G. Borić: Krivotvorine i provokacije protivnika klasičnoga braka
Tzv. hrvatski homofilci u svom neznanju i mržnji potpuno se pogrešno pozivaju na Njemačku
{jathumbnail off}Masovna propaganda režimskih medija (u što je bio uključen i HRT, kršeći svoj status javnog servisa) kao i svih vladajućih političara, (pri čemu je predsjednik RH Ivo Josipović napustio svoj službeni položaj nadstranačkog državnika) urodila je neočekivanim brojem od oko jedne trećine protivnika klasičnog braka na referendumu s očekivajućom izlaznošću, uobičajenoj i u ostalim državama EU.
Ono što je najviše začudilo, pače zgrozilo, bile su kriminalizirajuće usporedbe protivnika „braka kao zajednice žene i muškarca” s nacionalsocijalističkom borbom protiv homoseksualaca kao prapočetka likvidacije Židova i Roma u Drugome svjetskom ratu. Zaprepašćuje da se u to krivotvorenje povijesti upustio i predsjednik jedne od dviju židovskih udruga u Zagrebu, Ognjen Kraus premda je morao znati da se nacističko proganjanje homoseksualaca uopće ne može usporediti s nastojanjem konzervativnih krugova u Hrvatskoj da se brak ustavno odredi kao zajednicu muškarca i žene.
To apsolutno nema veze jedno s drugim. Uostalom, neke druge mnogo važnije židovske institucije imaju posve drukčije mišljenje od one, druge po redu u Zagrebu, koju predstavlja O. Kraus. U sličnu se avanturu upustio i veleposlanik Izraela u Hrvatskoj Yosef Amrani riječima da bi u Izraelu glasovao „protiv”, čime se umiješao u unutarnje stvari jedne suverene države.
Nacisti su osim masovnoga proganjanja Židova i Roma, kao pripadnika „drukčijih” rasa, također progonili i homoseksualce, ali to je uslijedilo tek nakon što je vođa specijalnih paravojnih postrojba SA Ernst Röhm, svima poznat kao homoseksualac, pokušao izgraditi konkurentsku poziciju spram Adolfa Hitlera kao neupitnoga vođe nacionalsocijalističke partije.
Homoseksualci nisu bili rijetki među nacistima, dapače javno su pokazivali tu svoju sklonost. Optužba za homoseksualnost bila je u početku nacističke vladavine samo izlika za uklanjanje suparničkih paravojnih odreda i pojedinaca, što je kasnije „obrazloženo” čuvanjem „čistoće morala”. Stoga se spomenuta hrvatska usporedba može smatrati proizvodom neznanja, ali i teškim klevetanjem onih koji imaju drukčije mišljenje o braku, iza kojih stoje dvije trećine sudionika referenduma.
Ali nije bilo neznanje, nego čista mržnja kad su ekstremni ljevičari gospođu Markić usporedili s njemačkim ratnim zločincima Adolfom Eichmannom i Josephom Goebelsom. To ne bi prošlo bez velike isprike ni u jednoj demokratskoj državi. U Hrvatskoj prolazi jer njezini vlastodršci i njihovi podložnici nemaju u svome odnosu prema neistomišljenicima ni D od demokracije.
Hitler je imao veću potporu među protestantima nego među katolicima
Da bi dokazali svoju „naprednost” u ovome pitanju, i neki su novinari posegli za usporedbama s nacističkim progonom homoseksualaca, primjerice beogradski komentator Boris Dežulović u „Globusu” od 29.11., citirajući njemačkoga protestantskog pastora Martina Niemöllera,(krivo označenog na odgovarajućoj slici!) koji je u jednoj pjesmi žigosao ravnodušnost svojih građana spram nacističkih zločina.
Niemöller ipak nije bio jednoznačna osobnost. U Prvome svjetskom ratu bio je, kao veliki njemački nacionalist, časnik u ratnoj mornarici pa su ga poradi njegovih vojnih „uspjeha” Englezi nazvali strašilom od Malte. Kao nacionalist u početku je podupirao Hitlerovu stranku! No ubrzo se u nju razočarao stupivši u manjinsku protestantsku „Crkvu iz uvjerenja”, (Bekennende Kirche).
Nacisti su mu zabranili javno djelovanje i držali ga „kao osobnog Hitlerova zarobljenika” u konclogorima Sachsenhausenu i Dachau. Poslije rata istaknuo se svojim borbenim pacifizmom pa je kao takav posjetio Sjevernu Koreju i dobio sovjetski Lenjinov mirovni orden, ali i visoko njemačko odlikovanje Savezni križ za zasluge. Njegov je pacifizam stajao u opreci s Adenauerovom politikom potpunoga uklapanja Njemačke u zapadnu demokratsku i obrambenu zajednicu. Bio je nepolitički „sanjar” i idealist bez oslonca u krutoj zbilji.
A što se tiče potpore nacizmu, Hitlerova stranka imala je znatno više birača među protestantima nego katolicima. U njemačkim konclogorima bilo je mnogo više katoličkih duhovnika nego protestantskih pastora. Kao primjer antinacističkoga javnog djelovanja spominje se biskup Münstera Clemens August von Galen koji je u bezbroj propovijedi grmio protiv bezbožnog nacionalsocijalizma.
