Moral-što je to? Smrtni hropac domaće novinarske etike
NAJOPASNIJE ZANIMANJE: Opasnije je biti volonter inicijative “U ime obitelji” nego rudar u Kini ili ratni izvjestitelj u Afganistanu
{jathumbnail off}Domaći medijski prostor opet je zagađen uratkom koji nema veze s novinarstvom ili bilo čim sličnim. Mogao bih reći da je ovo čak i gore od onih degutantnih obračuna sa Željkom Markić i vodstvom inicijative „U ime obitelji“. Ovaj put je neko opskurno piskaralo svojim mračnim umom ušlo u dom jednog kolege, oca petoro djece, što u cijeloj priči nije nimalo beznačajno.
Kao u tenis meču, kad je loptica bačena, slijedeći igrač je dočekao i nabio dalje, baš kao da su to portali uvježbali ili dogovorili. Pomalo tragičnu obiteljsku priču napravili su sasvim javnom, ali su propustili istražiti sve činjenice, propustili su napisati cijelu istinu. No, za djecu koja su sad svjedoci toga što je ružna priča o njihovim roditeljima došla na tapetu javnosti, to ne umanjuje bol. Bezosjećajnim piskaralima koja su zbog svjetonazorskih obračuna posegnula za ovim, očito ništa ne znači to što djeca sad proživljavaju.
Jedan meni do sad nepoznat portal objavio je detalje tragične obiteljske priče o jednom kolegi koji je javno davao podršku inicijativi „U ime obitelji“. Namjerno u ovom tekstu neću spominjati imena portala i ime kolege jer ne želim onima koji su gladni tuđih tragičnih sudbina olakšavati traganje za takvim tekstovima koji u civiliziranom svijetu ne bi smjeli biti objavljeni. Nikad i zbog nikakvog razloga. U novinarstvu mora postojati granica onoga što može i što smije biti javna stvar.
Privatni obiteljski život neke osobe, koliko god ona bila javna osoba, mora ostati privatan onoliko koliko sama ta osoba želi. Maloljetna djeca moraju biti zaštićena od medijskog nasilja kojemu mogu biti izložena zbog iznošenja detalja o obiteljskom i privatnom životu njihovih roditelja. Nažalost, u svijetu u kojem se već ozakonjuje i eutanazija teško bolesne djece ovakvi etički principi su odavno pogaženi. No to ne znači da se treba prestati boriti za njih.
Tekst u kojem je objavljena ružna priča čak i naglašava notu obračuna. Autorica ne skriva da likuje nad činjenicom da može zbog nečega diskreditirati kolegu koji se zalagao za inicijativu „U ime obitelji“. Poziva se autorica i na presudu prekršajnog suda koja je donesena tako da je sutkinja po svojoj slobodnoj volji procjenila kome će vjerovati, jer jedini dokazi su bili riječ protiv riječi. Malo dubljom potragom o čemu se zapravo radi saznao sam da je sutkinja donijela krivu presudu. U sukobu između oca i majke stala je na stranu majke i to samo zato što je otac od svega želio zaštititi vlastitu djecu. Da je htio mogao je pozvati nekoga od njih tko je već punoljetan ili punoljetna i tko bi sudu objasnio zašto su izabrali život s ocem, a ne s majkom. Kolega je htio djecu ostaviti izvan svega.
Osobno ne poznajem kolegu kojega su se pojedini mediji dohvatili samo zato što je podupirao inicijativu „U ime obitelji“. Ne poznjem niti jednog člana njegove obitelji. Informacije ima od osoba koje poznaju njega i njegovu obitelj, ali i od osba bliskih njegovoj djeci. Ovaj slučaj mi je zanimljiv kao primjer žabokrečine koja je preplavila domaći medijski prostor.
