SLAVEN LETICA I lijevi i desni pokrali su Hrvatsku
Samo krajnje naivni i neuki ljudi, ili ljudi zarobljenih ili ispranih stranačkih mozgova, mogli su povjerovati tome što nazivate famozni Plan 21. Već i samo “planiranje” stopa rasta BDP-a od dva, tri, četiri i čak šest posto, pokazivalo je kako sastavljačima tog dokumenta nije bilo do istine, nego do dolaska na vlast
{jathumbnail off}Nedavno je Glas Slavonije objavio intervju s dr. Slavenom Leticom. Portal Likaplus je na svojim stranicama prenijela intervju, a i mi ga objavljujemo u cijelosti.
Stanje u Hrvatskoj nije nimalo optimistično. Problema je svakim danom sve više i čini se kako umjesto sređenosti države, posebice sada kad smo u EU, svjedočimo eskalaciji kaosa. Premijer Zoran Milanović Saboru je nedavno podnio izvješće o jednogodišnjem radu Vlade, da bi dan kasnije, na Novoj TV, poručio kako ima lošu vijest za pesimiste: Bit će bolje!
Kako biste vi najkraće opisali “stanje nacije”, ili “stanje duha” u današnjoj Hrvatskoj?
– Sada, kad smo u Europskoj uniji, u prilici smo da o raspoloženju građana govorimo na temelju rezultata ozbiljnih istraživanja, ankete Eurobarometar, a ne na temelju vlastitih spekulacija. Anketa iz srpnja ove godine pokazala je kako samo tri posto Hrvata misli da je stanje u našem gospodarstvu “totalno dobro”, dok čak 97 posto misli da je “totalno loše”. Prosjek za svih 28 članica EU je 26 posto “totalno dobro”, 72 posto misli da je “totalno loše”, a dva posto “ne zna”. Dakle, opći val ekonomskog pesimizma kruži cijelom Europskom unijom, a depresija je dobila zastrašujuće razmjere u zemljama Sredozemne Europe. Beznađe je najgore u Španjolskoj gdje samo jedan posto misli da je stanje “totalno dobro”, a 99 posto da je “totalno loše”. Kad je naša zemlja u pitanju, nezaposlenost i opasnost od gubitka posla osnovni su izvori beznađa (pesimizma), a nakon toga opća ekonomska situacija.
Jesu li uspjeli u ičemu iz famoznog Plana 21, koji su tako bombastično najavljivali u predizbornoj kampanji?
– Samo krajnje naivni i neuki ljudi, ili ljudi zarobljenih ili ispranih stranačkih mozgova, mogli su povjerovati tome što nazivate famozni Plan 21. Već i samo “planiranje” stopa rasta BDP-a od dva, tri, četiri i čak šest posto, pokazivalo je kako sastavljačima tog dokumenta nije bilo do istine, nego do dolaska na vlast. Sve ozbiljne prognoze Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske banke, OECD-a i različitih “mozgališta” (think tanks), predviđale su Hrvatskoj pad BDP-a u razdoblju od 2009. do 2014. Ako u toj situaciji vi narod-birače zavodite sa stopama od dva do šest posto, znači da ga svjesno varate ili da ništa ne znate i ne razumijete. Osobno, ne znam što je gore: neznanje ili prijevara.
Vi ste prvi u hrvatskoj javnosti upotrijebili izraz “dužničko ropstvo” i još 2007. tvrdili da će hrvatski narod 2010. ući u dugoročno razdoblje “apsolutnog dužničkoj ropstva”. Nedavno je ministar Slavko Linić govorio kako je zaduživanje iz doba vladavine HDZ-a zločin. Slažete li se s njegovom ocjenom i je li samo HDZ zadužio hrvatski narod?
– Istina je to što tvrdite. Govoreći na 12. međunarodnoj konferenciji o poticanju izvoza, koju je Hrvatska banka za obnovu i razvitak (HBOR) organizirala u Dubrovniku 6. rujna 2013., ministar financija Slavko Linić je, s mrkim izrazom lica, kazao: “Postoje oni koji ne žele shvatiti da smo dužni 200 milijardi kuna, što znači da ćemo imati četiri do pet indeksnih bodova veću kamatu. To je stravičan udar na izvoznike. Kamata će biti toliko veća zbog zločina koji je stvoren što nismo kontrolirali javnu potrošnju i stvorili 200 milijardi kuna javnog duga”.
