PREMA VUKOVARSKOJ POVELJI SLOBODE
Donosimo nova promišljanja o hrvatskom identitetu te obrani hrvatskih nacionalnih interesa u 24 teze o “VUKOVARSKOJ POVELJI SLOBODE” sukreiranu sa Koordinacijom udruga zagrebačkih branitelja
{jathumbnail off}Intelektualac treba u kaos ideja i misli unositi red, jasnoću i analizu.
Misija intelektualca treba biti razbistravanje zamršene situacije
koju je politika još više usložila i razdrmala
(Jose Ortega y Gasset, 1937/1939)
“Nije uvijek moguće i nije uvijek mudro
inzistirati na čistim i jasnim pojmovima».
(Milorad Pupovac,
“Srbi kao ključ”, Erasmus, br. 5, Zagreb, 1994.)
1. Od stvaranja moderne nacije od polovice 19. stoljeća, duboko identitetski podijeljena (“Bi-li ka Slavstvu ili Hervatstvu”), Hrvatska je završno ušla u dramatičnu etapu nacionalne političke identifikacije. Istu obilježava totalna pomutnja (conffusio babylonica), što je, onkraj uzročno-posljedične susljedbe, kolokvijalno obilježena tzv. “ćirilizacijom Vukovara”, gradu čiji je vodotoranj simbolična inačica “kule babilonske”.
2. Međutim, kako pokazuju historiografsko-politološko-političke raščlambe, riječ je o zakonitom povijesnom procesu, gdje će se preko noći – “nacija je svakodnevni plebiscit” (Ernest Renan) – poroditi suvremeni politički narod (HRVATSKA NACIJA). I u tom kontekstu, “kao i onda 1990-ih, tako i danas, Hrvatska pada ili prolazi u Vukovaru”.
3. Zaustavljeni je proces nacionalne identifikacije, zapravo, projekt kolonijalne Goldstein-Pusićkine ERASMUS GILDE (1993.-1998.). Uz subverzivnu potporu Sorosove filantropije ter britanski patronat (pax britannica), preuzevši „kulturno-hegemoniju“ (Antonio Gramsci), ta je parapolitička udruga esecijalni kriminalizator Domovinskog rata i, s tim u svezi, svake samostalne nacionalne hrvatske države.
4. Polazeći od pseudo aksioma »demokracija ili nacija« (V. Pusić), nakon neosigurane Tuđmanove „Prve“, projektirana je tako »Druga Republika Hrvatska«. Iako su nacionalna država i demokracija „nerazdvojno povezane“, budući da je »nacionalna država rodno mjesto modernoj, liberalnoj demokraciji i ona je jedino jamstvo njezinog opstanka« (Lj. Antić), iznjedrena je novosmjeraška politika »od nacionalne države k državi građana« (S. Goldstein).
5. Riječ je o tzv. detuđmanizaciji kada se, za dvomandatnog predsjednikovanja (Stjepan Mesić), sustavno i smišljeno demontirala hrvatska nacionalna država. Naime, usuprot predsjednika Tuđmana, koji je »gradio državne institucije, poput vojske, policije i vanjskih poslova«, sve kasnije, »posttuđmanovske vlasti, naprosto su uništile institucije«, tako da »u današnjoj hrvatskoj državi doslovno ne postoje državne institucije« (M. Grčić).
6. U čemu je bitni problem? Iako je Domovinski rat, što je omogućio ostvarbu samostalne nacionalne države, odlučno (o)branjen “oružjem i krunicom”, prije svega, nacionalni panteon (J)HAZU to nije osigurao “perom i knjigom”. Štoviše, ne samo što se ignorirao ekspanzivni MEMORANDUM SANU (1986.), već se deset godine kasnije otvoreno priznalo da «još nemamo posve zaokruženi i cjelovit, povijesni i politički, a ne samo ekonomski odgovor na taj srbijanski Memorandum» (Jakov Sirotković).
7. Kako se nije se stalo ISPRED – već IZA (pače, i PROTIV) vlastita naroda – hrvatska je povjesnica (a time i aktualna sudbina), usuprot Ortegine, uspostavljena po crti Pupovčeve epistemologije (v. mota). U tom strategikonu, što je slavodobitno obilježen kao “ubojiti spoj politike i lingvistike” (Branimir Pofuk) – čime bi mu svaka bi normalna znanstvena, pače i politička zajednica zauvijek zalupila vrata – Pupovac je pod egidom Erasmus Gilde oblikovao projekt „Srbi kao ključ”, koji posljedne dane upravo dramatično broji u Vukovaru.
