Raosov juriš na PEN klub
Raosov je doprinos da je u maniri donkihotovskog zviždača prodrmao licemjernu malograđanštinu jedne ustanove u kojoj sjede likovi koji su za vrijeme Jugoslavije gradili karijeru piskaranjem u režimskim novinama i prozivanjem hrvatskih disidenata (domoljuba), dok su im danas usta puna tolerancije
{jathumbnail off}Konačno se nešto događa u našoj Palanci. Raos viteškim jurišem Nikole Šubića Zrinskog nasrnuo na uvaženu instituciju PEN kluba! Iskreno, tematika referenduma obitelji nije me mobilizirala, imajući u vidu da su i jedna i druga strana bili poprilično „površno“ militantne, da ne govorim o pristranosti hrvatskih medija koji su tijekom kampanja kršili sve profesionalne i etičke novinarske standarde objektivnog i nepristranog informiranja.
Još je tragičnije bilo kada su protivnici referenduma s određenom jugonostagičarskom retorikom pozivali na okupljanje na „Trg Republike“, budući je za vrijeme SFRJ homoseksualnost bila kazneno djelo. Savezna skupština Jugoslavije je 1951. u novom Kaznenom zakonu člankom 186. predvidjela da se za „protuprirodni blud između osoba muškog spola učinilac kazni zatvorom do dvije godine“. Mjerenje veličine ženskih suknji (iznad ili ispod koljena), prebrojavanje tko dolazi ili ne dolazi na misu, kao i puritanistički revival i uvod u većinsku moralizaciju društvenog života nikada me nisu oduševljavali, pa im se zato niti ne pridružujem, pogotovo u trenutnoj krizi hrvatskog društva, trijumfalizmu pobjedničkog tabora, koji pomalo nalikuje na domaći neokonzervativni think tank Bushove administracije.
Da se razumijemo, naravno da sam za očuvanje obitelji jer je to eminentno civilizacijsko pitanje, ali ne i za uvođenje „moralizatorskog jednoumlja“ koje bi se prilijepilo na već postojeće „jednoumlje“ političke korektnosti lijeve provenijencije. Također držim da pitanje očuvanja gospodarskog, (rasprodaja nacionalne imovine) kulturnog i političkog suvereniteta zavrjeđuje daleko veći prostor za raspravu i polarizaciju a i predmet budućih narodnih referenduma.
Jedina ‘svijetla’ točka ove hrvatske referendumske predstave je zapaženi epski, a moglo bi se reći i epistemološki juriš Predraga Raosa na PEN klub. Zašto? Zato što se usudio, u svom provokativnom stilu demistificirati još jedan postojeći hrvatski varoški mit o ugledu jedne nedodirljive institucije. ‘Nema sveta izvan duha palanke.’ Ta rečenica srpskog filozofa Radomira Konstantinovića iz njegovog djela ‘Filozofija palanke’ dobro ilustrira trenutno stanje našeg društva. U Palanki svaki beznačajni događaj, neumjesni prostački ispad poprima megalomanske dimenzije.
Naime, iza plašta ‘moderne’, ‘urbane i građanske’ kulture, nedokučive književnosti i idolatrije bontonski racionalnog ponašanja, izbija na površinu niz licemjernosti. U palanci, glasine, prozivanja, etiketiranja imaju važno mjesto u stigmatiziranju ‘krivca’ čije žrtvovanje, realno ili simbolično, omogućuje pročišćavanje nagomilanih društvenih i pojedinačnih frustracija. Možemo se složiti ili ne s Raosovim stilom i ikonoklastičkom metodologijom, koje malograđanski urbani kružok naziva nasilničkim ili prostačkim (naravno osuđujem svaki oblik fizičkog nasilja pa i u ovom slučaju), ali velik je meritum da je postavio pravo pitanje, je li u ovom slučaju PEN klub kao strukovna ustanova imala demokratski legitimitet istupati u ime svih članova na način kako je istupio.
Je li se prethodno provela javna rasprava unutra članstva? I na kraju, bi li vodstvo te ustanove dopustilo da se Raos kao ravnopravni član izjasni javno o toj tematici u medijima bez izazivanja skandala? Zašto dvostruki standardi kada su pitanja ljudskih prava? Također, Raosov je doprinos da je u maniri donkihotovskog zviždača prodrmao licemjernu malograđanštinu jedne ustanove u kojoj sjede likovi koji su za vrijeme Jugoslavije gradili karijeru piskaranjem u režimskim novinama i prozivanjem hrvatskih disidenata (domoljuba), dok su im danas usta puna tolerancije, demokracije i različitosti, koje zvuče suviše „politički korektno“.