Što se visine javnoga duga tiče, zapravo bismo trebali govoriti o državnom, ili, još bolje, narodnom dugu, jer je zaduživanje učinjeno “u ime naroda”, a narod će ga i vraćati.
– Slavko Linić je u pravu: javni je dug nedavno dosegao 200 milijardi kuna, približno 27 milijardi eura. To je iznos bez jamstava i HABOR-a koja iznose oko 35 milijardi kuna.Od 2008. do 2013. javni dug je povećan za 100 posto pa ćemo samo za kamate u ovoj godini morati platiti približno deset milijardi kuna, 1.3 milijarde eura, ili tri posto bruto domaćeg proizvoda. Bio bi to silan novac da zemlja postiže rast BDP-a od pet ili šest posto, a zastrašujuće veliki u situaciji kad godinama ostvarujemo ekonomski nazadak ili, ako Bog da, jedva mjerljivi rast.
Dakle, vi se slažete s Linićem da je zaduživanje zločin i da je taj zločin počinio samo HDZ?
– Dakako da se ne slažem! Kao školovani ekonomist, moram kazati da zaduživanje, odnosno uzimanje kredita, nije, kao što tvrdi ministar Slavko Linić, zločin. Štoviše, uzimanje kredita, bez obzira na to tko ga uzima – pojedinac, tvrtka, grad, županija ili država – u načelu može biti ne samo nužno, nego i ekonomski i razvojno nužno i opravdano. Na tu činjenicu vrlo davno je ukazao poznati američki politički ekonomist Lester Carl Thurow (rođen 1938.), davne 1978., govoreći o američkom vanjskom dugu, a to vrijedi za svaku zemlju, pa i Hrvatsku, i za naš javni i vanjski dug “… da se novac koji smo posudili u inozemstvu uložio u tvornice i robote, ne bismo imali razloga za brigu, jer bi dug sam sebe vraćao. No taj je dug sad ozbiljan problem, jer u cijelosti odlazi na potrošnju”. Dakle, ministra Linića ipak treba načelno ispraviti: nije zaduživanje u zemlji i inozemstvu zločin po sebi, nego je zločin ekonomski neodgovorno, koruptivno, hohštaplersko i samouništavajuće zaduživanje kojem je temeljna svrha uvijek bila osvajanje ili ostanak na vlasti. Pitanja koja traže odgovore su ova: Tko se je, kada, kako, gdje, pod kojim uvjetima i zašto zaduživao u ime hrvatske države i naroda? Tražio bi i odgovore na pitanje: Gdje je i kako potrošeno ili uloženo 27 milijardi javnoga duga (s dugom HABOR-a i jamstvima oko 32 milijarde) i 45 milijardi vanjskoga (inozemnoga) duga? Na kraju bih pokušao doći i do odgovora na najvažnije pitanje: Kako se izvući iz dužničkog ropstva i kako spriječiti ekonomsku propast?
Znadete li vi odgovor na pitanje koje ste sami postavili: Tko nas je, kada, kako, zašto i pod kojim uvjetima zaduživao? Općenito, kako bi trebalo podijeliti odgovornost za dužničko ropstvo i opću depresiju koja je zarobila Hrvatsku i Hrvate?
– Postoji nekoliko pretpostavki za racionalan, poticajan i konstruktivan razgovor u politici i znanosti. Kad je politika u pitanju, trebalo bi napustiti praksu stalnog vikanja: “Vi ste krivi! Vi ste lopovi! Vi ste izdajice. Vi ste neznalice…”. Pitanje je tko kod nas ima vjerodostojnost, odlučnost i mudrost da prestane s praksom delegiranja krivnje na drugoga. Prema logici stvari, prvi korak mogli bi napraviti ljudi koji su trenutačno na vlasti, a to znači predsjednici SDP-a, HNS-a i predsjednik Republike. Društveni, a to znači ekonomski, ljudski, politički i moralni problemi s kojima se svakodnevno susrećemo imaju dugu povijest i neka su vrsta metaforičke kronične, degenerativne, ali i zarazne bolesti. Uzroci i korijeni tih problema znatno su stariji od hrvatske države, ali su prisutni i u posljednjoj velikosrpskoj agresiji, modelu privatizacije, pomami neodgovornog zaduživanja i zarobljavanju države od strane svih političkih i poslovnih “elita”.
