Odgojeni ste u Katoličkoj crkvi, da bi sa 19 godina postali protestant. Gotovo dvadeset godina kasnije, vratili ste se u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu

{jathumbnail off}-Uvod

Dr. Sungenis, vjerujem da neću pretjerati ako kažem da ste jedan od najaktivnijih, najplodnijih i najučenijih katoličkih apologeta-laika u našem vremenu. Također ste otac velike obitelji sa jedanaestero djece. Kako uspijete naći dovoljno vremena za svoj apologetski rad i obiteljski život? Koja je Vaša „tajna“?

Tajna? Pa, najprije treba reći da ja imam neugasivu želju da naučim što više o Božjem stvorenju i jednako jaku želju da to što naučim prenesem na druge ljude kako bih im pomogao da spoznaju Boga i žive boljim životom. To je ono što me pogoni. Moj posao mi je uvijek na umu i u mom životu ima najveći prioritet. To znači da nužno moram ograničiti svoje slobodno vrijeme i sudjelovanje u nekim vanjskim aktivnostima. Daleko od toga da sam samotnjak, ali nisam ni neki veliki društvenjak. Druga „tajna“ leži u činjenici da sam blagoslovljen sa dobrom suprugom i poslušnom djecom. Kao što Knjiga izreka kaže, „Dobra žena je dar od Gospodina.“ Eto, Bog me je blagoslovio iznad svih mojih očekivanja. Ne bih mogao posvetiti tako puno vremena svom poslu da mi supruga sve to ne omogućava, i pri tome uživa – iz onoga što ja naučim i ona puno uči, kao i naša djeca. Moja supruga je jako posvećena i sveta žena. Kao i ja, i ona ima samo jedan cilj u životu: činiti ono što Bog od nje zahtjeva. U tom smislu ona shvaća da mi je Bog povjerio poseban posao za Njegovo kraljevstvo, i spremna je učiniti što god je potrebno da omogući da se taj cilj ostvari. Treće, ja sam samostalno zaposlen i bio sam tako veći dio života. To mi omogućava veliku slobodu i mogućnost stvaranja vlastitog rasporeda. Financijsku podršku dobivam od svojih sponzora koji cijene posao koji radim za Crkvu i spremni su mi omogućiti dovoljno sredstava da nastavim s poslom i skrbim za svoju obitelj. Nakon 20 godina bavljenja apologetikom, stekao sam veliku mrežu ljudi koji me podržavaju.

Ako sam dobro razumio, odgojeni ste u Katoličkoj crkvi, da bi sa 19 godina postali protestant. Gotovo dvadeset godina kasnije, vratili ste se u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Zašto Vam je trebalo toliko dugo?

