Krenuli spinovi za osporavanje odluke o referendumu
Milanović se ponaša kao nokautirani boksač koji podiže ruke i želi nastaviti borbu iako je sudac već odbrojao do deset
{jathumbnail off}Vlada premijera Zorana Milanovića u ovom trenutku se ponaša kao nokautirani boksač koji podiže ruke i želi nastaviti borbu iako je sudac već odbrojao do deset. Sabor je donio Odluku o održavanju referenduma i tu više povratka nema. Očito ne vjerujući da se tako nešto može dogoditi svi protivnici nesposredne demokracije i ljubitelji režimske vladavine u kojoj će elitistička manjina diktirati pravila većini bauljaju po ringu tražeći načina da protivnik bude diskvalificiran i da očito poraženi takmac bude ipak pobjednik.
Oni bi sad osporavali pravila igre već prihvaćenog referenduma. U meču koji je održan nema promjene pravila igre. Ne shvaćaju da je još jedini preostali dio meča onaj u kojem sudac u danima nakon 1. prosinca treba proglasiti pobjednika. Prilika da trenutno poraženi postanu protivnici postoji samo ako onaj tko je danas u prednosti ne izađe na proglašenje pobjednika. Nikakav sudac tu ne može pomoći, pa ni suci Ustavnog suda.-
Sve koji imalo drže do vladavine prava nemalo je iznenadio tekst koji se ovih dana pojavio u jednom dnevnom listu koji važi za rijetki nepristrani medij u državi. Riječ je o tekstu vezanom za održavanje referenduma i nagađanju da bi Ustavni sud sad mogao napraviti nešto što je već davno ranije mogao da su suci mislili da trebaju i da bi ipak nekako moglo doći do osporavanja odluke o održavanju referenduma.
Ovo je doslovno hvatanje utopljenika za slamku iako mi se čini da je puno bolja usporedba s nokautiranim boksačem koji baulja po ringu i podiže ruke nakon što je sudac već završio odbrojavanje, a protivnička strana slavi u svom kutu. Spomenuti tekst je objavljen u trenutku dok se u zraku još uvijek mogla osjetiti nevjerica zbog toga što je čak i vladajući SDP digao ruke za održavanje referenduma, a kuloarima su odzvanjali prestravljeni krici gorljivih protivnika neposredne referendumske demokracije.
Najglasniji je bio krik premijera Milanovića. On je čak između redaka poručio da će se suprostaviti neposrednom odlučivanju naroda ustvrdivši da bi to bilo opasno za prava manjina. Naravno, šefa partije koja vjeruje u vladavinu avangarde radničke klase u ime tog istog radništva nimalo ne brinu prava većine. On je svjestan da su on i njegovi sljedbenici manjina u hrvatskom društvu.
Dizanju SDP-ovskih ruku u Saboru za referendum i premijerove tvrdnje da održavanje referenduma nije dobro ukazuju na sve jače pukotine unutar vladajuće partije. Sve brojnije afere koje ih potresaju i ismijavanje s nedostatkom njihove međusobne komunikacije te stalni disonantni tonovi između SDP-a i glavnog koalicijskog partnera HNS-a jasno upućuju na činjenicu da Milanović više ne kontrolira svoju partiju. SDP je homogen onoliko koliko njegovi članovi žele zadržati ministarska mjesta i druga državna namještenja. Međutim, ispod površine pukotine su sve jače. Oni se više ne mogu dogovoriti niti o najosnovnijim pitanjima.
Spin o mogućoj reakciji sudaca Ustavnog suda o održavanju referenduma zadnji je pokušaj premijera Milanovića da zadrži nešto malo simpatizera na javnoj sceni. U Saboru su shvatili da je opasno kontrirati volji naroda kad na hrpi stoji 750.000 prikupljenih potpisa. To je činjenica koja bahatom premijeru ništa ne znači. On sve jednostavno gleda kroz prizmu osobnog poraza ili pobjede. Referendum je za njega poraz. On je u stanju suprostaviti se cijeloj Europi, a kako ne bi šačici od 4 miljuna ljudi koji su ga izabrali.
