Opća audijencija 27. studenoga 2013. god.
Želim završiti s katehezama o Vjerovanju, koje su se odvijale tijekom Godine vjere, zaključene protekloga tjedna – riječi su kojima je Sveti Otac na današnjoj audijenciji na Trgu Svetoga Petra, započeo i pretposljednju u nizu kateheza i to na temu: „Vjerujem u uskrsnuće mrtvih i život vječni“
{jathumbnail off}U ovoj i slijedećoj katehezi htio bih razmatrati temu uskrsnuća tijela i to pod dva vidika – kazao je Papa – ona pod kojima ih predstavlja Katekizam Katoličke crkve, odnosno: naše umiranje i uskršavanje u Isusu Kristu. Danas ću se zadržati na prvom vidiku: umiranje u Kristu.
Postoji pogrešan način gledanja na smrt. Smrt se tiče sviju nas i dubinski nas ispituje, posebice kad nas dotiče izbliza; ili kada zadesi malenu djecu; nezaštićene na način koji izgleda sablažnjiv. Uvijek me je pogađalo pitanje: zašto djeca trpe i umiru? Ako smrt dolazi kao svršetak svega, onda me zastrašuje, užasava, postaje prijetnja koja rasplinjuje svaki san, svaki vidik; i prekida svaki odnos i hod. Tako je kada svoj život gledamo kao vrijeme zatvoreno između dvaju krajeva: rođenja i smrti; kada ne vjerujemo u horizont koji se nastavlja i poslije ovoga života; kada se živi kao da Bog ne postoji – rekao je papa Franjo.
Ovaj pojam smrti tipičan je za ateistički način mišljenja, koji opstojnost tumači kao slučajnu zatečenost u svijetu i hod prema ništavilu. No, postoji i praktički ateizam, koji predstavlja život jedino za vlastite interese i za zemaljske stvari. Ako se prepustimo ovom pogrešnomu gledanju na smrt, ne preostaje nam nego da smrt sakrijemo; da ju niječemo ili da je banaliziramo kako nas ne bi strašila.
Ipak, ovakvom se ‘rješenju’ protivi ljudsko srce; njegova čežnja za beskrajem i njegova nostalgija za vječnošću. Pa, koji je onda smisao kršćanske smrti? – upitao je Papa i nastavio: Ako gledamo na najžalosnije trenutke svog života, kada smo izgubili dragu osobu: roditelje, brata, sestru, supruga, sina ili prijatelja, primjećujemo da i u drami tog gubitka, kidani odvojenošću, iz srca nam se izdiže uvjerenje da time ne može biti kraj svemu; da primljeno i pruženo dobro nisu bili beskorisni. U nama je snažan instinkt koji nam kaže da naš život ne završava smrću.
Ova žeđ za životom našla je svoj zbiljski i pouzdan odgovor u uskrsnuću Isusa Krista. Njegovo nam uskrsnuće ne daje samo sigurnost o životu poslije smrti, nego i rasvjetljuje i samo otajstvo smrti svakog od nas. Ako živimo u jedinstvu s Isusom; njemu vjerni, bit ćemo sposobni s nadom i vedrinom suočiti se i sa smrću. Zapravo, Crkva moli: „Mi tugujemo zbog neizbježne smrti, ali nas tješi obećanje buduće besmrtnosti“ (Rimski misal, Pokojničko predslovlje I). Osoba obično umire onako kako je običavala živjeti. Ako je moj život bio zajednički hod s Gospodinom; povjerenje u njegovo beskrajno milosrđe, bit ću onda pripravan prihvatiti i posljednji trenutak svoje zemaljske opstojnosti, kao i konačno bacanje u njegov zagrljaj, u iščekivanju izravnoga motrenja njegova Lica.
U ovom se smislu shvaća Isusov poziv da uvijek budemo pripravni, budni, znajući da nam je život na ovome svijetu darovan i za pripravu za onaj drugi, uz nebeskog Oca. Za to postoji siguran put: dobra priprava na smrt, pri molitvi biti uz Isusa, sakramentalnim životom te vježbanjem u djelima ljubavi. Sjetimo se da je On prisutan u najnemoćnijima i najpotrebnijima.
On sam se s njima identificirao u prispodobi o Posljednjem sudu kada kaže: Bijah gladan i dadoste mi jesti; žedan bijah i napojiste me; bijah stranac i primiste me; gol i odjenuste me; bolestan i pohodiste me; u tamnici i dođoste k meni… Štogod učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste (Mt 25,35-36;40).
Stoga, siguran put je obnoviti smisao kršćanske ljubavi i bratske podjele dobara, skrbeći o tjelesnim i duhovnim ranama bližnjega. Solidarnost u suosjećanju u boli i zasaditi nadu je pretpostavka i uvjet za primanje u nasljedstvo kraljevstva, pripremljenoga za nas. Tko prakticira milosrđe, ne boji se smrti, jer gleda je licem u lice u ranjenoj braći i nadvladava je ljubavlju prema Isus Kristu.
Otvorimo li vrata našeg života i srca najmanjima, i naša će smrt postati vratima prema nebu; prema blaženoj domovini, kojoj smo upravljeni, u čeznuću za vječitim boravkom uz našeg Oca, s Isusom, Marijom i Svetima – kazao je na kraju Papa.
Prije opće audijencije Papa se u dvorani Pavao VI. susreo s djevojčicama s Rettovim sindromom i njihovim roditeljima. Rettov je sindrom (RS) progresivni neurorazvojni poremećaj koji se pojavljuje gotovo isključivo kod djevojčica, ali ne oduzima im volju za životom. Sveti je Otac s njima molio i sve blagoslovio, a potom je svaku djevojčicu zagrlio i poljubio.
Susret je s Papom – posebno ovim djevojčicama – bio veoma dirljiv. Uvijek se nadamo njihovu ozdravljenju, jer jako trpe. Unatoč velikoj patnji, sretne su i uvijek nasmijane. Mi, koji smo tobože zdravi, nemamo uvijek osmijeh na licu, dok su one uvijek vesele, kao da žele reći: I unatoč bolesti, mi se veselimo životu, sretne smo što postojimo – posvjedočila je jedna majka.
Izvor: Radio Vatikana