To je od prilike kao da pitate zašto je Mojsiju trebalo toliko dugo da povede Izraelce iz Egipta. Mojsije je odrastao u Egiptu i naučio se njihovim običajima. Sa 40 godina ubio je Egipćanina i pobjegao u pustinju. Tamo je proveo 40 godina dok ga Bog nije pozvao da izvede Izraelce iz Egipta. U to vrijeme Mojsije je imao 80 godina i postao je najkrotkiji čovjek na zemlji (usp. Br 12). Analogno tome, trebalo je dugo vremena da se Bog pozabavi sa mnom i pripremi me da se vratim nazad u Katoličku crkvu. Morao sam naučiti da trava kod protestanata nije zelenija, a za to mi je trebalo 18 godina pokušaja i pogreške. Jedan dan nazvao me prijatelj po imenu Gerry, koji se obratio s protestantizma na katolicizam, i to pogreškom. Zapravo je htio nazvati drugu osobu, našeg zajedničkog prijatelja koji se također zove Bob. Kako se nismo dugo čuli, neko vrijeme smo se zadržali u razgovoru. I Gerry je počeo govoriti o svojoj novoj katoličkoj vjeri. Prije nego smo se uspjeli okrenuti, prošlo je sat vremena, a ja sam ga još uvijek želio slušati. Pri kraju našeg razgovora, Gerry mi je počeo pričati o katoličkom nauku o općinstvu svetih. Dok je govorio, počeo me prožimati neki čudan osjećaj. Osjetio sam kao da dvadesetak svetaca okružuje zidove u kojoj sam se nalazio, lebdeći u zraku i moleći za mene. Kada sam rekao Gerryju za taj osjećaj, nije se ni najmanje smeo: „Da, o tome ti pričam. To je općinstvo svetih!“ Idućeg dana Gerry je konačno uhvatio tog drugog Boba. Obojica su došla kod mene i donijeli mi kutiju knjiga i vrpci o katolicizmu. Da ne ispadnem odveć entuzijastičan rekao sam im da samo ostave kutiju kraj vrata i da ću ju pogledati kada uhvatim vremena. I tako je kutija tamo stajala, gotovo cijeli dan. Idući dan, posegnuo sam za jednom od knjiga. Mala crvena knjižica, nije izgledala previše opasno. Knjiga je nosila naslov Vjera naših otaca, kard. Gibbonsa. I tako sam počeo čitati tu knjigu i iz nekog razloga nisam ju mogao ispustiti iz ruku. Stil pisanja je bio takav da je pozivao na daljnje čitanje (budući da sam pisac znam prepoznati dobar stil pisanja kad ga vidim), a tema je bila upravo ono što sam trebao – uvjerljiva apologetika katoličkog nauka. Iduća tri dana čitao sam tu knjigu i pročitao ju. Vjerovali ili ne, točno nakon ta tri dana opet sam poželio postati katolik. Ostalo je povijest.

– Važnost apologetike

Koji je vaš pogled na ulogu i važnost apologetike te katoličkih apologeta-laika u današnjem svijetu?

Nakon što sam obratio se na poticaj knjige o katoličkoj apologetici, uvjerio sam se koliko apologetika može biti moćna. Zbog toga sam razloga odlučio ostatak života posvetiti tom pozivu. Zadnjih dvadeset godina djelujem kao neovisni apologet. Ali odnedavno se u mom životu dogodila promjena. Pozvan sam da zauzmem poziciju kao profesor apologetike na Fisher-More koledžu u Ft. Worth, Texas, od jeseni 2014. godine. Apologetika je vrlo važna i zato što, kao što znate, svijet može biti vrlo zbunjujuć i u toj konfuziji skloni smo imati mnoštvo prigovora na različite stvari kojima smo podučeni. Apologetika teži tome da raščisti konfuziju i odgovori na teološka pitanja na jasan i precizan način. Bez apologetike, ljudi bi očito ostali u svojim konfuzijama. Jednom kada je konfuzija raščišćena, stvara se tlo za racionalan i logičan diskurs koji može dovesti do odluke obraćenja na katolicizam.

– Antisemitizam

U siječnju 2008, privukli se pažnju medija javno se suprotstavljajući Biskupskoj konferenciji SAD-a prilikom objave Katekizma za odrasle. U čemu je bilo problem?