Kad je netko iz inicijative „U ime obitelji“ prije par dana nes(p)retno odlučio odrediti kojim medijima će dati, a kojima neće akreditacije za izvještavanje iz njihovog stožera, svi drugi značajniji mediji su iskazali hvale vrijednu solidarnost. Izvještavati iz sjedišta „U ime obitelji“ nije htio nitko, pa ni HINA koja kao javni servis nema pravo na takvu vrstu bojkota. Željka Markić i njezini suradnici su napravili nešto što je nedopustivo. Ali sad se dogodilo nešto još gore. Samo ovaj put nedopustivu stvar nije napravio pojedinac prema mediju nego medij prema pojedincu. I baš kao što smo onda imali snagu pokazati solidarnost i reći ne tom nedopustivom ponašanju pojedinca prema mediju, sad kad je mangup u našim redovima morali bismo još glasnije i još žešće reći – ne!
Ako sad ne dignemo svoj glas protiv ovakvog novinarstva onda smo stvarno zaslužili da nas sve češće u javnosti nazivaju pogrdnim imenima. Prvi korak trebao bi biti u potpunom bojkotu opskurnih medija koji su u stanju objaviti tekst kojim se zadire u nečiji privatni život, u nečiji dom, među nečiju djecu. Također bi trebalo bojkotirati i jasno osuditi one koji su taj tekst prenijeli. Sljedeći korak bi trebala biti jasna strukovna osuda i pokušaj uspostavljanja jasnih pravila igre, ali dok je ovakvog vodstva Hrvatskog novinarskog društva to će biti tek pusta želja onih kojima je još stalo do etičnog bavljenja novinarstvom.
Ako ima istine u onoj izreci da je svako zlo i za neko dobro, onda je ovaj slučaj tipičan primjer toga. Kao što sam već spomenuo, u pokušaju diskreditacije kolege ne skriva se težnja da ga se on oblati baš zbog toga što je bio podupiratelj inicijative „U ime obitelji“. Budući da su se određene političke strukture jasno odredile prema tom pokretu pokušavajući pojedine njegove članove na svaki način omalovažiti i diskreditirati u javnosti, nije teško dokučiti vezu između njih i onih koji su objavili tekst o kolegi novinaru. Piskarala u službi politike odrađaju svoj posao. Doduše bit će tu i onih koji niskim strastima još od vremena Severininog filmića podgrijavaju svoju čitanost. Međutim, to nam neće umanjiti mogućnost da vidimo što se još može nazivati medijima, a što žabokrečinom medijskog prostora.
Osobno mislim da prešućivanje ove i ovakve pojave umjesto javne osude nije puno bolje od njezine podrške.
U ovom slučaju šutnja je obično licemjerje.
Strah od toga da nešto ne iskonstruiraju o meni ili tek okretanje glave zato što se to ne tiče mene ili nas, nisu puno bolje ponašanje od ovakvog gaženja po etičkim vrijednostima novinarskog zanata. Možda je ovo dobra prilika za citiranje velikog Ernesta Hemingwaya: „”Niti jedan čovjek nije otok sam za sebe; svaki čovjek je dio kontinenta, dio oceana. Ako more odnese grudu zemlje, Europe je manje, kao da je odnijelo kakav rt, imanje tvoga prijatelja ili tvoje vlastito. Smrt svakoga čovjeka umanjuje tebe jer si obuhvaćen u čovječanstvu. I zato nikada ne pitaj kome zvono zvoni; tebi zvoni!”
Ako nam ovakvi tekstovi i ovakvo ponašanje dijela medija, koliko god oni bili mali, odnesu još djelić naših etičkih principa, polako ćemo nestati, ali ne u oceanu nego u medijskoj žabokrečini. Zato nemojmo se praviti da ne čujemo zvono. Sad zvoni na uzbunu, a možda će već sutra, kako bi rekli u Dalmatinskoj zagori, brecati. To je onaj zvuk kad klatno udara samo u jednu stranu, kad ispraćaju pokojnika. Nadam se da je novinarska etika još živa iako njezini krvnici posljednjih mjeseci neumorno rade.
Autor: Ante Gugo/politikaplus.com