Na drugoj strani nije sasvim nemoguća opcija da Ustavni sud zaista napravi nešto što bi bilo mimo svih regula i zakona. Neću se sad baviti rodbinskim vezama nekih sudaca Ustavnog suda s Milanovićevim vrlo bliskim suradnicima, možda čak i intimusima. Ostavimo prostor gospođama i gospodi u Ustavnom sudu da ovaj posao odrade zaista pošteno. Ovom prilikom ću tek podsjetiti da u Ustavnom sudu sjedi Mato Arlović, bivši član SDP-a kojeg osobno pamtim po dvije stvari. Prvo, sjedio je na političkoj tribini s koje je meni osobno poručivano da više neću pisati u Slobodnoj Dalmaciji „kad oni budu uređivali tu novinu“. Bilo je to 20. travnja 2001. godine.
Sloboda medijskog izražavanja najelementarniji je primjer ljudskih prava, baš kao i referendum. Arlović ga je tada zgazio ne trepnuvši. Nije puno treptao ni nešto kasnije kad su braniteljske udruge prikupile 400.000 potpisa za to da se raspiše referendum s pitanjem jesmo li za to da prava branitelja iz Domovinskog rata i pripadnika partizanskog pokreta budu izjednačena. Arlović je bio glavni pravni strateg SDP-a kad je ta tada vladajuća stranka promjenila zakonska pravila za prikupljanje potpisa za referendum i onda ih retroaktivno primjenila, što nigdje u svijetu nije zabilježeno ni prije ni poslije. Arlović se tome nije suprostavio, pa je time jasno pokazao koliko njemu znače ljudska prava o kojima bi on kao sudac Ustavnog suda ipak trebao odlučivati.
Cijeli ovaj spin oko toga hoće li Ustavni sud naknadno reagirati ili ne dogodio se kad je Sabor ignorirao tisuću i pol prikupljenih potpisa sa zahtjevom da parlament zatraži od Ustavnog suda ocjenu ustavnosti referendumskog pitanja. Sabor to nije napravio jer su vodeći pravni stručnjaci ocijenili da ovo pitanje ne zadire u nečija postojeća prava i da za tako nešto nema potrebe.
Sad se odjednom počelo spekulirati navodnom zakonsko kolizijom jer se nešto s razine zakona uzdiže na razinu Ustava. Nepovredivnost doma je zajamčena s nekoliko zakona i propisana Ustavom, pa nema kolizije. Sloboda govora je propisana s nekoliko zakona i propisana Ustavom, pa nema kolizije. Ravnopravnost na osnovi boje kože, nacije ili vjeroispovjesti je zajamčena s nekoliko zakona i propisana Ustavom pa nema kolizije. Stoga se valja zapitati kako je moguće da se ovako nešto pojavilo u inače vrlo uglednim novinama?
Očito je da su protivnici referenduma u panici i da traže rješenje nakon što su sve potrebne odluke donesene. Nekakav takav potez nije nemoguć, ali odluka Sabora je objavljena u Narodnim novinama. Treba otvoreno reći, njezino rušenje bio bi politički puč. To ipak nije lako izvesti. Oni koji puč planiraju žele ispitati kako bi narod reagirao na takvu mogućnost. Stoga ovaj jedan tekst, ali i sve one koji će sigurno uslijediti treba prihvatiti isključivo kao probne balone i pokušaje utjecaja na raspoloženje naroda.
Napominjem da u cijeloj ovoj priči ne treba tražiti upletenost novina i autora. Novine i novinari imaju zadaću reagirati na svaku informaciju koja dolazi iz izvora koji se uobičajeno naziva vjerodostojnim i to prenijeti čitateljima. Kreatorima ovakvih spinova sve ovo ide na dušu. No to je priča koja će biti ispričana na izborima prije izbora, kako već danas građani nazivaju referendum. Možda baš zato naš premijer želi zaustaviti sve što se kreće.
Autor: Anre Gugo/politikaplus.com
