Političari i zalaganje za opće dobro
Danas govoriti o suosjećanju i socijalnoj osjetljivosti gotovo da je cinizam. Ako izjavite da se želite boriti za opće dobro nemojte se iznenaditi kad budete ismijani.
{jathumbnail off}U svakom trenutku svojega ovozemaljskoga života, Isus je prema ljudima pokazivao duboko suosjećanje. Ali taj njegov stav prema ljudima i njihovim sudbinama te ljudskim situacijama nije bilo nešto površno, nešto što može osjećati čovjek prema čovjeku i stvorenje prema stvorenju. Isusova empatija, suosjećanje s ljudima koji su na bilo koji način ugroženi bila je uvijek usmjerena prema tome da im pomogne, da im čini dobro, da iz izvuče iz njihovih trenutačnih životnih situacija koje djeluju naizgled beznadno. Isus je opraštao grešnicima, oživljavao mrtve, liječio bolesnike, iz opsjednutih istjerivao zle duhove, hranio siromašne, ljudima upućivao svoju božansku riječ spasenja. Isusovo djelovanje bilo je potpuno, prožeto riječima i djelima. Ono što je propovijedao riječima, a to je njegova Radosna vijest (evanđelje), to je potvrđivao i djelima. I na temelju toga djelovanja nama koji smo njegovi učenici dao je primjer da idemo njegovim stopama.
Kršćanin je pozvan činiti sve ono što je Isus činio; opraštati, voljeti, moliti za druge, pomagati onima koji su u potrebi, suosjećati sa ugroženima, zauzimati se za ljude koji su izmučeni životnim nevoljama i u konačnici – nasljedovati Ga. U Hrvatskoj postoje mnoge pretpostavke koje idu u tome smjeru da budu poticajne u smislu nasljedovanja Isusa. Hrvatskom društvu i pojedincima koji ga čine danas nedostaje upravo suosjećanja, ljubavi prema vlastitom narodu, altruizma. Svi se na neki način deklariraju kao vjernici, ali nasljedovanja Isusa rijetko da ćemo igdje pronaći. Jer, da toga nasljedovanja ima u pravom smislu riječi, društvo i država u kojoj živimo, politički i javni život ne bi bio na rubu egzistencijalnog kolapsa na kojem se trenutačno nalazi. Političke elite nemaju želje raditi za opće dobro, najavljuju se novi porezi, nova zaduživanja, ovrhe zahvaćaju dobar dio građana ove zemlje, plaće se smanjuju. Drugim riječima – gubi se socijalni osjećaj koji bi trebao biti temeljna odrednica zemlje koja se poziva na kršćansku civilizaciju.
Danas govoriti o suosjećanju i socijalnoj osjetljivosti gotovo da je cinizam. Ako danas izjavite da se želite boriti za opće dobro nemojte se iznenaditi ako budete ismijani. I upravo je to ono najžalosnije. Hrvatski političari uopće nisu svjesni odgovornosti koja stoji pred njima. I ne samo da je nisu svjesni, nego se i dalje bahato ponašaju svojim potpuno pogrješnim političkim potezima i na razini unutarnje i na razini vanjske politike koja može Hrvatsku stajati njezine budućnosti. Bilo je zanimljivo gledati hrvatske političare, i to bez obzira na političku opciju kojoj pripadaju – sve su to jadne političke elite – kako se dodvoravaju hladnim eurobirokratima i bivšoj glavnoj haaškoj tužiteljici Carli del Ponte samo da bi ušli u EU. Bili su spremni na sve, na sva moguća poniženja, dok je narod i tada bio na rubu egzistencijalne i nacionalne bijede. No, sada kada treba braniti pripadnika političkih elita, bivšega udbaša i osobu osumnjičenu za ozbiljne zločine počinjene u Njemačkoj, to se prikazuje kao nekakva borba za nacionalne interese. Ponekad dobijem dojam da su naši političari prvaci svijeta u moralnoj kreaciji ljudskoga licemjerja. A kao plod toga njihovog ponašanja opet trpi narod. Bez obzira bio čovjek vjernik ili nevjernik, kršćanin ili nekršćanin, sigurno će jednoga dana doći pred lice vječnoga Kralja i pred njim će odgovarati za djela koja je činio. A ono što je posebno zabrinjavajuće jest evidentna činjenica da hrvatski političari u promišljanju naše zbilje i poduzimanju određenih koraka uopće nemaju ni minimalnog moralnoga osjećaja, a o strahu Božjemu da i ne govorimo.
Čovjek kao moralno biće uvijek treba znati poći od sebe, preispitivati svoju savjest, zaviriti u dubinu svojega srca, te se pokušati korigirati u skladu sa svojim moralnim osjećajem, ako je, naravno, taj osjećaj ispravan. No, naše političke elite kao da to ne zanima. Niti moralni osjećaj, niti nacionalna samosvijest, niti socijalni osjećaj, niti briga za opće dobro, niti svijest da nešto učine za malog čovjeka. Čini se kao da je u svem ovom našem svakodnevnom kaosu Crkva jedina koja može okupiti veliki broj ljudi. No, naravno, to ne čini Crkva, nego čini Isus u kojem ljudi nalaze svoje utočište, utjehu i nadu, jer im više ništa drugo ne preostaje. Zato je pred nama kršćanima velika obveza širiti i promicati duh suosjećanja s drugima, ali ne pasivno ga nositi u sebi, nego na temelju njega djelovati po evanđeoskom modelu. O tome bi također mogli razmisliti i političari koji se nazivaju kršćanima i koji imaju moć nešto učiniti za opće dobro. Jer danas nas može spasiti samo duhovno zdravlje, moralni osjećaj na temelju kojega trebamo djelovati i psihičko-duhovna uravnoteženost.
Pavle Primorac/hrvatski-fokus.hr
