Slaven Letica: Sokrat u Zagrebu
Kad bi Sokrat zalutao u današnju Hrvatsku vidio bi da za svakim kavanskim stolom, u svakom ministarstvu, partijskoj jazbini, na svakom fakultetu i institutu te u svakom medijskom uredništvu sjede i mudruju sofisti-mudrijaši novoga doba
{jathumbnail off}Štovani čitatelju, lijepo vas molim da mi se, na nekih dvadesetak minuta, istodobno čitajući i razmišljajući, pridružite u ovoj maloj intelektualnoj pustolovini.
Zamislite, za početak, da se upravo ovih dana u vašem gradu, selu ili u mom i vašem Zagrebu, pojavi veliki junak moje intelektualne mladosti: genijalni, a tragični starogrčki filozof, polemičar, moralist, neumorni tragač za jasnim definiranjem pojmova i konačnim, uzvišenim istinama – Sokrat.
Da vas podsjetim: živio je od 470. do 399. godine prije Krista, a život je skončao ispijanjem otrova iscijeđenog iz sjemenki biljke kukute (Conium maculatum), nakon što ga je većina porotnika osudila na smrt ( 280 ga je proglasilo krivim, a 220 nedužnim) zbog navodnog kvarenja mladeži, bezbožništva i bogohuljenja – izvrgavanja ruglu bogova u koje su vjerovali Atenjani njegova doba.
Znano je da Sokrat iza sebe nije ostavio ni retka napisanog teksta i da su sva saznanja, priče, akademske legende i mitovi o njemu, njegovoj filozofiji, etici i, najvažnije, metodi spoznaje ili traganja za istinom, do nas doprli iz druge ruke: iz pera njegovih najboljih i najzahvalnijih učenika, iznad svega iz dirljive Platonove „Apologije” ili „Sokratove obrane”.
Kao stari sveučilišni profesor s malom zavišću gledam na Sokrata: jer je obrazovao i odgojio učenike koji su ga učinili besmrtnim i jer su ga – što bi trebao biti san svakog učitelja – nadmašili u mudroslovnoj izvrsnosti.
Sve u svemu, Sokrat je imao veliku sreću što je živio u vremenu kad su se mudrost, traganje za istinom i filozofiranje smatrali vrlinama, a ne predmetom političkog prezira i ismijavanja, kao što je to danas slučaj.
Dobro je poznato i to da je Sokrat kao čovjek bio ekscentrik, boem i čudak: kod kuće je godinama ostavljao usamljenu, zdvojnu, s pravom vječno goropadnu ženu Ksantipu koja je brinula o njihova tri sina, dok je on – bos, neuredan i vazda isto obučen – po cijele dane i noći, skitao Atenom, tražeći nove „žrtve” za svoje ironijske i provokativne razgovore o pravdi, istini, bogovima, ratu, ekonomiji, demokraciji, državi, filozofiji.
Da se, kojim slučajem, takav svat danas pojavi u Lijepoj našoj, novinari-senzacionalisti bi ga vjerojatno ovako predstavili čitateljima: „Dosadni, besposleni, lijeni, neuredni, bosonogi i smrdljivi klošar koji tvrdi da je filozof i da ga je neka baba-vračara iz Samobora proglasila najumnijim čovjekom u ovoj napaćenoj zemlji, cijeli je dan napastvovao ugledne znanstvenike, političare, modne mačke, novinare i obične građane, ispitujući ih o svemu i svačemu, tvrdeći kako on sam ništa ne zna i dokazujući kako i oni ništa ne znaju.”
Današnja je Hrvatska, kao i Sokratova Atena, zemlja u kojoj vlada intelektualno bezvlašće i u kojoj današnji mudrijaši (taj je hrvatski izraz najbliži starogrčkom izrazu „sofisti”, koje je Sokrat prezirao, jer su ljude za velike novce podučavali kako pobijediti u raspravama, a ne kako tragati za istinom, pa je njihov zanat blizak onom koje danas obavljaju spin-doktori, stručnjaci za odnose s javnošću i politički savjetnici) – stranački prvaci, političari, stavotvoritelji (kolumnisti), neovisni eksperti, znanstvenici, poduzetnici i ulični mudraci – tvrde da znaju sve i sva i da bi bilo sve u redu da se njih sluša i da oni vladaju.
Sokratova najslavnija maksima „Znam da ništa ne znam” (pojavljuje se u mnoštvu varijacija) danas je potrebna Lijepoj našoj kao kapljica vode žednom u pustinji.
To kažem mirne savjesti, jer sam nekoliko mjeseci u Washingtonu proučavao i istraživao uzroke Velike recesije koja se, poput kuge u Sokratovoj Ateni, iz Amerike 2008. doselila u Europsku uniju. Tu joj se toliko svidjelo da se, čini se, kod na trajno nastanila, donoseći nam masovnu besposlicu, gospodarski nazadak i ljudsku tjeskobu, pa i očaj.
Sva moja proučavanja i istraživanja dovela su me, evo, do zaključka, kojim je Sokrat do ludila dovodio svoje subesjednike: Ja doista ne znam tko bi, što, kada i kako mogao učiniti da se hrvatski građani, gospodarstvo, društvo i država izbave od puta koji nas – kako stvari sada stoje – vode u propast.
Kad bi Sokrat zalutao u današnju Hrvatsku (kako se cijeli život nije pomaknuo iz Atene, kod nas sigurno nije bio), vidio bi da za svakim kavanskim stolom, u svakom ministarstvu, partijskoj jazbini, na svakom fakultetu i institutu i u svakom medijskom uredništvu sjede i mudruju sofisti-mudrijaši novoga doba koji se trude dokazati kako baš oni znaju što je – svima nama drugima – činiti.
