2014. – cenzura se nastavlja
Je li bilo naivno vjerovati da će nakon uspostave demokracije u Hrvatskoj nestati cenzura?
{jathumbnail off}Prošlo je 30 godina od Orwellovog romana 1984. gdje se razotkriva svijet propagande i uvjetovanja javnog mnijenja. Propaganda, cenzura i represija nisu samo svojstva diktatura i totalitarnih režima, a N. Chomsky i H. Lasswell govore o „demokratskim dogmatizmima“ koji se nameću putem pasivnog pristanka i „ meke sile“: „Propaganda je demokraciji ono što je nasilje totalitarizmu“.
Stoga, bilo je naivno vjerovati da će nakon uspostave demokracije i državne samostalnosti u Hrvatskoj nestati cenzura (ili autocenzura) u medijima. Širenje konfuzije i zatupljujućih poruka, polu-istina, simulacija zbilje, odvraćanje pažnje i eskapizam danas su u funkciju širenja propagande dominantne ideologije.
Kada jedna „ozbiljna institucija“, kako se to voli nazivati HTV, koja bi trebala poštivati slobodu novinarskog rada, uskraćuje prikazivanje dokumentarnog serijala “Zločini komunizma u Hrvatskoj”, redatelja Krešimira Čokolića (uz pomoć Matice Hrvatske), a u isto vrijeme u udarnom terminu prikazuje prvu epizodu serijala ‘Naši dani – priča o hrvatskom rocku’ u kojoj se blago rečeno relativizira totalitarni oblik tadašnjeg komunističkog režima, onda to nije nadrealno već hiper-realno. Sjetimo se da po definiciji hiper-realnost (koncept kojeg je razradio poznati filozof Jean Baudrillard), ukazuje na višak stvarnosti, njeno podvostručenje. Naime, riječ je o uljepšanoj stvarnosti i medijskoj simulaciji.
Serijal o „hrvatskom rocku“ upravo odigrava kozmetičku ulogu mimikrije i uljepšavanja stvarnosti bivše Jugoslavije u kojoj su dečki bezbrižno svirali rock and roll i uživali na koncertima, ne baveći se politikom. Očito je da tematika yu-rock and rolla pripada repertoaru nostalgičnog imaginarija jedne urbane generacije, ali zapravo je u funkciju eskapizma, odvraćanja javnosti od prave tadašnje zbilje, to jest same činjenice da dok su neki svirali rock and roll i bili povlašteni, drugi su pak bili progonjeni zbog različitog političkog mišljenja. Taj je politički progon i sustavno kršenje ljudskih prava zapravo predstavljao drugu stranu priče, koja također zavređuje medijski prostor. Zato je ovaj serijal o rocku u službi simulacije i reproduciranja simulirane realnosti koje u zbilji zapravo nema. Usuđujem se reći kako su nostalgične i patetične priče bivših rokera iz tog serijala toliko hiper-realne da se cijeli serijal pretvara u vlastitu parodiju.
Svatko tko je pogledao prvi serijal tog dokumentarca može se zapitati o krajnje pristranom, da ne kažem apologetskom „povijesnom uvodu“, kada narator kontekstualizira vremenski i prostorno pojavu prvog hrvatskog rocka u bivšoj Jugoslaviji. Prvo se poziva na kraj drugog svjetskog rata, pad komunističkog diktatora Staljina, zatim prikazuje, uljepšanim i nježnim tonskim i slikovnim prilozima, druga Tita „doživotnog predsjednika“, šarmantnu egzotiku pokreta nesvrstanih, veliča se „socijalizam s ljudskim likom“, a u pozadini se kvazi pastoralnim nostalgičarskim naglascima moglo čuti kako je to bilo vrijeme kada je svaki građanin dobio prvu televiziju, radio, prvi auto, moglo se i dodati „sva čuda i komoditet modernog komunizma“.
Treba se zapitati nije li ovaj serijal o hrvatskom rocku mogao proći bez politički apologetskih priloga i usredotočiti se isključivo na sadržaj serijala, genezu i razvoj domaće rock scene. Da li je itko u bivšoj Jugoslaviji mogao slušati rock ‘n’ roll a ujedno ne zažmiriti na tadašnju društveno-političku realnost represivnog sustava i progona političkih neistomišljenika?
Naime, može li se slušati rock and roll i biti ujedno lucidan i građanski samo osviješten, jer nitko ne dovodi u pitanje glazbeni ukus ili afinitet ali se ozbiljno može dovesti u pitanje sporno nekritičko propitivanje Titova režima i zločina koji su počinjeni u ime komunizma. Jugoslavenski totalitarni sustav nastojao je integrirati subkulturne rock, pop i punk skupine financiranjem Omladinskih festivala i gitarijada, BOOM rock festivala ili demo festivala poput YURM-a (Yu Rock Moment). Moglo se čuti u istom serijalu da je rock scena u Jugoslaviji bila revolucionarna i anti-konformistička. Međutim realnost je bila sasvim druga.
Većina medijski poznatih rockerskih i novovalnih skupina u bivšoj Jugoslaviji uopće nije dovodila u pitanje jugoslavenski politički model. U tom je kontekstu ilustrativna poznata grupa Bijelo Dugme koja je samo za Tita svirala novogodišnji koncert u Hrvatskom narodnom kazalištu 1975. Znamo svi da je omladinski tjednik Polet, čije je izdavač bio Savez socijalističke omladine Hrvatske (SSOH), davao „novom valu“ veliku potporu i imao presudnu ulogu u brzom širenju pokreta među urbanom omladinom. Tako je u rujnu 1978. godine “Polet” u Domu sportova organizirao prvi veliki koncert novih sastava na kojem su nastupili hrvatski sastavi Azra, Prljavo kazalište, Parafi, slovenski Pankrti.
Očito je kako HTV, koja bi trebala biti u službi javnosti, opstruira prikazivanje jednog ozbiljnog dokumentarca o žrtvama komunističkog režima, u kojem se po prvi put prikazuju do sada neviđeni povijesni dokumenti i razgovori s uglednim europskim i ruskim stručnjacima i znanstvenicima koji se bave komunizmom (među kojima Stéphane Courtois autor „Crne knjige komunizma“; Alain de Benoist autor knjige „Komunizam i nacizam“).
Teško je povjerovati u argumente HTV-a da dokumentarac ne zadovoljava određene standarde jer je film u potpunosti producirao HTV i prošao sve uredničke procedure. Tranzicija kao složeni proces mentalno-strukturalne prilagodbe u postkomunističkim zemljama može biti uspješna jedino sa suočavanjem s prošlošću na temelju dijaloga i povijesne istine. Cenzura i izbjegavanje istog pluralnog kritičkog suočavanja održavaju totalitarni um i praksu u novonastalom demokratskom društvu.
Često se ističe kako je rock glazba pokretač najveće revolucije umova, a istina je da je ista glazba više promijenila stanje svijesti i način mišljenja u cijelom svijetu negoli bilo koga politička revolucija, samo se treba zapitati u ime kojih interesa. U konačnici, svaka glazba pa i rock trebala bi biti u službi ne samo zabave i eskapizma, veći i lijepog i istinitog, a ne služiti stvaranju lažnih privida i simulakruma.
Autor: Jure Vujić/Večernji list