8. Nakon što je treniran u pariškim i posebice londonskim salonima (ložama), rečeni je projekt demonstriran na poznatom »pomirbenom« okruglom stolu “Srbi i Hrvati“ (zagrebački muzej Mimara, 20. -23. studenoga 1993.). Nedvojbeno je riječ o veleizdajničkom skupu par exellence, što je pod visokim pokroviteljstvom „Manolićeve vlade“, ne slučajno organiziran u ozračju druge obljetnice „okupacije Vukovara“.
9. Naime, pored suglasja »da se ne postavlja pitanje granica i pitanje odgovornosti za rat« (I. Goldstein), otvoreno se priznalo da je svjesno prešućen zloglasni Memorandum SANU (1986.), opće priznati generator rata na ovim prostorima. Štoviše, uz nemali cinizam, Vesna je Pusić obećala: «osobno ću 2015. godine organizirati raspravu o tome zašto i kako nam se sve ovo dogodilo». Međutim, ne čekajući tu raspravu, posve neupitno, urbi et orbi optužila je Hrvatsku za agresiju i „komadanje Bosne“.
10. Uz otvorenu (priznatu), iako ne i „sankcioniranu veleizdaju“ (Dalma Kalogjera-Sackellares), tako je ispisan klasičan „zločin za pisaćim stolom“. Svojim zaključcima i (ne)otvorenim pobudama – posebice nakon „trećojanuarske smjene“ (2000.) i, tome prispodobno, (o)pozicionalne politike kolonijalnoga „novog smjera“ – spomenuti je skup duboko usmjerio političke procese kojima je svekoliko obilježena dramatična hrvatska zbilja.
11. Središnju je tu ulogu, kao „ubojiti spoj politike i lingvistike“, odigrao spomenuti projekt “Srbi kao ključ”, koji neprijeporni baštinik velikosrpskoga (vulgo: četnički) programa. Isključivo odgovorna za ovaj rat («nova je vlast protuustavno poništila konstitucijsku poziciju Srba u Hrvatskoj»), pravdajući tako odmetničko-terorističku Krajinu, „ključar” (Pupovac) drži da zbog «odsustva konstitucijske moći i konstitucijskog konsenzusa», Hrvatska ne može biti samostalna nacionalna država, već kao «asimetrična federalna zajednica».
12. Iako su „Bljesak” i „Oluja” (1995.) otpuhale takve željkovane „asimetrije”, pristigla je naplata na račun tzv. „mirne reintegracija Podunavlja”. Naime, tada je obnovljen poznati khuenovski model (“države u državi”, “naroda u narodu”), kojega, uz parapolitički sustav (SNV, ZVO i sl.), posebice, legitimira SDSS – «etnička stranka s građanskim predznakom” (M. Pupovac). Posve nepoznata inačica u svijetu politološke teorije prakse, kao „balvan u peti hrvatskog parlamentarizma” – onkraj ikakvih “državnih” reakcija – svojim «drvenoželjeznim» (u)strojem spomenuta stranka drobi i skandalozno narušava hrvatski državni suverenitet.
13. S obzirom na to, Pupovčevo “ključarenje”, posve očigledno, «počinje i završava s ciljem pretvaranja Srba iz nacionalne manjine u konstitutivni narod» (Tonči Tadić). Kao ideolog i svojedobno »konzekventni eksponent Miloševićeva [a potom Tadićevih i danas Nikolićevih – I. B.] političkih interesa u Hrvatskoj«, Pupovac tako »onemogućava hrvatskim Srbima da postanu dijelom hrvatskoga političkog naroda« (Davor Gjenero).
14. U tom ozračju, poduprt snagom «ucjenjivačkog potencijala», glede «trgovačkog ugovora» između koalicijskih partnera (HDZ-SDSS), uz skandalzno obnovljeni četničko-partizanski spomenik, rehabiliran je „srbački antifašizam“ (Srb, 1941.). Potom je, tragom Goldsteinove dicte „1941.: Godina koja se vraća“ (historia reducta), Pupovac opečatio Jadovno (1941.) „maticom svih kasnijih zločina druge polovice XX. stoljeća u Hrvatskoj i BiH“.
15. Rehabilitirajući tako otvorenu velikosrpsku (četničku) politiku, obilježena dramatičnim podjelama i frustracijama, naspram liberalne, svekoliko bankrotirana Hrvatska, zagrabivši samo dno, pred vratima je Eunije potonula u vodama »(č)etničke demokracije«.
16. Unoseći posvemašnju zbrku (elementarno ne razlikujući „narod“ i „naciju“), uspostavi se liberalne (građanske) demokracije, strukturalno isprjećuje hrvatski Ustav, posebice njegova ideopolitička (nepovijesna) arhitektura Izvorišnih osnova (preambula).