A koliko je istina u današnjoj Lijepoj našoj složena i teško dokučiva, a znanje krhko, pokušat ću pokazati na primjeru trenutno daleko najpopularnijeg ministra u kukuriku Vladi – Slavka Linića.
Da podsjetim, govoreći na 12. međunarodnoj konferenciji o poticanju izvoza, koju je Hrvatska banka za obnovu i razvitak (HBOR) organizirala u Dubrovniku 6. rujna 2013., ministar financija Slavko Linić je, s mrkim izrazom lica, kazao: „Postoje oni koji ne žele shvatiti da smo dužni 200 milijardi kuna, što znači da ćemo imati četiri do pet indeksnih bodova veću kamatu. To je stravičan udar na izvoznike. Kamata će biti toliko veća zbog zločina koji je stvoren što nismo kontrolirali javnu potrošnju i stvorili smo 200 milijardi kuna javnog duga”.
Što se visine javnoga duga tiče (zapravo bi trebalo govoriti o državnom ili, još bolje, narodnom dugu, jer je zaduživanje učinjeno „u ime naroda”, a narod će ga i vraćati), Slavko Linić je u pravu: javni je dug nedavno dosegao 200 milijardi kuna, oko 27 milijardi eura. Od 2008. do 2013. povećan je za 100%, pa ćemo samo za kamate u ovoj godini morati platiti oko 10 milijardi kuna, 1.3 milijarde eura ili 3% bruto domaćeg proizvoda.
Bili bi to silni novci da zemlja postiže rast BDP-a od 5 ili 6%, a zastrašujuće veliki u situaciji kad godinama ostvarujemo ekonomski nazadak ili, ako Bog da, jedva mjerljivi rast.
Dakle, narod je doista doveden u stanje kroničnog, više-generacijskog dužničkog ropstva.
Međutim, kao školovani ekonomist, moram kazati da zaduživanje, odnosno uzimanje kredita, nije, kao što tvrdi ministar Slavko Linić, zločin. Štoviše, uzimanje kredita, bez obzira na to tko ga uzima – pojedinac, tvrtka, grad, županija ili država – u načelu može biti ne samo nužno, već i ekonomski i razvojno nužno i opravdano.
Na tu činjenicu vrlo davno je ukazao poznati američki politički ekonomist Lester Carl Thurow (rođen 1938.) davne 1978. kazao o američkom vanjskom dugu, vrijedi za svaku zemlju, pa i Hrvatsku i naš javni i vanjski dug: “Da se novac koji smo posudili u inozemstvu uložio u tvornice i robote, ne bismo imali razloga za brigu, jer bi dug sam sebe vraćao. No taj je dug sad ozbiljan problem jer u cijelosti odlazi na potrošnju.”
Dakle, ministra Linića ipak treba načelno ispraviti: nije zaduživanje u zemlji i inozemstvu zločin po sebi, već je zločin ekonomski neodgovorno, koruptivno, hoštaplersko i samo-uništavajuće zaduživanje kojem je temeljna svrha uvijek bila: osvajanje ili ostanak na vlasti.
Kad bi, dakle, Sokrat danas došao u Lijepu našu, on bi prošetao svim stranačkim kabinetima, ministarskim uredima, akademskim institutima, kavanama i ulicama, a navratio bi svakako i do vlč. Zlatka Sudca, kako bi – postavljanjem stotina i tisuća radoznalošću potaknutih i ironijom prožetih pitanja – pokušao doći do konačne i neupitne istine: Tko se je, kada, kako, gdje, pod kojim uvjetima i zašto zaduživao u ime hrvatske države i naroda?
Tražio bi i odgovore na pitanje: Gdje je i kako potrošeno ili uloženo 27 milijardi javnoga i 45 milijardi vanjskoga (inozemnoga) duga?
Na kraju bi pokušao doći i do odgovora na najvažnije pitanje: Kako se izvući iz dužničkog ropstva i kako spriječiti ekonomsku propast?
Slijedeći logiku Sokratove metode možda bi bilo moguće otkriti istine o hrvatskoj ekonomiji i politici koja ne zavisi od stranačke pripadnosti i mudrijaškog (sofističkog) zanovijetanja i pravljenja važnim ljudi koji u novinama, na radiju i na televizijama govore o ekonomskoj situaciji i čuvenom „izlasku iz ekonomske krize”.
Naime, kao što su u drevnoj Ateni u IV. i V. stoljeću prije Krista tadašnji tvorci javnog mišljenja mudrijaši/sofisti koristili filozofske i retoričke, pa i glumačke vještine kako bi impresionirali, zaveli i uvjerili slušatelje da su samo oni u pravu, a da su svi drugi u krivu, tako i današnji mudrijaši/stavotvoritelji (novinari, političari, kolumnisti, znanstvenici) čine isto. Prave se da znaju, a zapravo ne znaju.
U tome je vrijednost Sokratove metode traganja za istinom koja je, nažalost, i danas aktualna kao što je bila prije 2.500 godina.
Ako ste slijedili moj uvodni naputak o paralelnom čitanju i razmišljanju, lako ćete zaključiti kakva bi sudbina Sokrata danas zadesila u Zagrebu i Lijepoj našoj: bio bi ili ismijan ili pribijen na neki od stupova javnog srama. Možda bi ga čak prisilno hospitalizirali.
U svakom slučaju: kako je u Lijepoj našoj ukinuta smrtna kazna, kukutu ne bi mogao popiti, pa ne bi mogao dosegnuti posmrtnu slavu kojom je Sokrat ostao ovjenčan do današnjeg dana.
Autor: Slaven Letica/velecasnisudac.com
