Milanovićevo i Josipovićevo ponašanje jasan je signal da čak i Ustavni sud mora biti oprezan
Zašto profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu Ivo Josipović i diplomant istog fakulteta Zoran Milanović ne razumiju odluke Ustavnog suda, posebno je pitanje. A možda i razlog za pojačan oprez Ustavnog suda.
{jathumbnail off}Ako prihvatimo tvrdnju vladajućih da se Ustav ne smije referendumom mijenjati u području kojim se uređuju ljudska prava, onda moramo biti svjesni da živimo u diktaturi. Demokracija je oblik vladavine većine, a kad vlada manjina, onda se to u dosadašnjoj političkoj praksi nazivalo diktaturom. Ako većina ne smije referendumom izraziti svoju volju zato što to ne odgovara manjini, jasno je tko vlada i više nema sumnje je li tu riječ o demokraciji ili diktaturi. Vladajući floskule o tobožnjoj zaštiti manjina žele iskoristiti kako bi opravdali promjenu referendumskih pravila odlučivanja i time sasvim onemogućili narod u neposrednom odlučivanju. Kraće rečeno, ovu priču o braku će iskoristiti za učvršćivanje diktature.
Ovih dana se vrlo često iz redova pripadnika homoseksualnih skupina i vladajućih čuju upozorenja kako bi referendumsko odlučivanje o braku moglo postati opasni presedan. Oni tvrde da bi u tom slučaju većina mogla opasno ugroziti ljudska prava manjina, pa pozivaju Sabor da od Ustavnog suda zatraži mišljenje smije li se o braku odlučivati na referendumu. Kažu da većina nikad ne smije odlučivati o pravima manjina.
Ako uzmemo kao nedodirljivu tvrdnju da većina ne smije odlučivati o pravu manjina, ostaje pitanje tko će odrediti okvir zakonskih pravila unutar kojih smije djelovati manjina. Hoće li to manjina raditi sama za sebe na štetu većine? Na ovakvo pitanje je glupo čak i pokušati odgovoriti.
Dakle, kad smo vrlo jednostavno razriješili tu besmislicu, onda možemo ići dalje u razmatranje problema oko održavanja referenduma, odnosno pitanja treba li Ustavni sud odlučiti smije li narod mijenjati ustav na referendumu. Ovdje se provlači i još jedno, rekao bih, potpitanje koje govori o tome što smije, a što ne smije biti sadržaj referenduma, međutim, ono je vladajućima manje značajno.
Da je to tako, vidi se i po inicijativi da se uvede granica broja onih koji moraju pristupiti referendumu kako bi referendum bio pravovaljan. To je u ovom trenutku očiti cilj Vlade. Podsjetimo se, Republika Hrvatska je imala takvu granicu, ali su je tadašnji vladajući HDZ i danas vladajući SDP dogovorom, bez puno prijepora ukinuli 2010. godine kako bi osigurali uspjeh referenduma o Europskoj uniji. I sad bi opet mijenjali referendumska pravila. Baš ta činjenica čestog posezanja za promjenom referendumskih pravila igre najbolje govori da se u ovoj državi vlast boji neposredne volje naroda. A ima li onda boljeg dokaza za to da je riječ o nenarodnoj vlasti. To se svuda u svijetu naziva diktatura.
Uz rasprave o mogućoj promjeni pravila referendumskog odlučivanja provlači se i pitanje treba li Ustavni sud presuditi je li referendum uspio i prije nego je održan. Začudo, to je zatražio i predsjednik Ivo Josipović – on je javno predložio Saboru da od Ustavnog suda zatraži mišljenje smije li se referendumom odlučivati o ljudskim pravima. Ovo pitanje jest ključno za opstojnost demokracije u nekoj državi. Treba se nadati da će ona kod nas ponovo oživjeti, pa ga stoga i ne treba potcjenjivati. Međutim, ovako kako ga je problematizirao Josipović i kako ga problematiziraju predstavnici homoseksualnih udruga, ono je u svojoj suštini besmisleno.