Gledao sam tzv. presicu vodstva PEN-kluba pitajući se tko su ti ugledni građani, poznati književnici? Moram priznati da nijednog ne poznajem, da možda podsvjesno zaobilazim njihova životna djela u knjižarskim rejonima prepunim beznačajnih knjiga. Gdje je bio PEN klub kad je trebalo reagirati u slučaju sustavnog kršenja ljudskih prava i slobode izražavanje za vrijeme komunizma? Zašto se PEN klub, čiji je istaknuti član bio Bruno Bušić, (da ne govorim o šutnji o progonu hrvatskih intelektualca proljećara u emigraciji) nije oglasio kada je isti bio proganjan zbog svojih političkih nacionalnih uvjerenja od strane UDBE? Zašto vodstvo PEN kluba ne reagira kada njihovi istaknuti članovi i vođe blate Hrvatsku u međunarodnoj javnosti?
Primjerice, kada riječki književnik Giacomo Scotti, član PEN kluba Hrvatska, navodi kako je Opreacija Oluja zločinački poduhvat u svojoj knjizi Hrvatska, Operacija Oluja: “oslobađanje” Krajine i etničko čišćenje Srba (koja je objavljena 1996. godine na talijanskom jeziku i koju su kao suizdavači objavili beogradsko „Otkrovenje“ i Srpsko narodno vijeće (SNV) iz Zagreba, s predgovorom Žarka Puhovskog). Je li PEN klub u Hrvatskoj reagirao na klevete doživotnog predsjednika engleskog PEN kluba Jaspera Ridleya (doživotni predsjednik, može li to biti demokratski?) koji javno ističe genocidnost hrvatskog naroda?
Nemam veliko mišljenje o Miroslavu Krleži kao dvorskom i režimskom piscu, ali ću u prilogu citirati njegovo mišljenje o PEN klubu u jednom od intervjua: (Intervju listu Vreme 25. I. 1931. pod naslovom ‘Poznati zagrebački književnik Miroslav Krleža u Beogradu’ i podnaslovom ‘Krleža izdaje u Beogradu jedan roman i jednu novu dramu’): „Taj klub Pen ne priznajem zato, što tamo i nema književnika, a priznatih književnika – mislim u onom smislu priznatih, kako ja tumačim taj pojam – pogotovu nema.
Tu su se našli u građanskom smislu priznati zubari, advokati, viši činovnici, sudije, kipari, novinari, lovci i naročiti miljenik muza g. Ćurčin. A kako je cilj toga međunarodnoga kluba da gaji, društvenost priređivanjem klupskih večera to mi je izgledalo preskupo, jer jedna večera u tom klubu staje 50 dinara. Kako vidite, sudbina mi nije bila sklona te nisam postao član toga međunarodnoga udruženja“.
Mislim da se na žalost nije ništa promijenilo od Krležina doba, a Raos je u PEN klubu pogodio u sridu: u malograđanštinu novopečenih urbanih Glembajevih koji su tijekom Jugoslavije pripadali režimskoj nomenklaturi a ne građanskom sloju koji je nasilno istrijebljen 1945. a danas se kao reciklirani progresisti i liberali pozivaju na ljudska prava i toleranciju kada im to paše. Carl Schmitt je to nazvao „ duhovna engleština“ koja se kiti sa titulama Bit postojanja i djelovanja takvih ustanova (ne samo PEN kluba na žalost i mnogih drugih znanstvenih, kulturnih sinekura) je ukratko očuvanje komodnih sinekura.
Zbog toga Raosa treba klonirati da se širi slobodarski duh (neki to zovu anarhizam), nekonformizam i krtična svijest u društvu, na fakultetima, unutar tragikomične znanstvene zajednice koja vrvi lažnim autoritetima, bigoterijom, nepotizmom i malograđanštinom (bilo lijevom ili desnom). Na kraju, sačuvaj me bože hrvatske kulture, jer se kulturni život pretvorio u malograđanski sinekurizam.
Jure Vujić/vecernji.hr
