodobnoj „Bijeloj knjizi”) na „crnoj listi” u poglavlju „Dezinformacije, neprofesionalizam i ekstremizam u hrvatskim medijima”. Ja sam, naime, 28. ožujka 2001. godine bio napisao u Slobodnoj Dalmaciji da je tadašnja Račanova šestorka „savez Srba, Jugoslavena, Muslimana i raznih kategorija odnarođenih Hrvata… usmjeren protiv Hrvata i katolika, izloženih, evo, već više od godine dana svakovrsnim progonima u Hrvatskoj i BiH” (situacija vrlo slična današnjoj!).

Znajući koliko su ovdašnji udbaški i udboliki upravitelji „glavnostrujaških” medija pozorno osluškivali ocjene (presude) ove tada jednoznačno Soroseve agenture, razložno zaključujem da su mi upravo on i njegova agentura uništili zadnju (i najzreliju) trećinu novinarske karijere u Slobodnoj Dalmaciji. Sljedeće desetljeće, od 2001. do prijevremenoga umirovljenja 2012. godine, proveo sam u njoj kao onemogućeni novinar „na ledu”, u statusu nalik onom u jugokomunizmu.

Tvrtku pak Jakovini, kaže on, „idu na živce ovakve teme”, jer da imaju „poguban efekt na naše društvo” – jamačno bi ih i zabranio! – te odbija „i pomisao da u današnjoj Hrvatskoj još uvijek postoji Udba”. Pritom ovaj „neovisni znanstvenik povjesničar” najprizemnije papagajski, kao zadnji partijski kubikaš na kakvu opskurnom portalu, ponavlja Milanovićevu „zadnju namjeru”: „neka (hrvatskom građaninu Perkoviću) sude hrvatski sudovi!” (gdje je nestao njegov ljupki internacionalizam iz vremena lova na generale Gotovinu i Markača?!)

Najbolji dokaz da Udba itekako postoji je to što ovakav mentalni maloljetnik i uličar može u Hrvatskoj učiti bilo koga bilo čemu i bilo gdje komentirati bilo što.

Adalbert Rebić je, pak, pomalo rezignirano, kazao da „Udba još ima jake punktove u Hrvatskoj”, u SDP-u više, u HDZ-u manje i da smo je se „oslobodili samo na papiru”. Ivan Aralica čak uvodi i zanimljiv kriterij za njezino prepoznavanje, koji valja ozbiljno shvatiti: „Tko u Titu ne vidi zločinca, taj je udbaš”. Ja bih to nadopunio: to je onih, prema Tuđmanu, dvadesetak posto nepopravljivih hrvatskih neprijatelja u zemlji – otprilike jedna petina naroda – koji trenutačno pod čizmom drži ostale četiri petine, ali oni su tek najširi simpatizerski krug. Dodatni napor traži prepoznavanje koliko je njih čvrsto umreženo i izravno operativno angažirano – i, naravno, stjecanje barem elementarnoga znanja o komu je točno riječ.

Hrvati, rekosmo na početku, uče sporo – s barem dvama desetljećima zakašnjenja – lekcije o pravoj naravi vlasti u svojoj napaćenoj zemlji. Možda će im ipak suđenje Josipu Perkoviću, koje je na vidiku pred, pretpostavljamo, neovisnim njemačkim sudom, pomoći da skinu koprene s očiju. One im već suviše dugo priječe pristup istini. A ona ih, poznato je, jedina može osloboditi ove gotovo svemoćne jugoudbaške (ili udbomasonske) kaste koja im uništava zemlju i narod i priječi da žive kao slobodni ljudi.

Nezaboravni bratski i pijemontski Beograd

Već je na početku rečeno da cijela ova priča o gotovo svemoćnoj ulozi Udbe u hrvatskome društvu ima i svoju međunarodnu dimenziju. Novinar Ćurić piše kako neki čak spominju mogućnost da i danas „doslovno postoji centrala Udbe u Beogradu”, ali njemu se čini da je to „najneuvjerljivija teorija, koja ima najmanje pristaša”.

Očito nije pročitao svjedočenje srpskoga obavještajca Vladimira Popovića Bebe, pred beogradskim sudom u postupku zbog ubojstva tamošnjega predsjednika vlade Zorana Đinđića, 17. svibnja 2005. godine. On je rekao da obavještajne službe u svim republikama bivše države “nisu nastale same od sebe 1991. godine, nego su nastavci ili recidivi stare kontraobavještajne službe sigurnosti Jugoslavije, koja je stvarana 50 godina i koja je imala tisuće i tisuće suradnika: novinara, liječnika i drugih”. Popović opširno svjedoči da te nekadašnje “republičke Udbe” često i danas surađuju.

Ali međunarodna dimenzija današnjega djelovanja hrvatske Udbe nije tek njezino poklonstvo nezaboravnome bratskom i pijemontskom Beogradu – ima ona i europsku i svjetsku! Istaknuti politolog Anđelko Milardović, govoreći o ovome u Slobodnoj Dalmaciji od 19. rujna, rječitoj tvrdnji iz naslova „Premijer je bahat jer ima podršku socijalista iz EU”, u tekstu dodaje „ili neke druge strukture moći” (možda nezaobilaznoga britanskog imperija?). Milardović, istina, ne navodi ni jedan primjer za potkrjepu ovakve politike eurosocijalista, ali za to se rječit uvid o njihovu dugoročnom djelovanju može steći iz eseja najpoznatijeg hrvatskog povjesničara masonerije Ivana Mužića.

On je u važnome eseju „Tuđman i masonstvo” iz 2000. najprije pokušao odrediti “nulti trenutak” izravnoga svjetsko-oligarhijskog upliva na razvitak tranzicijskog Istoka.

Najprije, piše Mužić, “glavni akteri europske masonerije” u ožujku 1991. godine kreću u savez sa socijalističkom, a ne demokršćanskom internacionalom. Potom europski socijalisti “na famoznoj sjednici” u Beču 9. srpnja 1991. godine, pred početak agresije na Hrvatsku, odlučuju i da će na europskom Istoku ojačati tako što će komuniste “prerušiti u socijaliste”.

„Nekadašnji komunisti (u Hrvatskoj – op. J.Č.), posebno oni iz Udbe i KOS−a, prihvatili su kao prirodne saveznike u zauzimanju i podjeli vlasti, masone iz inozemstva i masonske kandidate iz zemlje”, tvrdi među ostalim u tome eseju Mužić (ova me njegova tvrdnja, ali i vlastito, posebno lokalno splitsko iskustvo, navelo da se, umjesto jednočlanoga izraza „Udba”, počnem koristiti dvočlanim: „udbomasonerija”).

Nijemcima nakon ujedinjenja s DDR-om, recimo, nije palo na pamet da daju politički legitimitet tamošnjim kompromitiranim komunističkim političarima, a još manje pripadnicima tajnih služba. Oni su tu svoju „zaraženu” braću temeljito lustrirali, a njihove političke izdanke i danas drže u „getu”.

Ali famozni „svijet”, pa i taj socijaldemokratski – koji mnogi ionako smatraju lažnim protivnikom i zapravo „čuvarom vrata” masonsko-liberalnog globalizma – ne samo da nije to tražio od Hrvatske, već je 2000. godine u nemoćnoj banana-državi „slavnu” Udbu, prilično nasilnim sredstvima, i bitno pomogao dovesti na vlast. A, evo, prema Milardoviću, podupire ju – makar za većinu Hrvata „ispod žita” – i danas.

Piše: Joško Čelan/Hrvatski tjednik

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save