Problem se ticao rečenice u Katekizmu za odrasle objavljenog 2006. godine. Na str. 131 stoji: „Prema tome, savez koji je Bog sklopio sa židovskim narodom putem Mojsija za njih ostaje vječno valjan.“ Budimo iskreni. Svatko tko je iole upoznat s katoličkom teologijom i sv. Pismom zna da je ova rečenica heretična do srži. Kako je onda moguće da se kao takva nađe u katoličkom katekizmu? Ovo je dobar primjer iz kojeg se vidi da se načelo caveat emptor [pravno načelo po kojem kupac preuzima rizik u slučaju da je proizvod neispravan, op.] može primijeniti i na službene katoličke dokumente, posebno kad ih pišu liberalni katolički biskupi koji čine veliki dio današnjeg episkopata. Još od kada je židovski pisac Jules Isaac 1948. godine napisao knjigu Isus i Izrael, u Katoličkoj crkvi postoji pokret koji optužuje Crkvu i Novi zavjet za antisemitizam. Taj novi pokret nastojao se prilagoditi židovskoj religiji i od nje učiniti trajno aktualno pitanje. To je došlo do točke da su katolički liberali počeli javno naučavati da Židovi imaju svoj vlastiti savez s Bogom po kojem se mogu spasiti, i da stoga oni ne smiju biti meta kršćanske evangelizacije (ovo je zabilježeno npr. u dokumentu o liturgiji iz 1998 kojeg je izdala Biskupska konferencija SAD-a i u deklaraciji Razmišljanja o Savezu i misijama koju je potpisao William kard. Keeler iz Baltimorea). Naravno, nije puno pomogla ni prilično kontroverzna i dvosmislena izjava bl. Ivana Pavla II. iz 1981. da „stari savez nikada nije bio opozvan od Boga“ koju su, bez obzira na njezino stvarno značenje, liberali iskoristili kao odskočnu dasku kako bi naučavali da Židovi imaju svoj vlastiti odnos s Bogom i da su kršćanstvo i judaizam više ili manje sestrinske religije koje ovise jedna o drugoj. Bilo je dakle samo pitanje vremena kada će službeni katolički katekizam (Katekizam SAD-a iz 1996.) preuzeti štafetu i ponoviti ono što se u liberalnim krugovima već dugo govori. Čak je Katekizam Katoličke Crkve iz 1994. dao sličnu izjavu po kojoj „stari savez nikada nije bio opozvan,“ iako je iz konteksta jasno da se „stari savez“ odnosi na knjige Starog Zavjeta, a ne na Mojsijev savez. Prema tome, iako je izjava prima facie nerazborita, barem nije heretična. Ali kada netko jednom kaže da je Mojsijev savez po sebi neopozvan i da se današnji Židovi mogu na njega pozivati i po njemu biti spašeni, onda to postaje sveprožimajuća hereza enormnih razmjera.

I tako je 2008. godine Biskupska konferencija SAD-a odlučila ukloniti (najblaže rečeno) problematičnu rečenicu. Biste li rekli da je to bio rezultat Vašeg djelovanja?

Da, jer nitko drugi u svijetu nije oko toga digao ni najmanju buku. Svi su to ili ignorirali, ili su mi govorili da šutim, ili su me zvali antisemitom jer sam se usudio kritizirati židovsku politiku i religiju. Kako bih zaustavio širenje spomenute hereze, napisao sam pismo od 15 stranica te jedan primjerak poslao Biskupskoj konferenciji SAD-a, a drugi Kongregaciji za nauk vjere u Vatikan. Također sam objavio poduži članak u časopisu Culture Wars (siječanj 2008.) u kojem sam raskrinkao herezu spornog Katekizma. Unutar idućih šest mjeseci američki biskupi sazvali su izvanredan sastanak u kojem su glasovanjem (243 naspram 14) odlučili izbaciti uvredljivu rečenicu iz Katekizma. Iduće godine (2009.) Vatikan je poslao recognitio Biskupskoj konferenciji SAD-a prihvaćajući i odobravajući izmjenu. Naravno, odmah sam bio ocrnjen od strane mnogih pro-židovskih katoličkih skupina zbog toga što sam potakao ovu promjenu – što je postalo redovna praksa svaki put kada se netko u Crkvi ozbiljno pozabavi bilo čime što je vezano za Židove. Ali činjenica ostaje, pomogao sam spasiti Crkvu od širenja gadne hereze. Siguran sam da će me Bog nagraditi zbog toga što sam se na taj način izložio. To sam učinio za Njega.

Nakon tih događanja, često su Vas optuživali za antisemitizam. Što danas kažete onima koji Vas optužuju da ste antisemit?