Koliko vidimo zalažete se za neku vrstu ravnoteže neodgovornosti za situaciju u kojoj se trenutačno nalaze hrvatski građani i država?
– Ni govora! Zalažem se za raspravu na temelju statistički mjerljivih činjenica i na ozbiljnim makroekonomskim analizama. Ako se u analizi ograničimo na tri ključna pokazatelja hrvatske ekonomsko-razvojne paralize, a to su vanjski dug (oko 45.5 milijardi eura), javni dug (oko 27 milijardi eura, a s jamstvima i HABOR-om 32 milijarde eura) i nezaposlenost (oko 360.000), prilično je jednostavno “podijeliti” odgovornost, političku, ali i građansku. Odnosno, ni građani nisu bez grijeha, jer su svojim ekonomskim ponašanjem bar malčice pridonijeli sadašnjem dužničkom ropstvu i beznađu. Uostalom, građani su dva puta birali Franju Tuđmana i Stipu Mesića, ali i lijeve i desne koalicije koje su stvarno opustošile pa i pokrale “Lijepu siromašnu Našu”.U prvih 13 godina XXI. stoljeća vanjski je dug Hrvata i Hrvatske (koji će naša djeca i unuci plaćati stotinjak godina!), povećan od deset na 46 milijardi eura: u doba vladavine Ivice Račana dug je udvostručen od deset na 20 milijardi eura, a nakon toga, kad su vladali Ivo Sanader i Jadranka Kosor, od 20 na 46 milijardi. Kad je na vlast došao Zoran Milanović on nas više nije mogao zaduživati, jer su kamate rasle, a kreditni rejting padao prema – smeću.Istodobno sa zaduživanjem prodano je u bescjenje manje-više sve što je vrijedilo i imalo monopolski ili oligopolski tržišni položaj: banke, vrijedna hotelska industrija (s pratećim prostorom), Pliva, Ina, HT, itd.Velike štete i male koristi koje su hrvatskom narodu donijele vlade Ivice Račana i Ive Sanadera (ali i guverneri Marko Škreb i Željko Rohatinski!), danas se mogu lako pretvoriti u brojke, a štete koje nam je donijela ljudska lijenost, neodgovornost i odsutnost svijesti o državništvu i državničkoj odgovornosti Stipe Mesića tek će se vidjeti i moći izračunati u mjesecima i godinama pred nama.
Vlada se stalno izvlači na krizu, no je li, prema vašem mišljenju, dovoljno socijalno osjetljiva s obzirom na socijaldemokratsku orijentaciju?
– Uz proračunski deficit više od dvije milijarde eura s tendencijom stalnog rasta – projekcije proračunskog manjka za ovu godinu kreću se od 17 do 20 milijardi kuna – teško je imati bilo kakvu “socijalnu osjetljivost”. Ono što bi ipak mogla činiti, a ne čini, jest djelovanje osobnim primjerom. Umjesto stalnih prijetnji “bolnim rezovima” drugima, mogla bi “bolno” odrezati vlastite plaće i birokratski komfor. Ekonomski uštede bi bile beznačajne, ali imale bi simboličnu i moralnu težinu.
Svi upozoravaju na izuzetno nezdravu klimu u državi kako gospodarsku, tako i društvenu. Slažete li se?