Jedno od glavnih obilježja demokracije jest zadržavanje stečene razine ljudskih prava i stalno nadograđivanje društva na tom području. U demokraciji se podrazumjeva da ne može biti nikakvog, a ne samo referendumskog odlučivanja o stečenim pravima građana ove države. Zašto se vladajući ponašaju kao da toga nisu svjesni, ostaje upitno. Možda zbog toga što su brojnim zakonima posljednjih godina kršili stečena ljudska prava, pa čak i pravo na život, Zakonom o ovrhama. Kako god bilo, strah je kod njih prisutan i jako je vidljiv.
Istospolni brak nije ničije stečeno pravo. Referendumskim odlučivanjem o tom pitanju neće biti narušeno ničije stečeno ljudsko pravo. Građani ove države će samo jasno reći kojim putem žele razvoj ovog društva. Hoće li društvo krenuti putem kanibalske pomodnosti i dekadencije ili će zadržati obilježja demokratske konzervativnosti koja se kroz povijest pokazala kao recept za održavanje država i naroda, čak i u najtežim političkim i društvenim okolnostima.
Osobno se zalažem za to, i zalagat ću se dok god budem mogao, da se istospolnim parovima priznaju sva prava iz obiteljskog zakona osim prava na usvajanje i odgoj djece. Zalagat ću se i za oštro kažnjavanje njihove diskriminacije u društvu, ali ću se isto tako zalagati i za kažnjavanje njihovog neciviliziranog i nedemokratskog nametanja njihovih svjetonazora drugima.
Međutim, zajednički život i konzumiranje dijela prava iz obiteljskog zakona nisu isto što i brak. Vjerski ritual početka zajedničkog života između muškarca i žene i početak zasnivanja obitelji postao je s vremenom i općeprihvaćena društvena kategorija. Mijenjati tradicionalnu postavku braka naprosto nije moguće. To zadire u srž većine glavnih religija u ovoj državi i na određeni način vrijeđa osjećaje vjernika. Zabraniti većini građana u ovoj državi da se brak i ustavno definira kao zajednica muškarca i žene značilo bi zabraniti da Ustav bude postavljen i na povijesnim okolnostima unutar kojih se ovo društvo razvijalo.
Kad bi Ustavni sud presudio smije li se o braku odlučivati na referendumu, budući da to pitanje do sad nije uređeno Ustavom, to bi značilo da je Ustavni sud presudio i prije nego je referendum održan. Kad su vladajući pokušali unaprijed obezvrijediti rezultate Ustava tako što su htjeli nametnuti stav da će vladajuća većina u parlamentu odlučiti hoće li primijeniti rezultate referenduma ili ne, Ustavni sud je reagirao i poručio da je referendumska odluka izvršna za promjenu Ustava. Time je praktično sve rečeno i o ovoj sadašnjoj inicijativi. Naime, bilo bi besmisleno da Ustavni sud kaže da je odluka građana na referendumu nedodirljiva, a da sad odlučuje smije li narod o nečemu odlučivati ako to ne ukida već stečena prava.
Kad bi se na referendumu odlučivalo o već stečenim ustavnim pravima, Ustavni sud bi bi imao obvezu reagirati i zabraniti održavanje takvog referenduma. To je Ustavni sud morao napraviti i prije saborske odluke o održavanju referenduma, a nije.
Da Ustavni sud ne spava i da prati što se zbiva dokazano je i porukom Peđi Grbinu i njegovim pravnim savjetnicima kad je jasno rečeno da je referendumska odluka izvršna. Zašto profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu Ivo Josipović i diplomant istog fakulteta Zoran Milanović to ne razumiju, posebno je pitanje. A možda i razlog za poseban oprez Ustavnog suda.
Autor: Ante Gugo/politikaplus.com