Što im kažem? Prvo ih zamolim da mi definiraju što za njih znači da je netko antisemit. Najčešće nikada ne dobijem odgovor na to pitanje, jer bi to značilo da bi morali razotkriti igru koju igraju. Prije puno godina, antisemitizam je bio definiran kao iracionalna mržnja prema židovskoj rasi. Drugim riječima, netko je bio antisemit ako je mrzio Židova samo zato što je Židov. Naravno, to je jedina ispravna definicija antisemitizma i prema njoj, uvjeravam Vas, ja nisam antisemit. Ali danas se pojam antisemitizma razvio u pogrdan izraz kojim se označava svatko tko kritizira bilo što vezano za Židove, uključujući judaističku religiju, Izraelovu politiku i vojne aktivnosti, dominaciju Židova u nemoralnim aktivnostima kao što su pobačaj i holivudska porno-industrija, ili postavlja pitanje koliko je Židova zaista nastradalo u nacističkim logorima smrti. Dobar primjer zloporabe pojma „antisemitizam“ je Abe Foxman (Anti-Defamation League) ili Southern Poverty Law Center.

– Geocentrizam

Također ste poznati kao promicatelj geocentrizma. Zašto smatrate da je to pitanje toliko važno?

Važno je zbog toga što se u samom temelju modernog mentaliteta nalazi kopernikanski princip, tj. uvjerenje da mi ljudi nismo ništa posebno, da ne zauzimamo nikakav poseban položaj u svemiru te da smo u konačnici samo produkt vremena i slučajnosti. Ako bismo mogli pokazati da Zemlja zauzima poseban položaj i da se zapravo nalazi u samom središtu svemira, onda bi to značilo da ju je Netko sa velikim N tamo postavio, jer nije moguće slučajno biti u središtu. Jednom kada bi se to prihvatilo, to bi nužno moralo promijeniti čitav svjetonazor, budući da je svjetonazor današnjice praktični ateizam koji se promiče kroz ateizam u kozmologiji Velikog praska i multisvemira, produženoj ruci Darwinove evolucionističke teorije. Povratak na geocentrizam također bi značio da je Katolička crkva bila u pravu kada je osudila Galileja i heliocentrični sustav. To bi obnovilo vjeru u Crkvu, a i sama bi Crkva mogla obnoviti vlastitu vjeru u to da ju Bog uvijek vodi kada izlazi sa službenim i obvezujućim naukom. Duh Sveti nije odlučio otići na godišnji odmor u vrijeme kada se Crkva bavila slučajem Galilei. To bi također pokazalo da se ne moramo bojati uzimati Sveto pismo zdravo-za-gotovo. Biblija kaže da se Zemlja ne giba. Ovo je jednako istinito kao kada Isus u Bibliji kaže „Ovo je moje tijelo,“ što znači da je Isus fizički prisutan u Euharistiji. Jednom kada cijelu Bibliju prihvatimo kao istinitu Božju riječ i vjerodostojnu u svemu što kaže, onda možemo ponovo izgraditi društvo na toj osnovi – društvo koje je danas izgubilo povjerenje u Sveto pismo. Cijeli liberalni pokret u katolicizmu koji je počeo 1800-ih i od Crkve u 20. i 21. stoljeću napravio olupinu, svoj zamah vuče od revolucije koja je uslijedila iz činjenice da su svi vjerovali da je Crkva iz Galilejevog vremena pogriješila što je osudila njega i njegov sustav. Ako je Crkva mogla napraviti tako golemu grešku u slučaju Galileo, mislili su, u čemu je još mogla pogriješiti? I tako su počeli u svakom kutku tražiti nove „pogreške“. Tako je došlo i do toga da se sve što se liberalnom umu u Crkvi ne sviđa naprosto proglasi „pogreškom“. Godine 2009. papa Benedikt posjetio je Škotsku. Tamo je vidio crtež na gradskom zidu u kojem žena odjevena u svećeničku reverendu drži kalež i hostiju. S njezine lijeve i desne strane nacrtani su prekrižene figure Galileja i Kopernika uz riječi „OOPS!“ Očita je poruka da je Crkva napravila pogrešku s Galilejom i da će na isti način pogriješiti i po pitanju ređenja žena za svećeništvo. Koliko smo samo čuli da kritičari Crkve govore: „Crkva je pogriješila s Galilejom. Što li još krivo naučava?“ Slučaj Galileo predugo je služio kao palica za ušutkivanje Crkve. Kao što je Slote rekao Natalie u romanu Vjetrovi rata [Herman Wouk], „Kršćanstvo je mrtvo i trune od dana kada mu je Galileo prerezao grkljan.“ Vrijeme je da se pokaže, putem znanosti, da je Crkva bila u pravu, a Galileo u krivu. Kao što je vlč. Walter Brandmüller, vodeći vatikanski povjesničar, napisao u svojoj knjizi Svjetla i sjene (2009), „Najnovija znanstvena istraživanja opravdavaju Crkvu iz 1633.“ Izjava ovog crkvenog dužnosnika ne može biti istinitija.

