DUHOVNA MISAO: Don Mladen Parlov – Druga nedjelja kroz godinu
Prošlom nedjeljom, nedjeljom krštenja Gospodinova započeli smo liturgijsko vrijeme kroz godinu. Danas slavimo drugu nedjelju kroz crkvenu godinu. U misnom evanđelju čuli smo kratki odlomak iz Ivanova evanđelja u kojemu Ivan Krstitelj ukazuje na Isusa kao na Jaganjca Božjega koji oduzima grijeh svijeta. Poslije krštenja kojim je započelo Gospodinovo javno poslanje evanđelist Ivan na usta Ivana Krstitelja ukazuje i na ono zadnje, ono konačno u životu i poslanju Isusa Krista, ukazuje na žrtveni značaj njegova života. Isus je Jaganjac Božji koji odnosi grijeh svijeta. Ivanu Krstitelju i onima koji su slušali njegovu riječi o Kristu kao Jaganjcu Božjemu bile su jasne riječi koje je izgovorio. Nama je pak potrebno tumačenje tih riječi. Mi suvremeni vjernici imamo problema sa shvaćanjem značenja izraza Jaganjac Božji kao i to kako on i na koji način oduzima grijeh svijeta.
Izraz Jaganjac Božji Isusove je suvremenike prije svega podsjećao na pashalno janje koje se je žrtvovalo prilikom slavlja Pashe i to kao spomen na događaj oslobođenja iz egipatskog ropstva. Događaj u kojem su židovi u noći zatora bili pošteđeni jer su im dovratnici i nadvratnici kuća u kojima su živjeli bili obilježeni krvlju žrtvovanih jaganjaca. Židovska je tradicija krvi pashalnog janjeta pridala otkupiteljsku vrijednost. Naime, židovi su smatrali da su upravo po krvi pashalnog janjeta izbavljeni iz ropstva te da su po toj istoj krvi postali narod svet, narod koji pripada Jahvi. Drugo značenje pojma Jaganjac Božji povezano je s blagdanom pomirenja, sa danom kojeg židovi nazivaju Jom kipur. U obredu pomirenja dovodila su se dva mlada jareta. Jednoga su žrtvovali Gospodinu kao pomirnicu za grijehe naroda, a drugoga su slali u pustinju pošto bi prethodno veliki svećenik na nj položio ruke ispovijedajući grijehe svega naroda. Taj bi jarac odnio grijehe naroda u pustinju i narod je iznova bio svet te je mogao iznova stupiti pred Gospodina kao njegov sveti narod. Poslije će u hramu u Jeruzalemu u najužem svetištu biti postavljeno pomirilište koje će na dan pomirenja veliki svećenik škropiti krvlju žrtvovanih životinja te će to biti smatrano središnjim činom obreda pomirenja s Gospodinom. Treće značenje imamo kod proroka Jeremije i Izaije koji govore o poniznosti sluge Jahvina pa i o samima sebi i to kroz sliku janjeta. Jeremija se, primjerice, uspoređuje s krotkim janjetom što ga vode na klanje, a ta se slika kasnije kod Izaije primjenjuje na slugu Jahvina koji umire za grijehe naroda. Veli Izaija: Ko janje na klanje odvedoše ga, ko ovca nijema pred onima koji je strižu nije otvorio svojih usta.
Ivan Krstitelj, a zajedno s njime i mi, u Isusu prepoznajemo lik krotkog vazmenog Jaganjca po čijoj će krvi uslijediti pomirenje ljudi s Bogom. Očito je da te Ivanove riječi na početku evanđelja već ukazuju na kraj, na ono najvažnije. Ukazuju na otajstvo Kristova križa po kojemu će svijetu biti darovan mir. Nije onda čudno što je i najranija kršćanska tradicija te slike primijenila na Isusa Krista kako zbog njegove poniznosti i krotkosti, tako još više zbog otkupiteljskog značenja njegove prolivene Krvi. Tako o Kristovoj žrtvi i prolivenoj krvi, kao cijeni pomirenja s Bogom, pišu primjerice Pavao, Ivan, Petar i pisac poslanice Hebrejima. Potom, valja nam primijetiti da Ivan Krstitelj govori u jednini o grijehu kojega Krist odnosi. Grijeh svijeta u kojemu se govori na više mjesta u Novome zavjetu, nešto je dublje i više od zbroja svih pojedinačnih ljudskih grijeha. Riječ je u biti o otajstvu bezakonja, kako ga naziva sveti Pavao, o otajstvu koje ima vlast, nadmoć nad čovjekom. Pojedinačni ljudski grijesi na neki način proistječu, pod utjecajem su tog jednog grijeha svijeta, a s druge strane oni ga jačaju te u njemu i sami jačaju.
Sv. Pavao u sedmom poglavlju poslanice Rimljanima o grijehu svijeta govori kao o nekoj uosobljenoj moći koja zarobljava čovjeka i sili ga na grijeh. Pavao veli za sebe da spoznaje što je dobro, ali opet ne čini dobro koje želi nego čini zlo koje ne želi. Taj rascjep u vlastitoj osobnosti on pripisuje snazi grijeha kojega prepoznaje u sebi. Gotovo rezigniran Pavao zaključuje: Jadan li sam ja čovjek, tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga? Potom sav radostan zahvaljuje Bogu koji mu daje pobjedu nad grijehom po Isusu Kristu.
Vjerujem da je ovo Pavlovo iskustvo zajedničko svim ljudima. Uza sva naša nastojanja, naše plemenite nakane i želje da budemo plemeniti ljudi i kršćani na kraju iskusimo zavodljivost i snagu grijeha koji je u nama. Ni jedan čovjek nije u stanju vlastitim se snagama othrvati snazi zla i grijeha koji su u njemu. Potrebna nam je pomoć odozgor. Isus Krist je uništio snagu grijeha na načina da ga je preuzeo na sebe. Njega je, kako to veli sv. Pavao, Bog učinio prokletstvom i grijehom zbog nas, da nas opravda i učini pravednima. Crkva nas na svakoj sv. Misi, prije našeg sakramentalnog sjedinjenja s Kristom u sv. Pričesti, poziva da ispovjedimo Krista kao Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta. To znači da Krist oduzimajući grijeh svijeta i grijehe svijeta, odnosi moje osobne grijehe te meni osobno iznova nudi mogućnost stupanja u zajedništvo s Bogom, mogućnost ulaženja u prostore Božje svjetlosti, života i svetosti. Potrebno nam je uvijek iznova moliti Gospodina da nam očisti oči srca da u Kristu Isusu prepoznamo Jaganjca Božjega koji nas pomiruje s Bogom i međusobno na način da na sebe uzima naša otuđenja i naše rane. Nažalost prečesto je pogled naše duše zamagljen krivim prioritetima i krivim putovima pronalaska Boga i sebe. Ono što je bilo u središtu židovske religije, a i svake druge religije, dakle očišćenje od grijeha, nama danas ne predstavlja gotovo ništa. Mi se u biti ne smatramo grješnima. Na taj način samo svjedočimo koliko su nam savjesti otupjele i koliko nam je zaista potrebno i obraćenje i nutarnje pročišćenje.
Don Mladen Parlov