Enciklika
Radi njegove goleme popularnost nacisti se nisu usudili uhititi ga, ali su utamničili 29 svećenika njegove biskupije. Pod utjecajem Von Galenova prosvjeda Hitler je već 1941. obustavio program eutanazije, ubijanje „životno nevrijednih osoba” kojih je oko 80.000 do tada dao pogubiti. Znajući što se zbiva u Trećem Reichu, Papa Pio XI. pod utjecajem njemačkih biskupa i kardinala izdao je encikliku na njemačkome jeziku Mit brenennder Sorg u kojoj je katolički vrhovni pastir vrlo snažnim riječima osudio nacionalsocijalizam.
Enciklika je bila umnožena u više od 300.000 primjeraka i čitana u svim njemačkim crkvama. Unatoč tome, Vatikan i Treći Reich sklopili su Konkordat o nekim pravima Crkve (primjerice uvođenje crkvenoga poreza) koji je i danas na snazi. Sve je to bilo u stilu tadašnjega nuncija u Berlinu Pacellija, kasnijega pape Pije XII., koji je zastupao mišljenje da je politika „taktičkoga otpora” djelotvornija od žestoke konfrontacije, što se kasnije pokazalo ispravnim.
Na istoj je crti bio i primas Hrvatske Alojzije Stepinac, kasniji kardinal i blaženik. Uostalom, njemački su katolici bili u prvim redovima kad je nakon rata 1945. započela izgradnja njemačke demokracije, a koju se danas smatra uzornom u Europi i svijetu.
Kad smo već kod suvremene Njemačke, u njezinu Osnovnom zakonu (Ustavu), u kojemu se ustavotvorci pozivaju na svoju „odgovornost pred Bogom i ljudima”, u članku 6. piše ovo: „Brak i obitelj stoje pod posebnom zaštitom državnoga sustava. Njegovanje i odgoj djece prirodno su pravo roditelja i ponajprije njihova obvezatna dužnost. To djelovanje nadzire državna zajednica.”
Dakako, izvanbračna djeca u svemu su jednakopravna s onom rođenom u braku. Eto toliko su Nijemci politički „neprosvijećeni”, što za Hrvate tvrdi bivši komunistički i poslije hrvatski ambasador pri Vatikanu Ivica Maštruko. Značajno je da su protiv braka glasovale dvije županije u kojima postoji najveći broj separatista i jugonostalgičara, a u središtu Zagreba pojavili su se odgovarajući plakati na ćirilici.
Brecht: A da vlast raspusti narod…
Njemački mediji samo su površno javljali o hrvatskome „bračnom referendumu” pri čemu su se držali svojih ideoloških „generalnih linija”, primjerice lijevo-liberalni „Süddeutsche Zeitung ” (25.11.) koji tvrdi da će Hrvatska, ako pristane na zakon gospođe Željke Markić, „napraviti skok unatrag”, ali dodaje da i u drugim zemljama Europske unije kao u Litvi, Poljskoj, Letoniji, Mađarskoj i Bugarskoj ne postoje „homoseksualni brakovi”.
Dakle nismo na Balkanu kako tvrdi negdašnji svjedok u komunističkim insceniranim procesima protiv hrvatskih proljećara Žarko Puhovski koji je, spominjući „balkanske” države s istom ustavnom odrednicom o braku, naveo i Poljsku. Očito mu zemljopis nije najjača strana.
Dopisnik Frankfurter Allgemeinea (30.11.) citira popularnoga studentskog duhovnika Damira Stojića s njegovim zauzimanjem za kršćansku definiciju braka i o vladinoj zabrani da o referendumu govori na svojim predavanjima, ali zaboravlja navesti da su mu „naprednjaci” prijetili ubojstvom.
Toliko o objektivnosti nekih njemačkih novina koje su krivo prevele hrvatsku riječ „životna zajednica” (Lebensgemeinschaft) u „doživotna zajednica” (lebenslange Gemeinschaft), a to je ipak nešto drugo.
I trijumf hrvatskih protivnika braka da su nas Nijemci ponovno uvrstili u Balkan nije na mjestu jer nas tu stalno drže. Drugi program njemačke televizije ZDF tek je 29. studenoga uvrstio Hrvatsku u EU na svome zemljovidu u emisiji „Heute” – Danas.
I na kraju, mišljenja smo da je ovaj referendum zapravo bio i glasovanje nepovjerenja sadašnjoj nesposobnoj vladi koja gura svoje ideološke poteze što raslojavaju i zbunjuju naciju, a zapostavlja kruh svagdanji, gospodarske reforme od kojih zavisi budućnost naroda.
S time u svezi navest ćemo stihove velikoga njemačkoga književnika Bertolta Brechta, koji je, ogorčen komunističkim ugušivanjem istočnonjemačkoga narodnoga ustanka godine 1953., napisao ovo: „Nakon ustanka od 17. lipnja tajnik Saveza književnika naredio je da se u Staljinovoj aleji dijele letci na kojima se moglo pročitati kako je narod proigrao povjerenje vlade i da ga može ponovno dobiti samo udvostručenim radom. / Ne bi li bilo jednostavnije da vlada raspusti narod i izabere neki drugi?”
Ovo bi bila preporuka i za sadašnju hrvatsku vladu. A Brecht nije bio neki reakcionar nego istinski komunistički pisac.
Gojko Borić/Hrvatski tjednik