Većini ljudi današnjice zvuči potpuno nevjerojatno da u 21. stoljeću mogu postojati učeni ljudi koji ozbiljno tvrde da se sunce okreće oko Zemlje i da se cijeli svemir jednom dnevno okrene oko nepomične Zemlje. Nije li znanost nedvosmisleno pokazala da je geocentrizam potpuno pogrešan?

Ne, upravo suprotno. Kao što je povjesničar Lincoln Barnett napisao u svojoj knjizi Svemir i dr. Einstein, koju je prigrlio i sam Einstein, „Ne možemo osjetiti naše gibanje kroz prostor, niti je ijedan fizikalni eksperiment ikada dokazao da se Zemlja zaista giba.“ Proveo sam zadnjih desetak godina pokušavajući utvrditi je li to što je g. Barnett napisao istinito ili ne. Došao sam do zapanjujućeg zaključka da ne samo da je ta izjava točna, već da je u modernoj znanosti uložen znatan napor kako bi se činjenica o nepostojanju dokaza Zemljinog gibanja na neki način zataškala. Moja nastojanja rezultirala su knjigom u tri sveska, Galileo Was Wrong: The Church Was Right (Galileo je bio u krivu: Crkva je bila u pravu), koja će ovih dana doživjeti svoje deveto izdanje. U knjizi se, pažljivim znanstvenim ispitivanjem, pokazuje da Zemlja nije samo fiksirana u prostoru već i da se nalazi u središtu svemira oko kojeg se sve okreće. Posljednje nastojanje da ovu poruku prezentiram javnosti je produkcija kvalitetnog kino-filma s naslovom Princip, kojeg se nadamo emitirati u američkim kinima u proljeće 2014. Za ostatak svijeta, bit će dostupan i na DVD-u. Također se spremamo napraviti i drugi film na DVD-u koji će biti više tehnički orijentiran, sa naslovom Putovanje u središte svemira, koji bi trebao izići istovremeno kad i Princip.

U trećem svesku Vaše knjige Galileo je bio u krivu: Crkva je bila u pravu iznosite duboku i detaljnu analizu slučaja Galileo, kao i dekretā koje je Crkva izdala protiv heliocentrizma. Biste li rekli da je geocentrizam još uvijek dio službenog nauka Crkve?