– Ekonomija je majka svih raspoloženja i klima. Danas je cijela Sredozemna Europa u teškoj ekonomskoj recesiji i velikoj masovno-psihološkoj depresiji. Najveće žrtve europske recesije i depresije su “gnjezdari”: mladi ljudi rođeni nakon 1980-ih. Sada već pomalo bivša Globalna financijska kriza, Velika recesija i Europska dužnička kriza prerastaju u Veliku europsku ekonomsku i političku PARALIZU.Izborni uspjeh komedijaša ili, starijim riječima kazano, profesionalnog harlekina Beppa Grilla (mi bismo kazali: Jože Zrikavca), na talijanskim izborima trebao bi biti posljednji znak uzbune za EU, jer nas europska povijest uči da protestno glasovanje na kojem trijumfira učena komedija, Comedia del Arte, ne sluti na dobro. Naime, znano je da su Musolini i Hitler u javnosti dočekani kao svojevrsni stand-up komičari. Izborni uspjeh Jože – Bepa Zrikavca simptom je dubljih europskih vrijednosnih i kulturnih podjela. Naime, u današnjoj Europskoj uniji već se može nazrijeti podjela na njezin protestantski dio koji se nešto lakše nosi s politikom drakonske štednje, odricanja i teškog rada i neprotestanski (katolički i pravoslavni) sredozemni dio, koji se teško na to privikava. Upravo zbog toga, ono što nazivam “ekonomskom paralizom” krije u sebi zametke novog potencijalnog radikalizma: lijevog i desnog. On ne mora nužno biti na tragu starih radikalizama i totalitarizama dvadesetoga stoljeća: komunističkog, fašističkog i nacističkog. To može biti grillizam ili zrikavizam.
Gdje je izlaz iz takvog depresivnog stanja?
– Odgovorit ću vam citiranjem slavnog Sokratova odgovora: “Ja znam da ništa ne znam!”. Za razliku od vođa političkih stranaka pa i brojnih mojih kolega ekonomista, primjerice dr. Ljube Jurčića, ili dr. Slavka Kulića, koji se u javnosti prave važni i tvrde kako jedino oni znaju što nam je činiti i da jedino oni imaju “plan za izlaz iz krize”, ja javno priznajem da to ne znam. Općenito mislim da se krivo vjeruje da nas političari mogu “izvući iz krize”. Uloga je državne i svake druge vlasti da ne bude prepreka slobodnom poduzetništvu, investiranju, poslovanju, dolasku stranog kapitala, a ne da se bavi investiranjem.
Jeste li i vi zagovornik u posljednje vrijeme aktualnog Trećeg puta? Ima li za tako nešto uopće prostora, ili su HDZ i SDP već dobrano utrli put podjeli neuspješne vladavine?
– Nedavno sam se našalio s kolegom dr. Nikicom Gabrićem, predsjednikom Nacionalnog foruma, koji je izjavio da on ne želi biti “treći put”, već “pravi put”. Sugerirao sam da sadašnje putove proglasi stranputicama. Birači su razočarani politikom, apatični su pa ne vjerujem u mogućnost javljanja velikog entuzijazma oko novih političkih organizacija i “trećih auto/putova”.
Nije popularno uspoređivati HDZ i SDP. Iz potonje stranke do sada je izbačeno više nezadovoljnih članova, od Mirele Holy do posljednje, Aleksandre Kolarić. Koliko je to demokratski?
– Najmlađa hrvatska eurozastupnica Sandra Petrović Jakovina (rođena 1985.; usput rečeno supruga ministra poljoprivrede), o Slučaju Kolarić oglasila se kako i priliči njezinoj dobi i položaju – putem društvene mreže. Na svom je Facebook profilu napisala: “Hohštapleri i prodavači magle u svom nevještom pokušaju razjedinjavanja stranke uvrijedili su pristojne članove SDP-a koji još uvijek ugled i integritet stranke znaju staviti ispred svojih osobnih interesa (u ovom slučaju mjesto predsjednika GOSDPZG-a). Legitimno izabrano predsjedništvo stranke pokazalo je što misli o tom jeftinom političkom triku”. Da se povijest stranačkih čistki i prijekih sudova ponavlja kao farsa, pokazuje činjenica što mlađani socijaldemokratski karijeristi nesvjesno koriste jezik po zlu poznatog Staljinova Kratkog kursa SKPB-a (puni naziv knjige: Istorija Svesavezne komunističke partije (boljševika) – kratki kurs, Kultura, Beograd, 1945.), kojeg vjerojatno nikad nisu vidjeli, nekmoli čitali. U tom priručniku svih staljinističkih i komunističkih čistki, progona, pogroma i terora, veleizdajnici “revolucionarne”, “avangardne” i “bezgrešne” partije, boljševika prije izbacivanja iz partije osude na smrt, a ovako ih etiketiraju: “banda neprijatelja naroda, ništavni fašistički lakeji, zločinci, trockistički ološ, bjelogardejski pigmeji, ništavne mušice, nepotrebne prnje, talog ljudskog roda, prišipetlje, stjenice, svekoliki ljudski ološ”, itd. Iako je oduzimanje pozitivnih ljudskih vrlina zajedničko lijevom i desnom totalitarnom umu i teroru, maštovitost je komunističkih – staljinističkih i maoističkih – etiketa ipak teško nadmašiti. Primjerice, u kineskoj Kulturnoj revoluciji smijenjeno je i poniženo približno trideset milijuna ljudi. Broj ubijenih do danas nije precizno određen. Znanstvenici, intelektualci i umjetnici proglašeni su pogubnim ljudskim pošastima koje su stajale uz bok četirima službenim pošastima iz sitnoživotinjskog svijeta: komarci, muhe, vrapci i štakori. Izbor tih imena za takozvanu Bandu četvorice povezan je tako s nazivom kampanje za uništavanje stvarnih komaraca, muha, vrabaca i štakora koju je Mao Ce-tung pokrenuo u okviru kampanje Veliki skok naprijed od 1958. do 1962. godine.
