Josip Jović: Besramno antihrvatsko ludilo
Ne, nikako nisam za isticanje parola i znakova koji bilo koga mogu uvrijediti i povrijediti, čak i asocirati na nešto ružno i neugodno. Pa tako nisam ni “za dom spreman” ni za ćirilicu u Vukovaru ni za petokrake ni za Titovo ime na zagrebačkom trgu
{jathumbnail off}Ali, zaista treba biti krajnje tendenciozan taj stari hrvatski, pa i ustaški, pozdrav automatski tumačiti kao poistovjećivanja s ustaškom ideologijom i zločinima, ili kao diskriminaciju i rasizam (prema kome?), kao što je to učinila Fifina disciplinska komisija kažnjavajući Josipa Šimunića, kao što treba biti jednako tako tendenciozan pa definiciju braka kao zajednice raznospolnih ljudi tumačiti kao homofobiju, ili pak protivljenje ćiriličnim natpisima u gradu velikog stradanja kao netoleranciju prema svim Srbima i, još gore, kao netoleranciju prema svim manjima.
No, upravo su taj jedan incident u Maksimiru i dva referenduma, jedan već prošli i drugi koji će se raspisati, bili pravi detonator negativnih emocija usmjerenih prema svim navijačima, prema svim potpisnicima referendumskih zahtjeva, prema svim glasačima i u konačnici prema narodu u cjelini. Daleko bi nas odvelo navođenja svih zlovoljnih izjava i reakcija, ali evo samo nekih karakterističnih, koje dolaze od onih koji predstavljaju tobožnju intelektualnu elitu i koji imaju nadprosječan upliv u javnosti.
Dr. Ognjen Kraus je odmah usporedio referendum o braku s nacizmom i holokaustom, Velimir Visković je istim povodom Hrvatsku nazvao “natražnjačkom rupom od države”, Srećku Horvatu je “za dom spreman isto što i ‘Heil Hitler’’, a eventualna suspenziju ćirilice u Vukovaru sa zabranom židovskog jezika u Njemačkoj, Vedrana Rudan cijelu je zemlju nazvala fašističkom i založila se za odvajanje Istre od Hrvatske i izbacivanje iz nje svih koji ne misle kao ona, uz ono “ponosna sam što nisam Hrvatica” dok je Matija Babić na svom portalu izvjesio nacionalnu zastavu s kukastim križem obojenim bojama hrvatskog grba, Miljenko Jergović je još prije opisao jednog monstruoznog ubojicu kao tipičnog Splićanina i Hrvata.
U ime stranih gospodara
I bez ovih recentnih povoda i izazova tu, slobodno možemo kazati protuhrvatsku, histeriju možemo gledati i pratiti od samog, ne stvaranja kako se to krivo kaže, nego od osamostaljenja ove države. U početku se Hercegovci služili kao neka vrsta metafore i zgodne mete, a kasnije se po novinama, ekranima, sudnicama i političkim forumima krenulo u frontalni obračun s nacionalnom idejom.
Pa tako cijelo vrijeme slušamo o državi stvorenoj na zločinu i udruženim zločinačkim pothvatom, o velikoj pljački koju su skrivili “veliki Hrvati”, o neuspjeloj državi, o prvom predsjedniku kao krivoustom diktatoru i satrapu, o nemoralnoj Crkvi, o lažnoj povijesti ispisanoj sve samim mitovima i obmanama, o jeziku koji zapravo i ne postoji i o naciji koja je umjetna, o ustaškoj zmiji koja se neprestano plete oko nogu, o Bleiburgu na kojemu je tih dvjesto tisuća Hrvata dobilo ono što su zaslužili…
Tijekom dugačke povijesti pod vlašću stranih gospodara, ali i s neprekinutom linijom samobitnosti, među samim Hrvatima formirala se je posebna politička klasa s posebnim mentalitetom, koja je u ime tih gospodara, dolazili oni iz Beča, Venecije, Pešte, Istambula, Beograda ili Bruxellesa, nadzirala, denuncirala i progonila vlastiti narod i za to, dakako, bivala nagrađivana položajima i novcem. Osjećajući se prirodno s takvom ulogom nelagodno, neželjeno i nesigurno, pripadnici te klase i tog zanata, koji su se regrutirali uglavnom s koljena na koljeno, počeli su se bojati tog naroda, a iz straha s vremenom se razvila mržnja.
I u ovom narodu kao i drugima ima povijesno uvjetovanog i prolaznog obrambenog nacionalizam, pa i šovinizma usmjerenog na razne strane, ali nekako nam se čini da je najokorjeliji i najjači onaj šovinizam kojI bismo blago mogli nazvati kroatofobijom. Hrvatska je trebala postati nezavisnom da bi ta fobija, nakon početne zbunjenosti, jednostavno eruptirala, jer je ta nova činjenica za onih dvadesetak posto postala nepodnošljivom.
Inkriminirane pjesme
Pogledajmo kako je Šimunić kažnjen daleko strože nego neki nogometaši u drugim zemljama koji su izričito propagirali fašizam. Odmah je promptno reagirao ministar Željko Jovanović podnijevši prijavu Hrvatskom olimpijskom odboru i tražeći kažnjavanje, iako se, primjerice, nije oglasio na paljenje hrvatske zastave na beogradskoj utakmici kojoj je bio nazočan, kao što ni državni vrh nije reagirao na negaciju hrvatskog naroda u Srbiji.
I Vesna Pusić je zatražila procesuiranje nečega što ju je podsjetilo na državu u kojoj je njezin otac bio važan službenik. Stjepan Mesić je, zaokupljen putovanjima u egzotične zemlje, propustio sjajnu priliku da se još jednom iskaže. A tehnički dio posla, ispisujući karakteristični lik hrvatskog denuncijanta, obavio je stanoviti Zoran Stevanović, partner Uefina projekta borbe protiv rasizma, kojemu je Jovanović dodijelio počasnu plaketu i čija je udruga “Korak ispred” financirana državnim novcem.
On je napisao prijavu kojoj se vjeruje, kao što je ranije prijavio igrače Rijeke zbog križa, tražio skidanje transparenta “zapamtite Vukovar”, te prijavljivao publiku zbog pjevanja pjesama “Lijepa li si” i “Oj hrvatska mati”. Sljedeća inkriminacija zvat će se “Lijepa naša”.
Autor: Josip Jović/Slobodna Dalmacija