Da, ono je još uvijek dio službenog crkvenog nauka, budući se službeni nauk ne može mijenjati, a uz to ga Crkva nikada nije službeno niti opozvala. Geocentrizam predstavlja apsolutni konsenzus crkvenih otaca i srednjovjekovnih naučitelja. Kao što je [sv. Robert] kard. Bellarmino rekao Galileju pozivajući se na sv. Sabor u Trentu, ako se crkveni oci oko nekog nauka nalaze u konsenzusu, onda smo dužni u to vjerovati. Osude protiv Galileja i heliocentrizma izdane 1616. i 1633. godine pod Pavlom V. odnosno Urbanom VIII. nikada nisu odbačene službenim činom Crkve. Moglo bi se čak i reći da je geocentrizmu nezabludiv jer je riječ o dosljednom naučavanju redovnog učiteljstva Crkve. Naravno, „neslužbeni“ nauk današnje Crkve, ako taj izraz uopće ima smisla, je heliocentrizam, budući da je većina katoličkih klerika danas vrlo liberalna i pod utjecajem pogrešne ideje da je znanost opovrgnula geocentrizam i da je Crkva 1600-ih pogriješila što je osudila Galileja. Štoviše, prije samo godinu dana papa Benedikt XVI izjavio je da je jedan od glavnih motiva za sazivanje Drugog vatikanskog sabora bio slučaj Galileo. Drugim riječima, liberalni biskupi smatrali su da je, budući da je Crkva pogriješila u osudi Galileja, potrebno sazvati koncil koji će raščistiti zrak i ponovo povezati Crkvu s idejama svijeta jer je svijet pokazao da je Galileo u pravu, a Crkva 1600-ih u krivu. Kao što je David Wooten izjavio u svojoj knjizi Galileo: promatrač nebesa iz 2010, „Drugi problem s liberalnim katoličkim svjetonazorom je bespogovorno prihvaćanje svake tvrdnje koja se izrekne u ime moderne znanosti.“ (str. 261). Žalosna je činjenica da je većina biskupa u Crkvi tragično neuka po pitanju znanosti, a tu su i mnogi koji ih svjesno drže neukima. Cilj je sačuvati kopernikanski princip po svaku cijenu.

– Kako čitati Bibliju

Često govorite i pišete o toliko napadanom nauku Crkve o nezabludivosti Biblije. Što kažete onima koji tvrde da je Biblija nezabludiva samo onda kada govori o stvarima koje s odnose na vjeru i moral?

Gle vraga! Glavni razlog zbog kojeg je velik dio Crkve prihvatio to novovjeko vjerovanje da je Biblija nezabludiva samo onda kada govori o vjeri i moralu je upravo zbog slučaja Galileo! Ovaj razlog se navodi i u mnogim knjigama o katoličkoj hermeneutici. Budući da se vjeruje da je Crkva 1600-ih pogriješila kada je tumačila sv. Pismo na način da ono naučava da se Zemlja ne giba, uslijedio je logičan zaključak da sv. Pismo nije pouzdano kada govori o stvarima koje se tiču povijesti ili znanosti. Crkva, naravno, nikada nije naučavala taj izvrnuti pogled na nezabludivost. Svaka službena izjava koju je Crkva izrekla po pitanju nezabludivosti tvrdi da je cijela Biblija nezabludiva, a ne samo izjave koje se odnose na spasenje i moral. U biti, taj ograničen pogled na nezabludivost skrojili su i izmislili katolički liberali proizišli iz Drugog vatikanskog sabora. Izvadili su dio rečenice iz konstitucije Dei Verbum, ‘zbog našeg spasenja’ (11) i izokrenuli ju na način da ona tvrdi da je Biblija nezabludiva samo onda kada govori o spasenju! U stvarnosti, izraz ‘zbog našeg spasenja’ znači da je cijelo sv. Pismo učinjeno nezabludivim upravo zato da bismo imali apsolutan i siguran vodič koji vodi do spasenja – potpuno suprotno od onoga što katolički liberali tvrde. Nažalost, ovaj liberalan nauk raširio se duboko u Crkvu tako da su čak i neki pape i kardinali neslužbeno na njega pristali. Sve ovo dobro ilustrira štetu koju je slučaj Galileo nanio Crkvi kada je Crkva okrenula leđa svetim ocima, srednjovjekovnim naučiteljima i papama koji su osudili Galileja i heliocentrizam. Upravo to je razlog zašto je današnja Crkva u ovakvom neredu.

Koja je osnovna razlika između protestantskog i katoličkog pristupa Svetom pismu? Kako bi katolici trebali čitati Bibliju?

