Josip Jović: Preodgoj nacije – jalov posao
Jugo-komunistički resentiment svojom a-nacionalnošću, a-teizmom i a-moralnošću preživljava u tijelu sadašnjih obnašatelja vlasti
{jathumbnail off}Predsjednik Republike i premijer u svojim su se predbožićnim obraćanjima naciji požalili na sve veće svjetonazorske podjele i na ideologizaciju društva. Pri tome im ni na kraj pameti nije bilo zapitati se o vlastitim zaslugama za takvo stanje stvari. A čini nam se kako baš u tom grmu leži najveći zec.
Odustajanjem od obilježavanja bleiburške tragedije i ideološkim tretiranjem zločina, slabo prikrivenom obranom Udbinih egzekucija, stalno napetim odnosima s Crkvom, odbacivanjem iseljeništva, koje je skoro isključila iz izbornih procesa i kojima u novije vrijeme oduzima osobne iskaznice, sadašnja je vlast demonstrirala visok stupanj poistovjećenosti s jugo-komunističkim sustavom vrijednosti.
Upitajte bilo kojega člana SDP-a ili HNS-a tko im je draži i bliži, koga više preferiraju: Tita ili Tuđmana, dobit ćete nepodijeljen odgovor: pa Tita, naravno. Ali, ne zato što jednog smatraju sposobnijim, inteligentnijim, pravednijim, ljepšim i slavnijim od drugoga, iako se mogu čuti i takva objašnjenja, već upravo zbog toga što ova dva državnika simboliziraju dva sustava, dvije države, jedan onu propalu, a drugi onu koja se upravo upropaštava na moralnom, gospodarskom i političkom planu.
Rejugoslavenstvo
Jugo-komunistički resentiment svojom a-nacionalnošću, a-teizmom i a-moralnošću preživljava u tijelu sadašnjih obnašatelja vlasti moderniziran i mutiran poput virusa u dodiru, u kombinaciji i u simbiozi s “globalizacijskim vrijednostima”.
Kako je taj pogled na svijet i na čovjeka suprotan još uvijek pretežnim uvjerenjima ovoga naroda, vlast neminovno dolazi u sukob s narodom, koji se produbljuje to više što ta vlast inzistira na jednostranosti i isključivosti i to više što svoja uvjerenja nastoji nametnuti svima ostalima, preuzimajući za račun svojih velikih učitelja preuzetnu ulogu preodgajatelja nacije, uz agresivnu kampanju i uvrede upućene onima koji ne pristaju biti ono što nisu, koji se ne daju preodgojiti.
Rejugoslavenstvo kao svoj zakonit odgovor dobiva reustaštvo, kojim nas na HTV-u plaši brižljivo izabrani protestantski pastor, iako je, za sada, prvo službena politika, a drugo tek posve marginalna pojava. Ili, lijevo liberalna revolucija koja bi htjela biti iznad zakona društva i prirode svoj odgovor dobiva konzervativnu revoluciju, kojom nas vladajući i skloni im mediji također plaše, ali koja je puno realnija i zapravo obećavajuća opcija, ako se pojam revolucije uzme samo figurativno, a ne doslovno, u svom dakle, demokratskom obliku.
Iz takvog ideološko-svjetonazorskog miljea proizlazi i politička orijentacija prema drugim državama. Bruxelles je, naravno, Meka i Medina koja se nikada, osim u jednom slučaju, ne dovodi u pitanje.
Prema njemu su upereni vapaji i pozivi naših euro-parlamentaraca, poput Nikole Vuljanića ili Biljane Borzan, koji, u vezi dva referenduma čiji se rezultati njima nikako ne sviđaju, umjesto da zastupaju hrvatske građane i državu u toj asocijaciji država i naroda, tipično kmetski i doušnički pozivaju neku imaginarnu silu na discipliniranje građana, koji preskupo plaćaju njihovo izležavanje u foteljama europskog dvora.
No, Hrvatska kao i da nije u EU-u, od kojega, usput rečeno, do sada ne osjetismo nikakve koristi, ona i dalje kao svoj vanjskopolitički prioritet drži izgradnju i učvršćenje “regiona”, pri čemu su najvažniji odnosi s Beogradom ma kakav god on bio, dok se položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini ne smije ni spomenuti. Mnogi u tome vide prste britanske politike, što naravno nije isključeno, ali ipak mislim kako žabu i ne treba tjerati u vodu.
Eto, to su rezultati dvogodišnjeg mandata ove pantovčak-banske vlasti, koji se nekome mogu sviđati, a nekom ne sviđati, ali ostaju nepobitnim suhim činjenicama.
Nedorasli premijer
Da barem Vlada može svoj ideološki nesporazum s narodom kompenzirati gospodarskim uspjesima? Ali tu stvari stoje još gore. Jer, dok u ideološkim pitanjima Vlada i Predsjednik mogu naći saveznike, u ovim materijalnim pitanjima nitko nije, niti može biti zadovoljan.
Politika Vlade, bez vizije i ideje, svela se na zaduživanje, prodaju preostalih nacionalnih bogatstava i obećanja o velikim investicijama, dok broj nezaposlenih iz mjeseca u mjesec sve više raste, dok se produbljuje jaz između uskog kruga uglavnom nelegalno obogaćenih i sve šire baze puke sirotinje i dok se, uza sva rezanja, jedva sastavlja proračunski kraj s krajem.
U svoju obranu Zoran Milanović i njegovi ministri uvjeravaju birače kako je uveden red u državi, koji nitko ne vidi, okrivljujući za loše stanje one bivše ili čak zločeste poslodavce koji neće da ulažu, iako im Vlada pogoduje, a Ivo Josipović poput komentatora ili svećenika, onako svisoka drži govore i dijeli opaske kao da se njega sve to skupa ništa ne tiče.
U takvoj situaciji Vlada je za svoje protivnike uspjela dobiti seljake, radnike, poduzetnike, liječnike, branitelje, nastavnike…
Malo tko još vjeruje da ona može izvući zemlju iz krize, a njezin rad dobio je u posljednjim istraživanjima najnižu moguću ocjenu. Sukob ne postoji samo na crti Vlada – narod, nego sukobi, koji se ne mogu sakriti, postoje i unutar vladajuće koalicije, a jedino što je drži na okupu jest jaki nagon za vlašću.
Naravno, Vlada je u sukobu i s predsjednikom države, a sam premijer, nedorastao funkciji koju nosi, i unutar je vlastite stranke sve usamljeniji.
Josip Jović/Slobodna Dalmacija/hrsvijet