17. Naime, izim što boljševički zakriljuje i potire i ono malo istinskog (ratnog) demokratskog antifašizma, kao izvorištem importiranih (anti)fašističkih podjela i prijepora (po kojima se odmjerava svako pitanje „od filologije do ginekologije“), spomenuta arhitektura (posebno „zavnohovska mantra“), upravo esencijalno onemogućava da se Hrvatska oblikuje kao suvremeni politički narod (nacija).
Međutim, svom dramatikom o i oko pada “ćiriličnih ploča”, kao simbolično polje „vukovarske Bastilje“, započela je „unutarnja Oluja“. Istom se, više od stoljeća, dokrajčuje agresivno-ekspanzivni velikosrpski projekt, što je, zabravljena ključem Popovčeva “ubojita spoja politike i lingvistike”, skandalozno brani(la) politika “novoga smjera” (2000.- danas).
18. U svemu tome, već je ranije rečeno, izim političke, presudnu odgovornost namire instuticionalizirana hrvatska intelektualna elita (HAZU, Matica hrvatska, Hrvatsko književno društvo i dr.). Glede si “zločina propusta”, upravo u ovim dramatičnim trenucima, stavši odlučno ISPRED naroda (prisjetimo se samo Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika – 1967.), ako je na crti povijesnog izazova/odgovornosti, spomenuta elita zasigurno može/mora povratiti poljuljano povjerenje i kredibilitet hrvatskog naroda (nacije).
19. VUKOVARSKA POVELJA SLOBODE, pobuđena VUKOVARSKIM STOŽEROM, kao ideja porodila se tako u braniteljsko-intelektualnim krugovima. Svojom snažnom porukom, ona bi simbolično obilježila rođenje hrvatskog političkog naroda, tj. HRVATSKE NACIJE, čijom bi organskom sastavnicom, uz svoja specifična prava, bio i SRPSKI ETNIČKO-MANJINSKI KORPUS. Naime, nakon tragičnih eksperimentiranja, posve je očigledno, „Hrvatsku treba graditi kao modernu europsku naciju, a ne skup etničkih zajednica” (Siniša Tatalović).
20. VUKOVARSKA POVELJE SLOBODE, posebno, bila bi smjerokaz, kao mogući predtekst promjena USTAVA in capite et in membris. Dakle, onkraj redukabilna partijskog imperativa: „Nema cjenjkanja, nema kopanja po preambuli Ustava. […] To ne ćemo dirati to je statika zgrade“ (Zoran Milanović). Međutim, paleokomunizmu usprkos: «Narod uvijek ima pravo popraviti, preinačiti, promijeniti svoj ustav; jedno pokoljenje ne može podvrći svojim zakonima buduća pokoljenja» (Čl. 28. Ustava Narodne skupštine Francuske – 1793.).
21. VUKOVARSKA POVELJA SLOBODE, onkraj avnojsko-zavnohaških gabarita, bila bi pisana u duhu tisućljetne benediktinske doktrine. Naime, i kao BOŽJI, hrvatski narod ima neotuđivo, samosvojno pravo (iz)graditi zgradu, u kojoj: „Hoćemo suverenu državu i društvo održivog razvoja, istinske demokracije, slobode misli, stvaralaštva i odlučivanja, čistih računa, dostojanstva i blagostanja, u kojoj ćemo svi biti sretni i svoji na svome“ (Davor Pavuna).
22. VUKOVARSKA POVELJA SLOBODE predstavljala bi tako dragocjeni dar hrvatskom političkom narodu (naciji). Naime, 18. studenoga 2013. godine – onkraj Nikolićeve hard („Vukovar je srpski grad“) i Pupovčeve soft velikosrpske inačice („Vukovar je grad Hrvata i Srba“) – VUKOVAR bi (p)ostao zauvijek hrvatski grad, gdje je rođena HRVATSKA NACIJA.
23. VUKOVARSKA POVELJA SLOBODA, posebno u kontekstu projekta “POBJEDNIČKI VELEBISKI KRUG (1932.-1995.)“, kojim se arhiviraju bolne (anti)fašastičke podjele i prijepori, bjelodano bi potvrdila: kako naspram “iz tuđe”, Hrvati kao nacija (dakle, i hrvatski Srbi) imaju pravo pisati povijest “iz vlastite glave”. Ni manje, ni više.
24. VUKOVARSKA POVELJA SLOBODA, po crti poznate maksime periculum in mora, naposljetku, stekliški bi posvjedočila: ako ikad, onda je sada došlo “vreme da prestanemo biti predmetom slavoserbskih experimentaciah» (Ante Starčević, 1867.). I to (ni)je (Ti)to!
Zagreb, 26. listopada 2013.
U ime Koordinacije udruga zagrebačkih branitelja
priredio: prof. dr. sc. IVAN BIONDIĆ