Ovo je jako zanimljiva tema sa mnogim preokretima i zakretima. Na primjer, današnji katolički liberali koriste riječ „fundamentalist“ u pogrdnom smislu protiv raznih protestanata koji nastoje Bibliju tumačiti doslovno, kao npr. kada prvo poglavlje Knjige postanka tumače tako da ono naučava stvaranje u šest dana. A budući da su katolički liberali prigrlili nedokazane tvrdnje suvremene znanosti koje promoviraju evoluciju, heliocentrizam i relativnost, oni ismijavaju protestante (kao i tradicionalne katolike) što Knjigu postanka tumače na način koji se protivi ovim suvremenim znanstvenim učenjem. Ironično, ti isti katolici tumače sv. Pismo doslovno kada čitaju u Mt 26,26: „Ovo je moje tijelo,“ ili u Iv 3,5: „ako se čovjek ne rodi iz vode i Duha,“ ili u Iv 20,23: „oni kojima otpustite grijehe, otpustit će im se,“ ili Jak 5,14: „pomažite ga uljem i bit će spašen.“ Oni to tako čine jer je Katolička crkva oduvijek te retke razumjela u doslovnom značenju. Prema tome, ti su klerici, ako žele ostati katolici, također dužni tumačiti ih doslovno – u protivnom ne bi mogli posredovati u sakramentima, jer se svi sakramenti temelje na doslovnom čitanju Biblije. Nije li to zanimljivo! Katolički liberali ismijavaju protestante jer prvo poglavlje Knjige postanka tumače doslovno, a katolici su ti koji Mt 26,26 tumače doslovno. Ne začuđuje ni to da protestanti ismijavaju katolike što Mt 26,26 tumače doslovno, jer im se više sviđa vjerovati da je Isus govorio samo o simboličnoj, a ne o stvarnoj prisutnosti u Euharistiji. Tako se čini da je smeće jednog čovjeka blago drugog, i to u oba tabora! Na kraju, moramo se zapitati: tko su pravi „fundamentalisti“? Prvi „fundamentalisti“, ako baš želimo koristiti tu riječ da označimo one koji doslovno čitaju sv. Pismo, bili su katolici! Znanost je bila protiv ideje da se komad kruha može pretvoriti u tijelo Kristovo, ali katolički sveti oci insistirali su da ako je Isus rekao „Ovo je moje tijelo,“ nemamo izbora nego to shvatiti u značenju njegovog stvarnog fizičkog tijela koje postaje prisutno u Euharistiji. Stoga je, kao što vidite, riječ „fundamentalist“ dvosjekli mač. Danas i protestanti i katolici izabiru koje će pasuse sv. Pisma tumačiti doslovno, a taj izbor uvijek je uvjetovan njihovim osobnim metafizičkim premisama. A na kraju se stvar svodi na ovo: prema nauku sv. Augustina, koji je ponovljen od pape Lava XIII. u enciklici Providentissimus Deus, i ponovo u Katekizmu Katoličke Crkve iz 1994., sv. Pismo ima se tumačiti doslovno, osim onda kada postoji dobar i dovoljan razlog da se od takvog tumačenja odustane.

To načelo se dakle primjenjuje se i na prvo poglavlje Knjige postanka?

Da, tako je i naučavano u cijeloj tradiciji Katoličke crkve. Nažalost, liberalni katolici misle da znanstvene spoznaje idu protiv stvaranja u šest dana i geocentričnog svemira, pa drže da postoji „dobar i dovoljan“ razlog da se napusti doslovno tumačenje. Ja i moji kolege koji razmišljaju poput mene smo tu da im kažemo da znanost ne samo da nije uspjela dokazati svoje tvrdnje [protiv stvaranja u šest dana i geocentričnog svemira], već da gotovo sve znanstvene činjenice upućuju na ne-evolucijsko stvaranje i geocentrični svemir. Nažalost, većina liberala koje sam susreo odbijaju razgovarati o znanosti, bilo zbog toga što ju dovoljno ne poznaju, bilo zbog toga što odbijaju razmotriti alternativna tumačenja koja idu protiv metafizičkih premisa koje su prigrlili.

– Završna poruka

Biste li željeli na kraju uputiti nekoliko riječi našim hrvatskim čitateljima?

Sve što vam mogu reći jest da se držite tradicionalnog nauka Katoličke crkve i da vjerujete da nam Bog nezabludivo govori u cijelom sv. Pismu. Na tom putu ne možete pogriješiti.

Razgovor i prijevod: katolik.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save