Skrenuli ste pozornost i na činjenicu da su najjasnije kritike zbog “lex Perkovića” došle iz usta i pera žena lijeve orijentacije?
– To je sociopsihološki izuzetno važna i zanimljiva činjenica koja je promakla pažnji komentatora. Doista se spontano pojavio ženski pokret otpora protiv Zorana Milanovića i njegova zakona. Naime, najzanimljivije kritike njegova zakona i hladnog rata koji je zadjenuo s EU objavile su – žene: Angela Merkel, Viviane Reding i njezina glasnogovornica Mina Andreeva, Slavenka Drakulić, Aleksandra Kolarić, Jelena Lovrić, Mirela Holy, Đurđica Klancir, Ivana Petrović, Ines Sabalić, Vesna Pusić, Mirjana Krizmanić, Vedrana Rudan, Tanja Torbarina…Ženske kritike imaju znatno veću težinu od muških, jer je riječ o ženama raznih svjetonazora koje naprosto osjećaju da se ne smije muljati oko potpisanih ugovora. Uostalom, naša je pramajka Eva jabuku spoznaje zagrizla bar pet minuta prije našega praoca Adama.
NAJNOVIJA KNJIGA – O novom nacionalnom uporištu Srba
Prije desetak dana objavili ste tzv. kiosk-knjigu “Mala povijest Velike Srbije: Četnička Srbija na našem Bliskom Istoku”. O čemu ta knjiga govori?
– To je više knjižica nego knjiga. Uostalom, na kioscima se prodaje za 19.99 kuna. Ona nudi odgovor na pitanje kako su i zašto suvremena Srbija i današnji Srbi nakon gubitka SVIH ratova u devedesetim godinama prošlog stoljeća (protiv Slovenaca, Hrvata, Bošnjaka i saveza NATO – Kosovari), odlučili da novo nacionalno uporište, nacionalni identitet, pobjednički ponos i “korisnu prošlost” traže u povratku u “slavnu” ravnogorsku, drinsku i dinarsku četničku prošlost. Prve dvije stranice knjige posvetio sam javnim izjavama političara koji se danas nalaze na vrhu piramide vlasti i moći u “Četničkoj Srbiji na našem Bliskom Istoku”. Fenomen kapilarne revizije srbijanske i srpske povijesti i rehabilitacije četništva možda najbolje ilustrira citat današnjeg prvog potpredsjednika vlade Republike Srbije, bivšega Šešeljeva radikala, danas naprednjaka Aleksandra Vučića iz 2008.: “Hoće nas, srpske radikale, uvjeriti da to nije srpstvo, da smo mi govorili gluposti, da mi nismo znali šta je naše. A mi ni tada ni danas nismo htjeli i nećemo ništa što je tuđe. Hoćemo samo ono što je naše, srpsko. A to jesu i Karlobag i Ogulin i Karlovac i Virovitica. I sve te srpske zemlje. I to moraju znati.”
Autor: Likaplus/Glas Slavonije
